„Harut
(uklesan) na pločama*” ne treba čitati kao Harut
(uklesan) već kao Herut (sloboda), da
bi se pokazalo da su oni oslobođeni od anđela smrti.
Midraš
Šemot Raba, 41
Treba da razjasnimo ove reči, jer kako to da je
primanje Tore u vezi sa oslobađanjem od anđela smrti? Štaviše, jednom kada su
oni, time što su primili Toru, postigli večno telo, koje ne može da umre, kako
onda oni mogu ponovo da ga izgube? Može li ono što je večno da prestane da
postoji?
SLOBODA
VOLJE
Da bismo razumeli ovaj uzvišeni koncept –
„sloboda od anđela smrti”, prvo moramo da razumemo koncept slobode onako kako
ga razume čitavo čovečanstvo.
Opšte je gledište da je sloboda prirodan zakon
koji važi za sve što je živo. Otuda, vidimo da životinje umiru kada se nađu u
zatočeništvu jer im je oduzeta sloboda.
Ovo je istinsko svedočanstvo da Proviđenje ne prihvata porobljavanje nijednog
stvorenja. Postoji dobar razlog za to što se tokom nekoliko stotina godina
čovečanstvo bori da se postigne neki stepen slobode pojedinca.
Ipak, ovaj koncept, izražen u reči „sloboda”,
ostaje nejasan, i što mi dublje razmatramo ovu reč, od nje neće ostati skoro
ništa. Jer pre nego što se zapitate u vezi sa slobodom pojedinca, morate da
pretpostavite da svaki pojedinac, sam po sebi, poseduje taj kvalitet koji se
naziva „sloboda”, a to znači da on može da deluje u skladu sa sopstvenim
izborom, po svojoj slobodnoj volji.
ZADOVOLJSTVO
I BOL
Međutim, ukoliko istražimo akcije pojedinca
otkrićemo da su one prisilne. On je primoran da ih izvršava i nema slobodu
izbora. Time je pojedinac, na neki način, poput čorbe koja se kuva na šporetu i
nema drugog izbora osim da se kuva. I mora da se kuva, jer Proviđenje je život
svezalo sa dve uzde: zadovoljstvo i bol.
Životinje nemaju slobodan izbor – da izaberu bol
ili da odbiju zadovoljstvo. A čovekova prednost nad životinjama jeste u tome da
on može da se usmeri ka nekom udaljenom cilju, to jeste da pristane na neku
meru bola u sadašnjosti zarad toga što očekuje da stekne neku korist ili
zadovoljstvo nakon nekog vremena.
Ali ovde, zapravo, nema ničega osim kalkulacije dobiti, gde neka buduća korist ili neko buduće zadovoljstvo izgleda poželjno i privlačno bez obzira na patnju usled bola koji je potrebno istrpeti u sadašnjosti. Ovde se radi jedino o kalkulaciji, o tome da se bol i patnja oduzmu od očekivanog zadovoljstva, i da preostane neki višak.
Naposletku, jedino što je neophodno jeste da
ostane zadovoljstvo. I ponekad se događa da patimo zbog toga što zadovoljstvo
koje smo primili nije onaj višak kojem smo se nadali u odnosu na patnju koju
smo pretrpeli. Otuda, mi smo tada u manjku, upravo poput trgovaca.
I, nakon svega rečenog, ovde ne postoji razlika
između čoveka i životinje. I ukoliko je tako, uopšte ne postoji slobodan izbor
već sve vrši sila koja vuče, koja nas vodi prema nekom prolaznom zadovoljstvu,
i odvodi nas od onoga što može da izazove bol. I, Proviđenje nas vodi, pomoću
te dve sile, ka kojem god mestu da odabere, ne tražeći naše mišljenje o tome.
Štaviše, čak je i određivanje tipa zadovoljstva
i tipa koristi u potpunosti izvan slobodnog izbora pojedinca, jer pojedinac
prati volju drugih, ono što žele drugi a ne on sam. Na primer: ja sedim, ja se
oblačim, ja govorim, ja jedem. Sve ovo radim ne zbog toga što ja želim da sedim
na takav način, ili da govorim na takav način, ili da se oblačim na takav
način, ili da jedem na takav način, već zbog toga što drugi žele da ja sedim,
oblačim se, govorim i jedem na takav način. Sve je prema željama i ukusima
društva a ne prema mojoj slobodnoj volji.
Štaviše, u većini slučajeva ja sve to radim
protiv svoje volje. Jer, meni bi bilo mnogo udobnije da se ponašam jednostavno,
bez ovog tereta. Ali, ja sam u svim svojim pokretima okovan gvozdenim okovima,
što su preferencije i maniri drugih, onih koji sačinjavaju društvo.
Tako, recite mi gde je onda moja slobodna volja? Sa druge strane, ukoliko pretpostavimo da ne postoji slobodna volja, to znači da smo svi mi poput mašina koje funkcionišu i deluju kroz spoljne sile, koje nas primoravaju da se ponašamo na ovaj način. To jeste, svi smo zatočeni u zatvoru Proviđenja, koje nas, koristeći ove dve uzde – zadovoljstvo i bol – gura i vuče po sopstvenoj volji, tamo gde ono vidi da je potrebno.
Proizlazi da u svetu ne postoji nešto što se
naziva „egoizam”, budući da ovde niko nije slobodan niti postoji po sopstvenom
nahođenju. Ja niti upravljam akcijom niti je izvršavam zbog toga što ja tako
želim. Umesto toga, nada mnom se upravlja prisilom i bez mog znanja. Proizlazi
da nagrada i kazna nemaju smisla.
I ovo nije veoma čudno samo onima koji su
religiozni, koji veruju u Njegovo Proviđenje, koji mogu da se oslone na Njega i
veruju da je On usmeren jedino ka dobronamernom vođstvu, već je još i čudnije
onima koji veruju u prirodu, budući da je prethodno rečeno da smo svi mi
zatočeni lancima slepe prirode, koja nema ni svest ni odgovornost. I mi,
odabrana stvorenja, koja imaju razum i znanje, postali smo igračka u rukama
slepe prirode, koja nas vodi ka stranputici, i ko zna gde.
ZAKON
UZROČNOSTI
Vredno je da posvetimo neko vreme tome da da
razumemo nešto tako važno: na koji način mi postojimo u svetu kao bića sa
svojim „ja”, gde svako od nas oseća sebe kao jedinstveno biće, koje se ponaša
po sopstvenom nahođenju, nezavisno od spoljnih, stranih i nepoznatih sila. I,
kako se ovo biće – „ja” – pojavljuje pred nama?
Istina je da postoji opšta povezanost između
svih elemenata stvarnosti pred nama, koja se razvija pridržavajući se zakona
uzročnosti, na način uzroka i posledice. I, ono što važi za celinu važi i za
svaki njen deo, što znači da baš svako stvorenje u svetu (unutar svakog nivoa – nepokretan, vegetativan, životinjski i govorni)
podleže zakonu uzročnosti, na način uzroka i posledice.
Štaviše, svaka pojedinačna forma nekog
ponašanja, koje stvorenje sledi dok je u ovom svetu, gurana je drevnim uzrocima
koji pojedinca primoravaju da prihvati precizno taj obrazac ponašanja i nijedan
drugi. Ovo je očigledno svima koji ispituju načine prirode sa čisto naučne
tačke gledišta, bez imalo pristrasnosti. Zaista, moramo da analiziramo ovu
materiju da bismo omogućili sebi da je istražimo sa svih strana.
ČETIRI
FAKTORA
Imajte na umu da se svaka pojava koja se događa
unutar bića u svetu ne sme percipirati kao širenje postojanja iz nepostojanja (Ješ mi Ajin) već kao širenje postojanja
iz postojanja (Ješ mi Ješ), kroz
stvaran entitet, koji je odbacio svoju prethodnu formu i odenuo sadašnju.
Otuda, moramo da razumemo da za svaku pojavu u
svetu postoje četiri faktora, i uz zajedničko delovanje sva ta četiri faktora
ta pojava nastaje. Oni se nazivaju:
1.
Izvor.
2.
Nepromenljivo sprovođenje redosleda uzroka i
posledice, koje je povezano sa kvalitetom samog izvora, koji se ne menja (nepromenljiv
redosled uzroka i posledice na razvojnom putu izvora, koji se ne menja).
3. Sprovođenje
unutrašnjih osnovnih, kontinuiranih redosleda uzroka i posledice na razvojnom putu izvora, koji usled svojih afiniteta trpi promene pri
kontaktu i susretu sa njemu stranim silama iz okoline.* (Ovo je zapravo susret dva faktora: unutrašnjeg i spoljašnjeg.
