среда, 21. април 2021.

Šamati 1 - NEMA NIČEG OSIM NJEGA

 
Nema ničeg osim Njega

Uslušano prvog dana nedjelje, Itro
(6. februar 1944.god.)

Yehuda Leib Ha-Levi Ashlag (Baal HaSulam)

Rečeno je: „Nema ničeg osim Njega”. To znači da u svijetu ne postoji nijedna druga sila, koja bi mogla da učini bilo šta protiv Njega. A, to što čovjek vidi da u svijetu postoje stvari i sile koje negiraju postojanje Viših sila, jeste zbog toga što je takva volja Stvoritelja.

I, to je metod ispravke koji se naziva „lijeva odbacuje, a desna prihvata”. I, to što lijeva odbacuje razmatra se za ispravku. To znači da u svijetu postoji nešto što od samog početka dolazi s namjerom da skrene čovjeka sa pravog puta i da ga udalji od svetosti.         

A, korist od tih odbijanja je u tome što uz njihovu pomoć čovjek dobija potrebu i cjelovitu želju da mu Stvoritelj pomogne, jer inače vidi da propada. On ne samo da ne napreduje u radu, već vidi da ide unazad, i šta više, on radi „zarad sebe” i nema snagu da izvršava Toru i Micvot čak ni Lo Lišma. I, jedino istinskim nadilaženjem svih prepreka, vjerom iznad razuma, on može da izvršava Toru i Micvot. No, on nema uvijek snagu da nadiđe vjerom iznad razuma. Tačnije, on je prinuđen da skrene sa puta Stvoritelja, čak iz Lo Lišma.

I, onaj koji uvijek osjeća da je razbijeno veće nego cjelo, što znači da postoji mnogo više padova nego uspona, i ne vidi kraja tim stanjima, zauvijek će ostati izvan svetosti, jer vidi da je za njega teško da izvrši čak i najmanju duhovnu akciju, osim ukoliko ne nadiđe prethodno navedene razloge. No, on nije uvijek u stanju da nadiđe. I, šta će biti na kraju?   

I, on tada dolazi do odluke da njemu niko ne može da pomogne – osim Stvoritelj. I, zbog toga se u njemu rađa suštinska potreba za tim da mu Stvoritelj pomogne, da mu On otvori oči i srce i da ga zaista približi kroz vječno prianjanje uz Njega. To znači da su sva odbijanja koja je on osjećao dolazila od Stvoritelja, i da to nije bilo zbog toga što je on bio loš i što nije imao snagu da nadilazi.

I, samo onima koji istinski hoće da se približe Stvoritelju daje se pomoć od Gore, da ne bi bili zadovoljni malim, to jeste da ne ostanu na stepenu malog nerazumnog djeteta, tako da ne bi mogli više da kažu: hvala Bogu, imam Toru i Micvot i dobra djela, i što mi još nedostaje? 

I, jedino ukoliko u čovjeku stvarno postoji istinska želja, on prima pomoć od Gore, i njemu se od Gore uvijek pokazuje koliko on griješi u trenutnom stanju, to jeste, njemu se šalju misli i gledišta usmjerena protiv duhovnog rada, i to je sve zbog toga da bi vidio da on nije jedno sa Stvoriteljem.

I, bez obzira na to koliko se on trudi da nadiđe, on uvijek vidi da se nalazi u stanju koje je daleko od svetosti u odnosu na druge koji rade i osjećaju da su jedno sa Stvoriteljem. Sa druge strane, on uvijek ima pritužbe i zahtjeve i ne može da opravda djelovanje Stvoritelja u odnosu na sebe. Njega boli to što nije jedno sa Stvoriteljem. I, konačno, on osjeća da nema nikakvog udjela u svetosti. A, čak ukoliko on ponekad i primi neko buđenje od Gore, koje njemu daje životnost za neko vrijeme, on brzo pada nazad u stanje niskosti. Međutim, njega upravo to, na kraju, primorava da razumije da jedino Stvoritelj može da mu pomogne i da ga stvarno dovede blizu.

Čovjek uvijek treba da nastoji da slijedi put prianjanja uz Stvoritelja,  tako da sve njegove misli budu o Njemu. I, čak ukoliko se nalazi u najtežem stanju, da većeg pada od toga ne može biti – on ne treba da izlazi iz uprave Stvoritelja i da kaže da postoji neka druga uprava koja ga sprečava da uđe u svetost i da ona ima moć da mu čini dobro ili zlo. To znači da čovjek ne treba da misli da postoji uprava nečistih sila (Sitra Ahra) i da one ne dopuštaju čovjeku da radi dobra djela i ide putem Stvoritelja.  Umjesto toga, on treba da razumije da sve to čini Stvoritelj.         

I, Bal Šem Tov je rekao: „Onaj koji govori da u svijetu postoji druga sila, to jeste Klipot, nalazi se u stanju – „služiti drugim bogovima”. I, on ne izvršava prestup time što ne vjeruje u Stvoritelja – već time što misli da postoji i neka druga uprava i sila osim Stvoritelja. Upravo u tome i jeste njegov prestup. Nadalje, kada neko kaže da čovjek ima vlastitu upravu, to jeste, ukoliko kaže da je on juče sam odlučio da neće da ide putem Stvoritelja, i to se, takođe, razmatra za čin nevjerovanja, i to se naziva grijeh jeresi. Jer, time on ne vjeruje da jedino Stvoritelj upravlja svijetom.

