4. septembar 1942. godina
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)
Treba da razumijemo ono što je objašnjeno u Šulhan Aruh (Postavljen sto – zbirka jevrejskog zakona): pravilo je da čovjek uvjek treba iznova da se vraća na molitve Jamim Noraim (Strašni dani), da bi, kada dođe vrijeme molitvi, već bio iskusan i naviknut da koristi molitvu.
Važno je da molitva treba da bude u srcu, što je rad u srcu. To jeste, srce treba da se složi sa onim što čovjek govori ustima (u suprotnom, to se naziva obmana, to jeste usta i srce čovjeka nisu isto). Otuda, u mjesecu Elul (Elul, septembar, Roš Hašana - vrijeme pokajanja) čovjek treba da navikne sebe na veliki rad.
I ono što je najvažnije je to da čovjek može da moli Stvoritelja: „Upiši nas za Život” – i srce takođe treba da se saglasi sa tim, da to što kaže ne bi bilo licemjerno, već da njegovo srce i njegove riječi budu isto, jer „čovjek vidi ono što njegove oči vide, a Stvoritelj vidi ono što je u srcu”.
U skladu sa tim, kada čovjek zavapi: „Upiši nas za Život”, ovdje „Život” znači Dvekut uz Život Živih, što je specifično kroz želju čovjeka da u potpunosti radi u formi davanja, i da sve njegove misli o sopstvenom užitku budu potpuno poništene.
U to vrijeme, kada čovjek osjeća ono što govori, njegovo srce može da se uplaši da njegova molitva može da bude prihvaćena, što znači da on više neće imati nikakvih želja za sebe.
A što se tiče njegovog sopstvenog zadovoljstva, pojavljuje se stanje gdje čovjeku izgleda kao da napušta sve užitke ovoga svijeta, i uz to sve prijatelje, rođake, svu svoju imovinu, i on odlazi u pustinju, gdje nema ničega osim divljih zvijeri, gdje niko ne zna za njega ni za njegovo postojanje. Njemu izgleda kao da odjednom gubi čitav svoj svijet, i osjeća da gubi svijet koji je pun radosti života, i prihvata smrt u ovom svijetu. On osjeća kao da izvršava samoubistvo kada iskusi ovu sliku.
A ponekad Sitra Ahra njemu pomaže da on svoje stanje oslika crnim bojama. Tada njegovo tijelo odbacuje ovu molitvu, i u takvom stanju njegova molitva ne može da bude prihvaćena, budući da on sam ne želi da njegova molitva bude prihvaćena.
To je razlog iz kojeg je potrebna priprema za molitvu, da se čovjek navikne na molitvu, tako da su njegova usta i njegovo srce isto. I kroz naviku, srce može da pristane, tako da razumije da primanje znači odvajanje, i da je najvažnije prianjanje uz Život Živih, što je davanje.
Čovjek uvijek treba da ulaže napor u radu Malhut, što se naziva „pisanje”, što se razmatra za „mastilo”, i Šaharit (tama/crno). To znači da čovjek
ne treba da želi da njegov rad bude u formi „Libni i Šimi"1 , što je da on jedino u vrijeme „bijelo”
prianja uz Toru i Micvot, već
bezuslovno – bilo da je u stanju „bijelo” ili u stanju „crno”. I šta god da je,
za njega je uvijek isto, to jeste on prianja uz Toru i Micvot.
1 Libni isto tako znači bijelo
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.