Susret i rezultat direktnog međudelovanja između razvojnog puta izvora i puta razvoja
spoljašnjih sila, gde između njih postoji prirodan afinitet)
4. Sprovođenje
redosleda uzroka i posledice onoga što je strano samom izvoru i što na njega
indirektno deluje od spolja.
Ja ću ih razjasniti jedan po jedan:
PRVI
FAKTOR: IZVOR, PRVA MATERIJA
1. „Izvor”
(supstrat, osnova) je prva
materija, koja se pripisuje bilo kojem postojanju. Jer, „nema ništa novo pod
suncem”, i sve što se događa u našem svetu nije postojanje iz nepostojanja (Ješ mi Ajin) već postojanje iz
postojanja (Ješ mi Ješ). To je
entitet (pojava) koji je odbacio svoju
prethodnu formu i preuzeo drugu formu, koja se razlikuje od one prethodne, koju je odbacio. I, taj entitet, koji je odbacio svoju
prethodnu formu, definiše se kao „izvor”. U njemu se nalazi potencijal koji je
predodređen da bude otkriven i determinisan na kraju, kada se pojava (postojanje) sasvim formira. Otuda je jasno da se izvor razmatra za primarni uzrok pojave.
DRUGI
FAKTOR: NEPROMENLJIV REDOSLED UZROKA I POSLEDICE KOJI SE PRIPISUJU KVALITETIMA
SAMOG IZVORA
2. Ovo je sprovođenje redosleda uzroka i
posledice koji se odnosi na kvalitet samog izvora, koji je nepromenljiv.
Uzmite, kao primer, zrno pšenice koje truli u zemlji, čime je prešlo u stanje
posejanog semena pšenice. To trulo stanje razmatra se za „izvor”, što znači da
je esencija pšenice odbacila svoju prethodnu formu, formu pšenice, i preuzela
novi kvalitet – istrulela pšenica, a što je seme koje se naziva „izvor” i koje
sada nema nikakav oblik. Tako je pšenica sada, nakon što je istrulila u zemlji,
postala podesna da se odene u drugu formu – formu pšenice koja će klasati, a ta
forma se pojavljuje iz izvora, što je seme.
Svima je znano da ovaj izvor nije predodređen da
postane ni ječam ni ovas, već je predodređen jedino za to da se izjednači sa
svojim prethodnim oblikom kojeg je napustio, što je zrno pšenice. Iako se ono
menja do određenog stepena, i to i u kvalitetu i u kvantitetu – jer u
prethodnom obliku to je bilo samo jedno zrno, a sada je iz tog zrna nastao klas
sa deset zrna, a takođe se menja i ukus i izgled – ipak esencija forme pšenice
ostaje nepromenjena.
Tako, ovde postoji sprovođenje redosleda uzroka
i posledice. koje se pripisuje kvalitetu izvora samog po sebi, i koje se nikad
ne menja. Tako, kao što smo rekli, iz pšenice se nikad neće pojaviti neka druga
žitarica, i ovo se naziva „drugi faktor”.
TREĆI
FAKTOR: UNUTRAŠNJI UZROK I POSLEDICA
3. Ovo je sprovođenje redosleda unutrašnjeg osnovnog i kontinuiranog uzroka i posledice na putu izvora, koje se
menja usled kontakta i susreta sa njemu stranim silama iz okoline. Vidimo u skladu sa ovim faktorom da iz jednog zrna pšenice
koje truli u zemlji nastane mnogo zrna, i ponekad je ta pšenica krupnija i
bolja od one koja je bila pre sejanja.
Otuda, sigurno je da postoje i dodatni
spoljašnji faktori (snaga svojstvena okolini)
koji se ovde uključuju, sarađuju i povezuju sa silom koja postoji u „izvoru”.
I, zato su se sada na putu izvora
pojavili (otkrili) dodaci (dodatne osobine) u kvalitetu i kvantitetu, kojih nije bilo u
prethodnoj formi pšenice. Ti dodatni spoljašnji faktori su minerali i materije
u zemljištu, kiša i sunce. I svi oni deluju na pšenicu
tako što unose svoje sile i pridružuju se sili koja deluje unutar samog izvora.
I, kroz redosled uzroka i posledice, oni u pojavi (nastanak pšenice) proizvode mnogostrukost u kvalitetu i
kvantitetu.
Moramo da razumemo to da se ovaj treći faktor
spaja sa onim što je unutrašnje izvora, i sila svojstvena izvoru upravlja
njima, tako da, na kraju, sve promene pripadaju pšenici a ne nekoj drugoj
biljci. Otuda, mi ih definišemo kao unutrašnje faktore. Međutim, treći faktor
se razlikuje od drugog faktora u tome što je drugi faktor potpuno nepromenljiv,
dok ovaj, treći faktor utiče na promene i u kvalitetu i u kvantitetu.
ČETVRTI
FAKTOR: UZROK I
POSLEDICA KROZ ONO ŠTO JE STRANO SAMOM IZVORU
4) Ovo je sprovođenje redosleda uzroka i posledice koje
nastaje usled indirektnog delovanja
sila stranih izvoru, od spolja. Drugim rečima, ovaj faktor su sve one pojave
koje nemaju direktnu vezu sa izvorom (pšenica) kao što to imaju minerali, kiša ili sunce, već
su strane izvoru, poput pojava iz okoline (nešto iz susedstva) ili su to spoljašnji događaji, poput grada,
vetra itd.
I, vi vidite da se četiri faktora kombinuju u
pšenici tokom njenog rasta. Svako pojedinačno stanje kroz koje pšenica prolazi
tokom tog vremena uslovljeno je sa ta četiri faktora, i oni određuju kvalitet i
kvantitet svakog stanja.
Pravilo koje smo prikazali na primeru pšenice
isto je i za svaku pojavu u svetu, čak i za misli i ideje. Ukoliko, na primer,
mi sebi oslikamo neko stanje u nekoj osobi, kao što je stanje da je ta osoba
religiozna ili da nije religiozna, ili da je izrazito ortodoksna ili da je
manje ortodoksna, ili je negde između ta dva, mi ćemo razumeti da je takvo
stanje u osobi određeno kroz prethodno navedena četiri faktora.
NASLEĐENA
POSEDOVANJA
Prvi faktor je izvor, prvobitna materija. Čovek
je stvoren kao postojanje iz postojanja (Ješ
mi Ješ), to jeste iz plodova uma svojih predaka. Tako je on, do određene
mere, poput kopije jedne knjige u drugu. Ovo znači da se isto tako preslikava
skoro sve ono što su očevi i preci prihvatili, razumeli i postigli.
Ali, razlika (između predaka i onoga što potomci od njih nasleđuju)
je u tome što nasledna posedovanja jesu u apstraktnoj formi (to jeste slobodna od materije). To je kao kod posejanog
zrna pšenice, koje nije podesno za klijanje sve dok ne istruli i ne odbaci
svoju prethodnu formu. Isti je slučaj i sa kapljicom sperme iz koje se čovek
rađa: u njoj ne postoji ništa više do apstraktnih
formi predaka, zapravo jedino apstraktna sila.
Jer, isti oni koncepti koje su preci postigli u
vidu znanja, u potomku su se preokrenuli u puke tendencije i nazivaju se
„osobine” ili „navike”, tako da pojedinac i ne zna zbog čega radi ono što radi.
Zaista, to su skrivene sile (apstraktna forma)
koje je on nasledio od svojih predaka. I nisu jedino fizička svojstva ta koja
do nas dolaze kroz nasleđe od naših predaka već su to i naša duhovna
posedovanja i svi oni koncepti (razumevanja i
znanja) u kojima su naši očevi bili angažovani. Sve to,
isto tako, do nas dolazi putem nasleđivanja iz generacije u generaciju.
Odavde izviru mnogobrojne tendencije koje
otkrivamo kod ljudi, kao što je tendencija da veruju ili da kritikuju,
tendencija da se zadovolje materijalnim životom ili da žele samo duhovno, da
budu moralno ispravni, da preziru bezvredan život, da budu sitničavi,
popustljivi, drski ili stidljivi.
Sve ove
slike koje se pojavljuju u ljudima nisu njihova lična posedovanja, koja su oni
postigli, već ništa drugo do puko nasleđe koje su dobili od svojih predaka (očevi i praoci). Znano je da postoji posebno mesto u ljudskom
mozgu gde su smeštena ova nasleđa, koje se naziva „izduženi mozak” (produžena moždina) ili „podsvesno”, i sve tendencije se tamo
otkrivaju.