Međutim, ukoliko je on počinio neki grijeh, njemu svakako treba da bude žao i on treba da žali što je prekršio zakon. No, takođe, on je dužan da razumije zbog čega on žali – to jeste, šta on vidi da je uzrok njegovog grijeha, i upravo zbog toga on treba da žali.

I, tada čovjek treba da žali i da kaže: „ja sam počinio taj grijeh, zato što me je Stvoritelj izbacio iz svetosti i bacio na mjesto prljavštine i otpada”. Drugim riječima, Stvoritelj je sada dao čovjeku želju i žudnju da se zabavi i nadiše smrdljivog vazduha. (I, može se reći da je u knjigama napisano i to da ponekad čovjek dolazi u ovaj svijet u oličenju svinje, i ovo treba da tumačimo: čovjek dobija želju i žudnju da uživa u onome za šta je jednom već odredio da je smeće, ali sada on ponovo hoće da prima hranu odatle). 

A,  ukoliko čovjek osjeća da se on sada nalazi u stanju uspona, i pomalo osjeća i neki okus u radu, on tada ne smije da kaže: „Sada se nalazim u takvom stanju da razumijem da je vrijedno biti sluga Stvoritelju”. Umjesto toga, on je dužan da zna da je on sada našao milost u očima Stvoritelja, i da ga je Stvoritelj približio i da zbog toga on sada osjeća dobar okus u radu. I, on treba da pazi da nikada ne napusti upravu svetosti, time što će reći da postoji i drugi koji djeluje osim Stvoritelja.

(Ali, to da li će čovjek naći milost u očima Stvoritelja ili neće ne zavisi od čovjeka, već to zavisi jedino od Stvoritelja. A, zašto je čovjek trenutno mio Stvoritelju a potom nije, to čovjek ne može da razumije svojim spoljašnjim umom). 

Isto tako, kada čovjek žali što ga Stvoritelj nije približio Njemu, on takođe treba da bude oprezan u tome da ne brine o sebi, o sopstvenoj udaljenosti od Stvoritelja. To je zbog toga što on tada prima zarad sebe, a onaj koji prima zarad sebe udaljen je od Stvoritelja. Umjesto toga, on treba da žali zbog izgona Šehina, to jeste, što  uzrokuje patnju Šehina.

I kao primjer, čovjek treba za sebe da oslika to da bol koji osjeća u nekom svom malom organu, uvijek osjeća i u umu i u srcu, jer su srce i um sav čovjek. I naravno, ne treba upoređivati osjećaj koji osjeća poseban organ sa osjećajem organizma u cjelini, gdje se bol i osjeća.

Isti takav je i bol koji osjeća čovjek kada je udaljen od Stvoritelja. Jer je čovjek samo odvojeni organ svete Šehina, budući da je sveta Šehina zajednička duša Izraela. I, zato je osjećaj pojedinačnog bola neuporediv sa osjećajem zajedničkog bola na opštem planu, to jeste, Šehina pati zbog toga što su njeni organi odvojeni od nje, i zato što ne može da hrani sve svoje organe.

(I, treba da podsjetimo da je to ono što su naši mudraci rekli: „U vrijeme kada čovjek žali, Šehina kaže: ‘Lakše je to od moje glave’”) I, kada čovjekova žalost nije zbog njegove sopstvene udaljenosti od Stvoritelja, time se on spasava od toga da padne  pod upravu želje da primi zarad sebe, u svojstvo koje ga udaljava od svetosti. 

Isto je tako i kada čovjek osjeća da je malo bliže svetosti i raduje se zbog toga što se udostojio dobre volje Stvoritelja, i tada je on obavezan da kaže da je u njegovoj radosti najvažnije to što sada postoji radost Gore, u svetoj Šehina, jer Ona sada može svoj odvojeni organ da primakne, i ne mora da ga udalji.

I, zbog toga što je čovjek udostojen da dâ radost Šehina, postoji radost i u njemu. I, sve to ide na isti račun, jer ukoliko postoji radost u pojedincu, to je samo dio radosti koju osjeća cjelina. I, kroz te kalkulacije čovjek gubi svoju osobenost, i ne pada pod upravu nečistih sila koje hoće da primaju za sopstvenu korist. 

Ipak, želja da se primi užitak jeste neophodna, budući da je to sav čovjek. Jer, sve što postoji u čovjeku osim te želje ne pripada stvorenju, već se pripisuje Stvoritelju. No, ta želja za užitkom treba da bude ispravljena tako da bude zarad davanja. To jeste, užitak i radost treba da se prime jedino zbog toga da bi postojalo zadovoljstvo na nebesima zbog toga što stvorenja uživaju, jer svrha stvaranja i jeste to da se naslade stvorenja. I, to se naziva radost Šehina u Višem svijetu.     

I, iz tog razloga čovjek mora da traži savjet o tome kako on može da dȃ užitak Stvoritelju. I, naravno, ukoliko on primi užitak, zadovoljstvo će se osjećati i Gore. Zato čovjek uvijek treba da teži da se nađe u Kraljevoj palati, i tada će imati mogućnost da uživa u blagu koje je u Kraljevoj palati. I, to će uzrokovati zadovoljstvo Stvoritelju. Sledi da sva njegova težnja treba da bude jedino zarad Stvoritelja.

Link - 1. There Is None Else Besides Him


Нема коментара:

Постави коментар