Članak br. 08, 1984-85.
Trebalo bi i dalje da elaboriramo o onome o čemu smo diskutovali u članku broj 1 (1984-85):
Mi treba da uočimo razliku koja postoji u relaciji između a) čovek i Stvoritelj, b) čovek i njegov prijatelj, i c) čovek i ostali ljudi, koji nisu njegovi prijatelji, iako postoji izreka “Svi od Izraela su prijatelji”.
Jednom, mi nalazimo da su reči „načini za sebe rava [učitelj/važna osoba] i kupi sebi prijatelja”, put ispravke, a drugi put je to u rečima “I sudi svaku osobu pohvalno” (Avot, poglavlje 1). Mi treba da razumemo razliku između “načini” i “kupi”, i značenje za “sudi pohvalno”.
Mi treba da tumačimo „načini” kao akciju koja ne uključuje razum. Ovo je tako, jer ako razum ne može da razume da li je nešto vredno da se uradi ili nije, kako onda razum može da odredi šta je dobro za mene? Ili obrnuto, ukoliko razum dve alternative razmatra za jednake, ko će za osobu da odredi šta treba da radi? Otuda, akcija može da odredi ishod.
Mi treba da znamo da postoje dva puta pred nama: raditi zarad davanja ili raditi zarad primanja za sebe. Postoje delovi čovekovog tela koji mu govore: „Ti ćeš uspeti u životu ako radiš zarad davanja i to je put da uživaš život”. Ovo je argument dobre inklinacije, kao što su naši mudraci rekli: „Ako radiš tako, bićeš srećan u ovom svetu i srećan u sledećem svetu”.
A, agrument zle inklinacije je suprotan: bolje je raditi zarad primanja za sebe. U tom stanju jedino sila nazvana „akcija koja je iznad razuma” određuje, a ne intelekt ili emocija. Zbog toga je ova akcija nazvana „iznad razuma” i „iznad rasuđivanja”, i ovo je sila nazvana „vera koja je suprotna intelektu”.
„Kupi” je unutar razuma. Obično, ljudi hoće da vide ono što hoće da kupe, tako im trgovac pokazuje robu i oni pregovaraju da li jeste ili nije vredna cene koju trgovac traži. Ako ne misle da je vredna toga, oni ne kupuju. Prema tome, „kupi” je unutar razuma.
Sada ćemo objasniti materiju „rav” i materiju „prijatelj”. Reč prijatelj se ponekad odnosi na „društvo”, na to kada se prijatelji okupe i žele da se povežu. Ovo može da se dogodi kroz jednakost forme, što je kada svi brinu za ljubav bližnjih. Time se oni ujedinjuju i postaju „jedno”.
Prema tome, kada se društvo uspostavlja da postane jedinstvena grupa, tada vidimo da ljudi koji uspostavljaju takvo društvo, obično traže druge ljude koji imaju manje ili više slična gledišta i osobine sa njihovim. U suprotnom, oni ih ne bi primili u grupu koju hoće da uspostave. I, nakon toga počinje rad ljubavi prijateljā.
Ali, da oni nisu imali jednakost sa ciljevima društva od početka, još pre nego što su ušli u društvo, ne bi moglo da se očekuje da će bilo šta da proizađe iz njihovog povezivanja. Samo ukoliko je postojala očigledna jednakost među njima i pre njihovog ulaska u društvo može da se kaže da oni mogu početi da prave napor u radu ljubavi drugih.