Ali, zbog
toga što su koncepti naših predaka, to jeste plodovi koje su oni postigli kroz
svoja iskustva, u nama postali puke tendencije, oni se razmatraju na isti način
kao i posejana pšenica, koja je odbacila svoju prethodnu formu i ostala
ogoljena, te jedino ima potencijalne (skrivene)
sile podesne da prime nove forme. U pogledu na nas, ove tendencije će se
odenuti u forme koncepata. Ovo se razmatra za prvu materiju, i to je primarni
faktor nazvan „izvor”. U njemu se nalaze sve sile jedinstvenih tendencija (inklinacije) koje je pojedinac nasledio od svojih predaka i
koje se definišu kao „predačko nasleđe”.
Imajte na
umu to da neke od ovih tendencija dolaze u suprotnoj formi, što znači da su
suprotne onim tendencijama koje su postojale u precima. Zbog toga je rečeno:
„Sve što je u očevom srcu prikriveno u sinu se pojavljuje otvoreno”.
Razlog za
ovo je taj što izvor gubi svoju prethodnu formu da bi odenuo novu. Tako, on (izvor) dolazi u stanje u
kojem gotovo gubi formu koncepata svojih predaka, što je poput zrna pšenice
koje truli u zemlji i gubi svoju prvobitnu formu. Međutim, on (izvor) i dalje zavisi od preostala tri faktora, kao
što je prethodno rečeno.
UTICAJ OKOLINE
Drugi
faktor je nepromenljivo, direktno sprovođenje redosleda uzroka i posledice,
koje se pripisuje kvalitetima samog izvora, koji je, inače, nepromenljiv. To jeste, kao što smo to
razjasnili na primeru pšenice koja truli u zemlji, okolina u kojoj se izvor
nalazi, kao što su zemljište, minerali, kiša, vazduh i sunce utiču na seme pšenice dugim lancem uzroka i posledice, u dugom i
postepenom procesu, iz stanja u stanje, sve dok pšenica ne sazri.
Tada izvor
ponovo uzima svoju prethodnu formu, formu pšenice, ali sa promenama u kvalitetu
i kvantitetu. U odnosu na opšti aspekt, ona (pšenica) ostaje potpuno nepromenjena u smislu da ni
ječam ni ovas neće izrasti iz zrna pšenice. Ali u odnosu na njen (pšenica) pojedinačan aspekt, menja se kako u kvantitetu
– iz jednog zrna pšenice izraste klas pšenice sa tuce ili dva tuceta zrna, tako
i u kvalitetu – ona (pšenica)
je bolja ili lošija od one iz prethodne forme.
Isto je
tako i sa čovekom: čovek, kao „izvor”, postavljen je u okolinu, to jeste
u društvo. Tada je on nužno pod uticajem društva, kao što je pšenica pod
uticajem svoje okoline, jer izvor nije ništa drugo osim sirove forme. Otuda,
kroz stalan kontakt sa okolinom, to jeste sa društvom, okolina na njega
postepeno utiče kroz redosled stanja koja slede jedno iz drugog, na način
uzroka i posledice.
U to
vreme, tendencije koje su uključene u njegov izvor menjaju se i primaju formu
koncepata. Na primer, ukoliko je pojedinac od svojih predaka nasledio sklonost
da bude škrt, kako odrasta on gradi za sebe koncepte i ideje (svoj um) iz kojih zaključuje da je za osobu dobro da
bude škrta, što ga dovodi i do aktuelnih odluka. I kao što već znate, iako je
njegov otac bio darežljiv, pojedinac od njega može da nasledi sklonost koja je
suprotna i bude škrt, jer se odsustvo neke osobine isto tako potpuno nasleđuje
kao i njeno prisustvo. Tako, kada pojedinac ima osobine suprotne svom ocu to je,
takođe, potpuno nasleđe.
Ili,
ukoliko pojedinac, od svojih predaka, nasledi tendenciju ka slobodnom,
nezavisnom razmišljanju, i on na tome dalje gradi sopstvene koncepte i iz njih
izvlači zaključke da je za osobu dobro da bude slobodnog uma, gde tada pojedinac
pronalazi takve iste rečenice i rezonovanja? Pojedinac sve to preuzima iz svoje
okoline a da nije svestan toga (bez delovanja
njegovog uma), jer njemu ljudi iz okoline prenose svoja
gledišta i afinitete, i to je faktor koji utiče u formi postepenog delovanja
uzroka i posledice.
I, čovek
sve to razmatra kao sopstveno posedovanje, koje je postigao kroz svoja slobodno
razmišljanje. Ali i ovde, kao i kod pšenice, postoji jedan opšti, nepromenjiv
deo izvora, a to je da, naposletku, sve tendecije koje je čovek nasledio od
svojih predaka ostaju takve kakve su i bile kod njegovih predaka. Ovo se naziva
„drugi faktor”.
NAVIKA POSTAJE DRUGA PRIRODA
Treći
faktor je sprovođenje redosleda direktnog
uzroka i posledice, koje utiče na izvor i menja ga. Zbog toga što su nasleđene
tendencije u čoveku postale koncepti usled uticaja njegove okoline, one (tendencije) deluju u istim pravcima koje ovi koncepti
definišu. Na primer, čovek škrte prirode, u kojem je kroz okolinu tendencija ka
škrtosti postala koncept, percipira škrtost kroz okvir nekog intelektualnog
rezonovanja.
Pretpostavimo
da ovim ponašanjem pojedinac štiti sebe od toga da mu budu potrebni drugi ljudi
(to jeste da ne bude zavisan od drugih ljudi);
odatle on može da stekne to da se oslobodi škrtosti do mere da on u realnosti
nema takav strah. Proizlazi da se on značajno promenio nabolje u odnosu na
tendenciju koju je nasledio od svojih predaka. I, pojedinac ponekad uspeva da u
potpunosti iskoreni lošu tendenciju. Ovo se stiče preko nove navike, koja postaje druga priroda.
Time je
snaga čoveka veća od one koju ima biljka, jer pšenica ne može da se promeni (u svom opštem delu već može da se promeni samo delimično, to jeste u
nekom svom pojedinačnom delu), dok čovek može da se menja kroz
uzročno-posledično delovanje faktora okoline, čak i u odnosu na opšti deo, što
znači da potpuno iskoreni neku tendenciju (sklonost, inklinaciju) iz svog korena, i preokrene je u njenu
suprotnost.
SPOLJAŠNJI FAKTORI
Četvrti
faktor je sprovođenje redosleda uzroka i posledice koji na izvor utiču indirektno, pomoću delovanja (stvari) koja su samom izvoru potpuno strana i dolaze
od spolja. To jeste, ova delovanja uopšte nisu u vezi sa sprovođenjem redosleda
razvoja izvora da bi na njega uticala direktno, već su indirektna (i deluju neravnomerno, na
neuravnotežen i nepredvidiv način). Na primer, finansije,
svakodnevne obaveze, uzbuđenja itd, imaju svoj veoma lagan i postepen redosled
stanja na način „uzrok i posledica” i čovekove koncepte (ono što je u njegovom umu) menjaju nabolje ili nagore.
Otuda,
postavio sam ova četiri prirodna faktora, čiji su plodovi svaka misao i ideja
koja se u nama pojavi. Čak i da pojedinac sedi i duboko promišlja o nečemu
čitav dan, on ne bi bio u stanju da doda ili da izmeni ono što ova četiri faktora
njemu daju. Sve što može da doda je samo u kvantitetu – bilo da poseduje veliki
ili mali intelekt, jer u kvalitetu on ne može da doda ni delić. To je zbog toga
što su ovi faktori ti koji prisilno determinišu prirodu i oblik ideje i
zaključka protivno našoj volji, a da nas
i ne pitaju za naše mišljenje. Otuda, mi smo u rukama ova četiri faktora poput
gline u rukama grnčara.
SLOBODAN IZBOR
Međutim,
kada ispitamo ova četiri faktora, otkrivamo to da, iako naša snaga nije
dovoljna da se odupremo prvom faktoru, što je izvor, mi ipak imamo mogućnost i
slobodan izbor da se od preostala tri faktora – kojima se izvor menja u svojim
pojedinačnim delovima, i ponekad, takođe, i u svom opštem delu – zaštitimo kroz
naviku, koja obezbeđuje (kupuje)
drugu prirodu, kao što je prethodno objašnjeno.
OKOLINA KAO FAKTOR
Ova
zaštita označava to da mi uvek možemo da dodamo izboru naše okoline, što su
prijatelji, knjige, učitelji i tako dalje. Ovo je poput toga kada neka osoba
nasledi nekoliko zrna pšenice od svog oca. Od te male količine ona može da
uzgoji više desetina klasova tako što će za svoj „izvor” (zrna pšenice) da izabere okolinu, a to je plodna zemlja koja
sadrži sve potrebne minerale i sirovine koje obilato hrane pšenicu.
Isto tako
postoji pitanje rada na poboljšanju uslova okoline da bi oni odgovarali
potrebama biljke i njenom rastu, jer će mudar čovek znati da izabere najbolje
uslove i tako pronađe blagoslov. A budala će uzeti bilo šta što dođe pred nju i
tako će setvu preokrenuti u prokletstvo umesto u blagoslov.
Tako,
apsolutna forma pšenice* zavisi od izbora okoline u koju će se pšenica
posejati. Međutim, kada je osoba već posejala pšenicu na izabranom mestu, tada
se apsolutna forma pšenice određuje u skladu sa merom u kojoj je okolina u
stanju da obezbedi podršku.
*Apsolutna forma pšenice, s obzirom na okolinu, je ono što je formi
pridodato jedino delovanjem okoline.
Isto važi i za našu temu, jer istina je da ne
postoji sloboda volje. Umesto toga, njome upravljaju prethodno navedena četiri
faktora. Osoba je prisiljena da misli i razmatra onako kako joj se iz ova četiri faktora nalaže, i lišena je svake snage da kritikuje
ili da išta izmeni, kao što je to sa pšenicom koja je već posejana u izabranoj
okolini.
Ipak, sloboda volje (sloboda da se želi)
postoji u tome da se inicijalno (na početku) izabere takva okolina – takve knjige i takvo vođstvo – koja osobi daje
dobre koncepte (misli, ideje).
Ukoliko osoba ne radi ovako, već je voljna da uđe u bilo koju okolinu koja se
pojavi pred njom i čita bilo koju knjigu koja joj padne u ruke, ona će sigurno
pasti u lošu okolinu ili će izgubiti svoje vreme na bezvredne knjige, kojih ima
mnogo i do kojih je lako doći. Kao posledica, ona će biti prisiljena da
potpadne pod pogrešne koncepte (misli)
koji uzrokuju da ona greši i sudi. Osoba
će sigurno biti kažnjena, ali ne zbog svojih zlih misli ili dela, za koje ona
nema slobodu izbora, već zato
što nije izabrala da bude u dobroj okolini*, jer, kao
što je prethodno objašnjeno, svakako postoji slobodan izbor da se izabere dobra
okolina.
*okolina u kabali = knjige, grupa i učitelj
Zbog
toga je onaj koji teži da stalno bira dobru okolinu vredan hvale i nagrade. I
ovde, takođe, to (da je vredan hvale i nagrade) nije zbog njegovih dobrih misli ili dela, koja mu nužno dolaze bez njegovog izbora, već zbog njegovog
napora da stekne dobru okolinu, koja ga dovodi do toga da ima dobre misli i
akcije. To je kao što je Rabi Jehošua Ben Perahija
rekao: „Načini za sebe rava i kupi sebi prijatelja”.
NEOPHODNOST DA SE IZABERE DOBRA OKOLINA
Sada
možete da razumete ono što je Rabi Josi Ben Kisma (Avot) odgovorio osobi koja mu je ponudila da živi u njenom gradu, i
da mu za to dâ hiljade zlatnika: „Čak i ukoliko bi mi dao sve zlato, srebro i
dragulje sveta, ja bih živeo jedino tamo gde se uči Tora”. Ove reči prevazilaze naše jednostavno
razumevanje, jer kako je mogao da odbije hiljade zlatnika za nešto tako malo – da živi tamo gde se ne uči Tora – dok
je on sam bio veliki mudrac kome nije bilo potrebno ni od koga da uči? Zaista
čudno.
Ali, kao što smo videli, to je jednostavno razumeti i toga treba da se pridržava svako od nas. Jer
iako svako ima „svoj sopstveni izvor”, sile se otvoreno pokazuju jedino kroz
okolinu u kojoj se pojedinac nalazi. To je slično pšenici koja je posejana u
zemlju, gde sile koje se nalaze u njoj (sile koje određuju njen razvoj) postaju vidljive jedino
kroz njenu okolinu, što je kroz zemljište, kišu i sunčevu svetlost.
Tako, Rabi Josi Ben Kisma je ispravno
pretpostavio da, ukoliko bi napustio dobru okolinu koju je izabrao i pao u
štetno okruženje, u grad gde se
ne uči Tora, ne samo da bi njegovi
prethodni koncepti (prethodna mišljenja)
bili narušeni, već bi i sve druge sile, koje su skrivene u njegovom izvoru i
koje još nije otkrio kroz vidljivu,
spoljašnju akciju, ostale skrivene. To je zbog toga što
one ne bi bile izložene ispravnoj okolini koja bi mogla da ih aktivira.
I, kao što smo prethodno razjasnili, čovekova
uprava nad sobom meri se jedino u odnosu na njegov izbor okoline, i on za to
treba da primi ili nagradu ili kaznu. Otuda, pojedinac ne treba da se čudi
mudracu, kakav je Rabi Josi Ben Kisma, koji je izabrao dobro i odbio loše, jer
on nije bio zaveden materijalnim ili korporalnim stvarima, budući da
zaključuje: „Kada čovek umre, on ne nosi sa sobom ni srebro, ni zlato ni
dragulje, već jedino Toru i dobra dela”.
I tako su naši mudraci upozorili: „Načini za
sebe rava i kupi sebi prijatelja”. Uz to postoji i izbor knjiga. I, kao što smo
prethodno napomenuli, isključivo izborom okoline određuje se stepen čovekove uprave nad samim sobom i tim izborom
čovek biva ili hvaljen ili kažnjen. Ali, onog trena kada pojedinac izabere
okolinu, on je u njenim rukama poput gline u rukama grnčara.
KONTROLA
UMA NAD TELOM
Neki
eksternalni savremeni mudraci (mudraci izvan
učenja kabale), nakon što su razmotrili prethodno navedenu
materiju i uvideli da je čovekov um samo plod koji proizlazi iz događaja u
životu, zaključili su da um nema nikakvu kontrolu nad telom. Umesto toga, samo
životni događaji, utisnuti u fizičke veze/telesne tetive mozga, kontrolišu i
aktiviraju čoveka. Um čoveka je poput ogledala koje reflektuje oblike koji su
pred tim ogledalom. I, iako je ogledalo nosilac ovih oblika, ono ne može niti
da pokrene niti da pomeri oblike koji se u njemu ogledaju.
Takav je i
um. Iako su životni događaji, u
svim svojim aspektima uzroka i posledice, vidljivi i prepoznatljivi umu, um je,
ipak, bez ikakve sposobnosti da kontroliše telo, da ga pokrene, to jeste da ga
dovede bliže dobru ili udalji od zla. Ovo je zbog toga što su duhovno i
korporalno potpuno udaljeni jedno od drugog, i između njih ne postoji nikakav
posrednički alat koji bi duhovnom umu omogućio da aktivira korporalno telo i
upravlja njime, kao što je detaljno opisano.
Međutim,
tamo gde ima pametnih, oni remete. Čovekova imaginacija koristi um kao što
mikroskop služi oku: bez mikroskopa, čovek ne bi mogao da vidi ništa štetno,
usled toga što je to veoma sitno. Ali, kada kroz mikroskop čovek vidi nešto što
može da nanese štetu, on se distancira od tog škodljivog elementa.
Otuda, to
što navodi čoveka da se udalji od onoga što je štetno jeste mikroskop, a ne
čulo, jer čulo nije prepoznalo ono što je štetno. I, u tom smislu, um u
potpunosti upravlja čovekovim telom, da bi ga udaljio od zla i približio dobru.
Otuda, u svim onim situacijama u kojima neko svojstvo tela ne uspeva da
raspozna korisno od štetnog, jedino što je potrebno jeste razboritost duhovnog
uma.
Štaviše,
budući da čovek zna svoj um, koji predstavlja istinit zaključak proistekao
iz
njegovih životnih iskustava, on otuda
može da primi znanje i razumevanje od osobe u koju ima poverenja, i da to
prihvati kao zakon, iako događaji u njegovom životu (njegovo sopstveno
životno iskustvo)
njemu još nisu otkrili te koncepte (znanje i razumevanje koje prima). To je poput osobe koja od
lekara traži savet i postupa po njemu, iako ga svojim umom uopšte ne razume.
Tako, osoba um drugih koristi ništa manje nego što koristi svoj sopstveni.
Kao
što smo prethodno razjasnili, postoje dva načina na koja Proviđenje (Božansko
vođstvo) sa
sigurnošću obezbeđuje da čovek postigne dobro, svoj konačni cilj:
1.
put patnje,
2.
put Tore.
Sva
jasnoća koju sadrži put Tore potiče iz jasnih koncepata koji su otkriveni i
prepoznati nakon dugog niza događaja u životu proroka i ljudi Boga, a zatim
dolazi čovek koji te koncepte u potpunosti koristi i od njih ima dobrobit kao
da su to bili događaji u njegovom sopstvenom životu. Otuda, vi vidite da je
pojedinac pošteđen svih teškoća koje bi inače morao da iskusi pre nego što sam
razvije ovakav jasan um. Ovime, on se oslobađa patnje i dobija na vremenu.
Ovo može
da se uporedi sa tim kada bolesnik ne želi da posluša savete lekara pre nego
što sam razume kako ti saveti mogu da ga izleče, i zbog toga počinje da studira
medicinu. Međutim, on bi mogao da umre od svoje bolesti pre nego što izuči
medicinu.
Tako je i
s putem patnje u odnosu na put Tore. Osoba koja ne veruje u koncepte (učenja)
koje joj Tora i Proviđenje savetuju da prihvati, i to bez toga da ih razume,
mora sama da dođe do svih tih koncepata, prateći lanac uzroka i posledice kroz
životne događaje. To su već spremna iskustva koja u velikoj
meri ubrzavaju njen razvoj, i mogu kod nje da razviju osećaj prepoznavanja zla,
kao što je ranije objašnjeno. To se ne događa iz njenog slobodnog izbora već
kao rezultat njenog napora da stekne dobru okolinu koja je vodi ka ispravnim
mislima i akcijama.
SLOBODA
POJEDINCA
Sada smo
došli do toga da temeljno i precizno razumemo slobodu pojedinca. Međutim, to razumevanje se odnosi samo na prvi faktor – izvor, što je
prvobitna, primarna, supstanca svake osobe, to jeste sve osobine koje primamo
mi nasleđujemo od naših očeva i praotaca, a koje nas razlikuju jedne od drugih.
To je zbog
toga što, čak i kada hiljade ljudi dele istu okolinu na takav način da ostala
tri faktora podjednako utiču na sve njih, ipak nećete pronaći dve osobe sa
istim osobinama. To je zbog toga što svako od njih ima svoj jedinstveni izvor karakterističan
samo za njega. To je poput izvora pšenice: mada se ona
znatno menja usled uticaja ostala
tri faktora, ipak zadržava prvobitnu formu pšenice i nikada neće preuzeti formu
neke druge vrste.
GENERALNA
FORMA PREDAKA NIKADA SE NE GUBI
Tako, za
svaki „izvor” koji je odbacio svoju prvobitnu formu predaka i preuzeo novu formu,
kao rezultat uticaja tri faktora koji se dodaju tom izvoru i koji ga značajno
menjaju, generalna forma predaka i dalje ostaje (nikada
se ne gubi), i nijedna osoba nikada neće
poprimiti formu (kvalitete)
osobe koja joj je slična, upravo kao što ovas
nikad neće ličiti na pšenicu.
Ovo je
tako zbog toga što je svaki izvor, u svojoj suštini, dugačak niz generacija,
koji se sastoji od nekoliko stotina generacija i uključuje koncepte svih njih.
Međutim, ti koncepti se u pojedincu ne otkrivaju na isti način
na koji su se pojavili kod njegovih predaka, to jeste u formi ideja (mišljenja,
znanja),
već samo kao apstraktne forme. Otuda, oni postoje u pojedincu u formi
apstraktnih jednostavnih sila koje
se nazivaju „prirodne tendencije” i „instinkti”, a da pojedinac ne zna njihov
razlog (osnova) niti zna zašto radi to što radi. Tako, nikada
ne mogu da postoje dve osobe sa istim osobinama.
NEOPHODNOST
DA SE SAČUVA SLOBODA POJEDINCA
Znajte da
je ovo istinski posed pojedinca, koji ne sme niti da se ošteti niti da se izmeni.
To je zbog toga što je krajnji cilj svih ovih tendencija (sklonosti,
instinkti, inklinacije),
koje su uključene u izvor, da se materijalizuju i poprime formu koncepata kada
taj pojedinac odraste i stekne znanja (vlastita
mišljenja), kao rezultat zakona evolucije (zakon
razvoja), koji upravlja čitavim ovim lancem i
neprestano ga podstiče da napreduje (gura ga
prema napred), kao što je to objašnjeno u članku Mir. Isto tako, učimo da je baš svaka
tendencija obavezna da se na kraju preobrati u uzvišen i nemerljivo važan
koncept (mišljenje, znanje).
Otuda,
svako ko uništi neku tendenciju (sklonost)
pojedinca i iskoreni je, uzrokuje da iz sveta nestane onaj uzvišeni i čudesni (jedinstveni)
koncept koji je trebalo da se pojavi u
budućnosti na
kraju razvojnog lanca. I,
to je tako jer se ta tendencija ne može pojaviti ni u jednom drugom telu na svetu,
osim u onom u kojem je bila.
U skladu sa tim, treba da razumemo da kada pojedinačna tendencija uzme formu
koncepta, ona ne može više da se razabira za dobro ili za zlo, jer se ovakva
razlikovanja prepoznaju jedino dok su još samo tendencije ili nezreli koncepti,
i nijedna od njih (tendencija)
se uopšte ne prepoznaje kada one preuzmu formu istinskih koncepata, kao što će
detaljno biti objašnjeno u narednim esejima.
Iz
prethodno navedenog razumemo razmere štete koju nanose one nacije koje svoju
vlast nameću manjinama i lišavaju ih slobode, ne dopuštajući im da vode svoj
život u skladu sa tendencijama koje su nasledili od svojih predaka. Oni se
razmatraju ništa manje nego za ubice.
Čak i oni
koji ne veruju ni u religiju ni u svrsishodno vođstvo mogu da razumeju
neophodnost da se sačuva sloboda pojedinca,
posmatrajući sisteme prirode. Jer, možemo da vidimo da su sve nacije
sveta koje su tokom generacija propale, do tog pada došle jedino zbog toga što
su tlačile manjine i pojedince, koji su im se zbog toga suprotstavili i
uništili ih. Otuda je jasno svima da mir u svetu ne može da postoji sve dok se
ne uzme u obzir sloboda pojedinca. Bez toga, mir neće biti održiv, i prevladaće
razaranje.
Tako, mi
smo jasno i veoma precizno definisali esenciju pojedinca, nakon što smo oduzeli
sve ono što on preuzima od društva. Međutim, sada se suočavamo sa pitanjem:
„Gde je, na kraju, sam pojedinac?” Sve što smo do sada rekli o onome što se
tiče samog pojedinca, percipira se jedino kao posedovanje pojedinca, koje je on
nasledio od svojih predaka. Ali, gde je tu sam pojedinac, onaj koji nasleđuje i
nosi to posedovanje (svojstvo),
koji zahteva da očuvamo njegovu svojinu?
Iz svega
što je do sada rečeno, još nismo pronašli tačku „ja” u čoveku, onu koja stoji
pred nama kao nezavisna (pojedinačna)
celina. I, zbog čega je potreban prvi faktor, što je dugačak lanac od hiljada
ljudi, koji su jedan za drugim, iz generacije u generaciju, uz pomoć kojeg se
uspostavlja slika pojedinca kao naslednika? I zašto su potrebna ostala tri
faktora, što su hiljade ljudi koji stoje jedni pored drugih u istoj generaciji?
Na kraju, svaki pojedinac je samo javna mašina, koja je uvek spremna da služi
javnosti (društvo) onako
kako to javnosti odgovara. Drugim rečima, pojedinac je postao podređen u odnosu
na dva tipa javnosti:
1.
Iz perspektive prvog faktora, postao je
podređen širokoj javnosti prošlih generacija, koje stoje jedna iza druge.
2.
Iz perspektive preostala tri faktora, postao
je podređen javnosti čiji je savremenik.
Ovo je
zaista univerzalno pitanje. Zbog toga, mnogi se suprostavljaju prethodno
navedenoj prirodnoj metodi, iako oni u potpunosti znaju da je tačna. Umesto
toga, oni biraju metafizičke metode, dualizam ili transcendentalizam da bi sebi
oslikali neki duhovni objekat, i to da je on smešten unutar tela, u čovekovoj
duši. I ta duša je ona koja uči čoveka i upravlja telom, i to je esencija
čoveka, njegovo „ja (sopstvo)”.
I možda bi
ova tumačenja mogla da umire um, ali problem je u tome što ona nemaju naučno
objašnjenje o tome kako duhovni objekat može da ima ikakav kontakt sa fizičkim
atomima tako da ih dovede u kretanje. Sva njihova mudrost nije im pomogla da
nađu most preko kojeg bi prešli širok i dubok jaz između duhovnog entiteta i
korporalnog atoma. Tako, nauka nije dobila ništa od svih ovih metafizičkih
metoda.
ŽELJA
ZA PRIMANJEM (Racon Lekabel) –
POSTOJANJE IZ NEPOSTOJANJA
Da bismo
ovde načinili korak napred na naučni način, sve što nam je potrebno jeste
mudrost kabale. Ovo je zbog toga što su sva učenja u svetu uključena u mudrost
kabale. U vezi sa duhovnim Svetlostima i posudama (u komentaru na Drvo života, odeljak 1), učimo da se
primarna inovacija, iz perspektive stvorenja, koje je On stvorio kao postojanje
iz nepostojanja, odnosi na jedan jedini aspekt, koji se definiše kao „želja za
primanjem”. Sve drugo u celokupnom stvaranju uopšte nije novina, i nije
postojanje iz nepostojanja već postojanje iz postojanja. To znači da se svi oni
(aspekti) šire
direktno iz Njegove esencije, poput svetlosti koja se širi iz sunca. Tu nema
ničeg novog, takođe, jer ono što se već nalazi u jezgru sunca širi se ka
spolja.
Međutim,
želja za primanjem je potpuna novina. To znači da pre stvaranja nešto takvo
nije postojalo u stvarnosti, budući da Stvoritelj uopšte nema kvalitet želje za
primanjem, i budući da On prethodi svemu, te tako, od koga bi On primio?
Iz ovog
razloga je želja za primanjem, koju je Stvoritelj stvorio kao postojanje iz
nepostojanja, potpuna novina. Ali sve ostalo se ne razmatra za nešto novo (za
inovaciju) tako
da bi se nazvalo „stvorenje”. Otuda, sve posude i tela, iz duhovnih i fizičkih
svetova, razmatraju se za duhovnu ili
DVE
SILE U ŽELJI ZA PRIMANJEM: PRIVLAČEĆA SILA I ODBIJAJUĆA SILA
Dalje.
treba da razaberemo da se u sili koja se naziva „želja za primanjem” razlikuju
dve sile:
1.
privlačeća sila (vučeća
sila),
2.
odbijajuća sila.
Razlog za
ovo je taj što je svako telo ili posuda, koje je definisano kao želja za primanjem,
svakako ograničeno u odnosu na količinu koju prima i na kvalitet koji prima.
Otuda, svi kvantiteti i kvaliteti koji ostaju izvan granica pojedinca suprotni
su njegovoj prirodi i zbog toga on njih odbija. Time je „želja za primanjem”,
iako se razmatra za privlačeću silu, primorana da isto tako postane i
odbijajuća sila.
JEDAN
ZAKON ZA SVE SVETOVE
Iako
mudrost kabale ne govori ništa o onome što se tiče našeg korporalnog sveta,
ipak postoji samo jedan zakon za sve svetove (kao što je napisano u članku
„Esencija mudrosti kabale”, odeljak „Zakon korena i grane”). Tako, proizlazi da
svi korporalni entiteti u našem svetu, to jeste sve unutar tog prostora, bilo
da su to nepokretni, vegetativni, životinjski, duhovni ili korporalni objekti –
ukoliko želimo da razlikujemo jedinstvenost svakog od njih, to kako se oni
razlikuju jedan od drugog čak i u najmanjem delu – nisu ništa više osim onoga
što je „želja za primanjem”. Iz perspektive stvorenog stvorenja, njegova
partikularna forma (sila koja postoji u svakom
njegovom atomu – želja za primanjem) u
potpunosti ga ograničava u kvantitetu i kvalitetu. Kao rezultat toga, u njemu
postoji i privlačeća sila i odbijajuća sila.
Ipak, sve
drugo što postoji u njemu (stvoreno
stvorenje) osim ove dve sile razmatra
se za obilje koje dolazi od esencije Stvoritelja. Ovo obilje je jednako za sva
stvorenja i ne predstavlja novinu (inovacija) u odnosu na stvaranje, jer se proteže kao
postojanje iz postojanja.
Isto tako,
to (obilje) ne može da se pripiše nijednom posebnom delu, već
je ono zajedničko za sve delove stvaranja, za male ili velike. Svaki iz ovog
obilja prima u skladu sa svojom željom za primanjem, i to ograničenje definiše
svakog pojedinca i svaki poseban deo.
Tako sam
očigledno – sa čisto naučne tačke gledišta – dokazao postojanje „ja” (ego) svakog pojedinca, i to onom naučnom
metodom koja je potpuno imuna na kritiku, čak i onih koji automatski zauzimaju
ekstremne materijalističke pozicije. I, nadalje, nemamo potrebu za ovim
neubedljivim metodama uronjenim u metafiziku.
I,
naravno, nema razlike da li je ova sila želje za primanjem rezultat i plod onog
materijala koji je nju hemijski proizveo, ili je materijal rezultat i plod ove
sile. Ono što je glavno je da znamo da je sama ova sila, utisnuta u svako
stvorenje, zapravo u svaki od atoma želje za primanjem unutar njenih granica,
jedino svojstvo kojim je odvojena i čime se razlikuje od svoje okoline. Ovo se
primenjuje i na pojedinačni atom i na grupu atoma nazvanih „telo”.
Sva druga
razabiranja u kojima osim ove sile postoji još nešto, ne odnose se ni na koji način na deo (molekul) ili grupe delova (grupa
molekula), već se jedino odnose na
celinu, što je obilje koje se od Svoritelja širi do njih, i ono je zajedničko
za sve delove stvaranja, i ne razlikuje se za specifično stvorena tela.
Sada ćemo
pitanje slobode individualca da razumemo u skladu sa definicijom prvog faktora,
koji smo nazvali „izvor”, u koji su sve prethodne generacije, što su oci i
praoci pojedinca, utisnule svoju prirodu. Kao što smo objasnili, značenje reči
„individualac” nije ništa drugo do granice (limiti)
želje
za primanjem utisnute u njegovu grupu molekula.
Tako
vidite da sve tendencije koje je pojedinac nasledio od svojih predaka zaista
nisu ništa više osim granica (limiti)
njegove
želje za primanjem, koje su u vezi ili sa privlačećom silom u njemu ili sa
odbijajućom silom u njemu, a što se ispoljava kao tendencija škrtosti ili
darežljivosti, tendencija mešanja sa ljudima ili da se bude samotnjak, i tako
dalje.
I zbog
toga, ove tendencije su stvarno „ja” (ego) pojedinca, koji se bori za opstanak.
Otuda, ukoliko iz pojedinca iskorenimo čak i jednu njegovu tendenciju, razmatra
se da time odstranjujemo stvarni organ iz njegove esencije („njegove
kosti”). To se, takođe, razmatra za
genuini (istinski) gubitak
za čitavo stvaranje, budući da drugi sličan organ ne postoji u svetu niti će
ikada više postojati u svetu.
Nakon što
smo detaljno razjasnili opravdano pravo pojedinca na slobodu, u skladu sa
zakonima prirode, dozvolite da se osvrnemo i vidimo koliko je to praktično
izvodljivo a da se ne naruši moral i društvene norme. I, što je najvažnije:
kako se ovo pravo ispunjava (ostvaruje)
u
skladu sa našom svetom Torom.
SLEDITI
KOLEKTIV (VEĆINA)
Naši spisi
kažu „Slediti kolektiv”. To znači da gde god postoji nesuglasje između
kolektiva i pojedinca obavezni smo da odlučimo u skladu sa voljom kolektiva (većina).
Otuda,
vidite da kolektiv (većina)
ima
pravo da oduzme slobodu pojedincu.
Ali, ovde
se suočavamo sa drugačijim pitanjem, čak mnogo ozbiljnijim od prvog. Izgleda
kao da ovaj zakon vodi čovečanstvo unazad umesto prema napred. To je zbog toga
što dok je većina čovečanstva nerazvijena, a razvijeni deo je uvek manjina,
ukoliko se uvek odlučuje u skladu sa voljom većine, koja je nerazvijena i
nepromišljena, gledišta i želje mudrih i razvijenih u društvu, koji su uvek u
manjini, nikada se neće čuti niti uzeti u razmatranje. Otuda, izgleda kao da je
sudbina čovečanstva da nazaduje, jer nije u mogućnosti da načini nijedan korak
napred.
Međutim,
kao što je objašnjeno u članku „Mir”, odeljak „Neophodnost da se oprezno
postupa sa zakonima prirode”, budući da nam Proviđenje naređuje da vodimo
društveni život, mi smo obavezni da poštujemo sve zakone koji se tiču održanja
(postojanje, opstanak) društva.
A ukoliko smo na neki način nemarni, priroda će nam se osvetiti, bez obzira na
to da li razumemo razloge za te zakone ili ih ne razumemo.
I možemo
da vidimo da nema drugačijeg uređenja po kojem bi se živelo u društvu, osim da
se sledi zakon „Slediti kolektiv (većina)”,
koji dovodi u red svaku razliku i spor u društvu. Tako, ovaj zakon jeste jedini
instrument koji društvu daje održivost. Iz ovog razloga, on se razmatra za
jednu od prirodnih Micvot Proviđenja,
i mi moramo da ga prihvatimo i pedantno
čuvamo, bez obzira na naše razumevanje.
Ovo je
slično ostalim Micvot u Tori: sve one
su zakoni prirode i Njegovog Proviđenja koji su nam dati i dolaze nam od Gore.
I ja sam već objasnio („Esencija mudrosti kabale”, „Zakon korena i grane”) da
čitava realnost, koja se vidi u prirodi ovog sveta, jeste takva jedino zbog
toga što se proteže i prati zakone Viših, duhovnih svetova.
Sada
možete da razumete da Micvot u Tori
nisu ništa drugo do zakoni i pravila uspostavljeni u Višim svetovima, i to su
koreni svih zakona prirode u ovom našem svetu. Otuda, zakoni Tore uvek
odgovaraju zakonima prirode u ovom svetu, poput dve kapi vode. Time smo
dokazali da zakon „Slediti kolektiv (većina)”
jeste zakon Proviđenja i prirode.
PUT
TORE I PUT PATNJE
Ipak, naše
pitanje u vezi sa nazadovanjem, koje je proizašlo iz ovog zakona, još nije
rešeno. Zapravo, naša je briga da nađemo načine da to popravimo. Ali, Samo
Proviđenje (Božanska prisutnost) ne gubi zbog ovoga, jer je obuhvatilo
čovečanstvo na dva načina: „put Tore” i „put patnje”, na način koji čovečanstvu
garantuje siguran kontinuiran razvoj i napredak ka cilju (kao
što je u članku „Mir” napisano:
„Sve
je u depozitu”) bez ikakvih rezervi. Zaista, poštovanje ovog zakona je
prirodna, nužna obaveza.
PRAVO
KOLEKTIVA (VEĆINA) DA
POJEDINCU ODUZME SLOBODU
Moramo
dalje da pitamo: kada se pitanja tiču problema između ljudi tada je opravdano
da prihvatimo zakon „Slediti kolektiv (većina)”
kroz obavezu koju nalaže Proviđenje, koje nas instruiše da uvek vodimo računa o
dobrobiti i sreći članova kolektiva. Ali, Tora nas obavezuje da isto tako
sledimo zakon „Slediti kolektiv” i kada postoji neslaganje u temama koje se
tiču odnosa između čoveka i Stvoritelja, iako izgleda da
ova pitanja uopšte nisu u vezi sa opstankom društva.
Otuda, i
dalje ostaje pitanje: kako možemo da opravdamo takav zakon koji nas obavezuje
da prihvatimo gledišta većine, a koja je, kao što smo rekli, nerazvijena, i da
odbacimo i poništimo gledišta razvijenih, koji su uvek u manjini?
Kao što
smo pokazali u traktatu („Esencija religije i njena svrha”, odeljak „Svesni
razvoj i nesvesni razvoj”), Tora i Micvot
su date jedino da pročiste Izrael, da u nama razviju osećaj prepoznavanja zla
koje je u nas utisnuto rođenjem, što se generalno definiše kao naše
samoljublje, da bismo došli do čistog dobra definisanog kao „ljubav drugih”,
što je jedini put do ljubavi Stvoritelja.
U skladu
sa tim, Micvot između čoveka i
Stvoritelja se razmatraju za alate koji odvajaju čoveka od samoljublja, koje je
štetno za društvo. Tako, očigledno je da su pitanja neslaganja u vezi sa temom
odnosa čoveka i Stvoritelja, što se odnosi na Micvot između čoveka i Stvoritelja, povezana sa problemom održanja
društva, te na taj način, takođe, ulaze u okvir zakona „Slediti kolektiv (većina)”.
Sada
možemo da razumemo običaj da se pravi razlika između Halaha (jevrejski zakon)
i Agada (legende).
To je zato što se samo u Halahot (množina
od Halaha)
primenjuje zakon „pojedinac i kolektiv (većina),
tako da je Halaha (zakon)
– kao i kolektiv (to
jeste slediti kolektiv)”. To nije tako u Agada, budući da pitanja Agada
stoje iznad pitanja koja se tiču opstanka društva, jer one (Agada, legende)
precizno govore o onom ponašanju ljudi koje se tiče odnosa između čoveka i
Stvoritelja, i to u istom delu u kojem nema konsekvence ni na opstanak društva
ni na korporalnu sreću društva.
Tako, kada su u pitanju Agada, nema
opravdanja za to da kolektiv poništi gledište pojedinca i „svaki čovek će
raditi ono što je ispravno u njegovim očima (po
njegovom mišljenju)”. Ali, što se tiče Halahot (zakoni),
koji se odnose na izvršavanje Micvot
Tore, svi oni su pod nadzorom društva, budući da ne može biti nijednog drugog
poretka osim kroz zakon „Slediti kolektiv”.
U
ŽIVOTU DRUŠTVA VAŽI ZAKON „SLEDITI KOLEKTIV”
Sada smo
došli do jasnog razumevanja zakona koji se odnosi na slobodu pojedinca. Zaista,
postoji pitanje: gde je kolektiv uzeo sebi za pravo da oduzme slobodu pojedincu
i da mu uskrati ono najvrednije u životu – slobodu? Naizgled, ovde nema ničeg
drugog do brutalne sile.
Ali, kao
što smo prethodno jasno objasnili, to je prirodan zakon i naredba Proviđenja. I
zbog toga što Proviđenje svakog od nas primorava da živi društveni život,
prirodno sledi da je svaka osoba obavezna da obezbedi održanje i dobrobit
društva. I to ne može da postoji osim kroz nametanje ponašanja „slediti
kolektiv (većina)”,
ignorisanjem mišljenja pojedinca.
Jasno je
da prethodno rečeno jeste izvor iz kojeg dolazi svako pravo i opravdanje da
kolektiv (većina) ukine
slobodu pojedinca protivno njegovoj volji i da ga stavi pod svoju upravu.
Otuda, razume se i da u odnosu na ono što se ne tiče opstanka korporalnog
života društva, ne postoji pravo i opravdanje da kolektiv pokrade i zloupotrebi
slobodu pojedinca na bilo koji način. A ukoliko oni to i urade, razmatraju se
za pljačkaše i lopove koji brutalnu silu vole više nego bilo koje pravo i
pravdu na svetu. Jer ovde ne važi
obaveza za pojedinca da se povinuje volji kolektiva.
U
DUHOVNOM VAŽI „SLEDITI POJEDINCA”
Proizlazi
da kada je u pitanju duhovno, za pojedinca ne postoji prirodna obaveza da se na
bilo koji način povinuje društvu. Upravo je suprotno, ovde se nad kolektivom
primenjuje zakon prirode, to jeste zakon da se kolektiv potčini pojedincu. U
članku „Mir” objašnjeno je da postoje dva načina kojima nas Proviđenje obuhvata
i okružuje da bi nas dovelo do cilja (svrha
stvaranja):
1. Put patnje, koji nas razvija na način da
nam je nametnut i bez toga da nas pita za naše mišljenje.
2. Put Tore i mudrosti, kroz koji se
razvijamo svesno, bez ikakve agonije i prisile.
Budući da
u svakoj generaciji najrazvijeniji sigurno jeste individualac, sledi da kada
javnost želi sebe da oslobodi strašne agonije i da preuzme na sebe svestan i
dobrovoljan razvoj, što je put Tore, oni (javnost)
nemaju drugog izbora osim toga da sebe i svoju fizičku slobodu podvrgnu
disciplini individualca, i potčine se naredbama i lekovima (vrline)
koje im on nudi.
Tako, vi
vidite da je što se duhovnog tiče obrnuto, uprava kolektiva je svrgnuta i
primenjuje se zakon „slediti individualca”, to jeste razvijenog individualca.
Svima je očigledno to da su u svakom društvu oni koji su razvijeni i obrazovani
uvek manjina. Sledi da su uspeh i duhovna dobrobit društva upakovani i
zapečaćeni u rukama manjine.
Zato je
kolektiv u obavezi da pedantno čuva sva gledišta manjine da ona ne bi nestala
iz sveta. To je tako zbog toga što oni (kolektiv)
moraju sa sigurnošću i u potpunom uverenju da znaju da istinitija i razvijenija
gledišta nikada nisu u rukama vladajućeg kolektiva (većina)
već u rukama najslabijih, to jeste u rukama jedva prepoznatljive manjine. To je
zbog toga što svaka mudrost i sve što je vredno na svet dolazi u malim
količinama. Zbog toga smo upozoreni da očuvamo gledišta svih individualaca jer
kolektiv (vladajuća većina) nema
sposobnost da razabere ispravno od pogrešnog.
KRITIKA
DONOSI USPEH; NEDOSTATAK KRITIKE UZROKUJE PROPADANJE
I, mi
treba da dodamo da stvarnost pred naše oči prikazuje ekstremne suprotnosti
između onoga što vidimo na korporalnom nivou i onih koncepata i ideja koji se
tiču prethodno pomenute teme. Tako se društveno jedinstvo, koje može da bude
izvor svakog užitka i uspeha, specifično odnosi jedino na tela i na ono što je
korporalno kod ljudi, a odvojenost između njih je izvor svake nevolje i
nesreće.
Ali, kada su
u pitanju koncepti i ideje (mišljenja i
mudrosti) potpuno je suprotno: jedinstvo uz nedostatak
kritike (suprotstavljanja) razmatra
se za izvor svakog neuspeha i jeste prepreka za svaki napredak i plodno
intelektualno delovanje. To je zbog toga što donošenje tačnih zaključaka zavisi
specifično od uvećanja neslaganja i suprotstavljanja između gledišta. Što je
više kontradikcija, razlika i kritika između gledišta, uvećavaju se i znanje i
mudrost, i pitanja bivaju podesnija za ispitivanje i razjašnjenje.
Degeneracija
i neuspeh inteligencije proističu jedino iz toga što nedostaju kritika i
neslaganje. Otuda, evidentno je da čitava osnova uspeha koja se odnosi na
fizički plan jeste mera jedinstva društva, a osnova za uspeh inteligencije i
znanja je razdvojenost koja dovodi do neslaganja između njih (ljudi).
Proizlazi
da, kada čovečanstvo postigne svoj cilj, koji se tiče uspeha tela, dovodeći ih
do stepena kompletne ljubavi bližnjih, sva tela na svetu će se ujediniti u
jedno telo i jedno srce, kao što je napisano u članku „Mir”. Jedino tada će sva
sreća namenjena čovečanstvu biti otkrivena u svoj svojoj slavi.
Sa druge
strane, moramo da budemo oprezni da se gledišta ljudi ne približe toliko da
neslaganje i kritika među mudrima i učenima mogu da budu uništeni (da
bi neslaganje i kritika među mudrima i učenima opstali), jer
ljubav između tela po prirodi donosi izjednačavanje gledišta. I ukoliko kritika
i neslaganje između
mudrih i učenih nestanu, sav progres u
konceptima i idejama će takođe nestati, i izvor znanja u svetu će presušiti.
Ovo je
upravo dokaz za to da smo obavezni da budemo pažljivi sa slobodom individualca
u pogledu na koncepte i ideje. To je zbog toga što je čitav razvoj mudrosti i
znanja baziran na slobodi individualca. Otuda, upozoreni smo na to da veoma
pažljivo čuvamo svaku formu unutar nas koju nazivamo „individualac”, što je
partikularna snaga svakog čoveka, koja se generalno naziva „želja za
primanjem”.
PREDAČKO
NASLEĐE
Sve
detalje slika koje uključuje želja za primanjem definisali smo kao izvor ili
prvi faktor; i on uključuje sve tendencije i običaje nasleđene od predaka
pojedinca, koje oslikavamo kao dugačak lanac na hiljade ljudi koji su nekada
živeli, i koji stoje jedan povrh drugog. Svaki od njih je esencijalna kapljica
predaka pojedinca, i ta kapljica svakom pojedincu unosi sva duhovna posedovanja
(plodovi)
njegovih predaka u njegov produženi mozak (kičmena
moždina), koji se naziva „podsvest”. Otuda,
individualac pred nama u svojoj podsvesti ima na hiljade duhovnih poseda
nasleđenih od svih individualaca u lancu njegovih predaka.
Otuda, kao
što su lica osoba različita, tako su različita i njihova gledišta. Ne postoje
dva čoveka na svetu čija su mišljenja identična, zbog toga što svaka osoba ima
veliki i uzvišeni posed nasleđen od svojih predaka, i nijedna druga osoba nema
ni delić od tog njegovog nasleđa.
Prema
tome, sva ta posedovanja razmatraju se za vlasništvo pojedinca, i društvo se
upozorava da sačuva ukus i duh toga tako da se ne razvodne pod uticajem
okoline. Tačnije, svaki pojedinac treba da održi integritet svog nasleđa. Tada
će kontradikcija i suprotnost između njih ostati zauvek, da zauvek obezbede
kritiku i napredak mudrosti, što je sve preimućstvo čovečanstva i njegova
istinska večna želja (težnja).
Nakon što
smo došli do određene mere prepoznavanja čovekovog egoizma, kojeg smo odredili
kao silu i želju za primanjem, što je esencijalna tačka samog bića, postao nam
je potpuno i sa svih strana jasan originalni posed svakog tela, koji smo
definisali kao „predačko nasleđe”. Ovo se odnosi na sve potencijalne tendencije
i kvalitete koji su u izvor pojedinca došli kroz nasleđe, a što je prva
supstanca svake osobe, to jeste inicijalno seme njegovih predaka. Sada ćemo
razjasniti dva razabiranja u želji za primanjem.
DVA RAZABIRANJA:
A) POTENCIJALNO, B) STVARNO
Prvo,
moramo da razumemo da iako egoizam, koji smo definisali kao silu želje za
primanjem, jeste sušta esencija čoveka, taj egoizam ne može da postoji u
stvarnosti, na vidljiv način, čak ni na jedan trenutak. Jer znano je da postoji
razabiranje akcije i razabiranje potencijala, i ono što mi nazivamo
„potencijal” jeste ono što postoji u mislima pre nego što se pojavi u akciji,
iz potencijalnog u stvarno, i ustpostavljeno je jedino u mislima. Jer, ono što
nazivamo „potencijal” (potencijalna sila)
znači to da je ta sila, pre nego što je postala stvarna, postojala jedino u
mislima, što znači da mi možemo da je odredimo jedino u mislima.
Zapravo, u
svetu ne može da postoji nikakva stvarna sila koja je uspavana i neaktivna. To
je zbog toga što sila postoji u stvarnosti jedino dok se otkriva u akciji (Ne
možemo otkriti silu kada je ona u potencijalu). Na isti
način, za dete ne možete da kažete da je veoma snažno kada ono ne može da
podigne ni najlakši teret. Umesto toga, možete da kažete da vidite da će to
dete, kada poraste, manifestovati veliku snagu.
Međutim,
kažemo da je ona snaga koju nalazimo u odraslom čoveku bila prisutna u njegovim
organima i telu čak i kada je bio dete, ali je bila skrivena i nije bila
vidljiva. Istina je da u našim mislima možemo da odredimo (sile koje su
predodređene da se manifestuju), jer ih um prepoznaje. Međutim, sigurno je da u
telu deteta uopšte nema snage, jer se nikakva snaga ne manifestuje u njegovim
akcijama.
Isto je
tako i u pogledu apetita. Ta sila se, u čovekovom telu, neće pojaviti u
aktuelnoj stvarnosti tada kada njegovi organi ne mogu da prime hranu, to jeste
kada je on sit. Ali, čak i kada je sit, sila apetita postoji, ali je skrivena
unutar njegovog tela. Nakon nekog vremena, kada se hrana svari, sila apetita se
ponovo javlja i manifestuje se iz potencijalne u stvarnu silu.
Međutim,
takvo rasuđivanje – o tome kako da se odredi sila koja se još nije
manifestovala u realnosti – pripada načinima kojima se misao percipira.
Međutim, ta sila ne postoji u realnosti, jer kada smo siti, mi veoma jasno
osećamo da je sila apetita nestala (odsutna),
i ako mi tragamo za njom, nećemo je naći.
Proizlazi
da ono što je potencijalna sila ne možemo da prikažemo kao nešto što postoji
samo po sebi, već možemo jedino da načinimo iskaz o tome. Ali, kada se neka
akcija pojavi u stvarnosti, kažemo da se u tom trenutku sila manifestuje u
akciji.
Ipak, mi u
procesu percepcije neminovno nalazimo dve sile: subjekat i predikat, što su
potencijalna sila i stvarna sila. Tako razlikujemo silu apetita (subjekat)
i silu koja je imaginacija hrane (predikat,
akcija).
U stvarnosti, međutim, one dolaze kao jedno. Nikada se neće dogoditi to da se u
osobi pojavi sila apetita bez oslikavanja hrane koju ona želi da jede. Otuda,
to su dve polovine istog. Sila apetita mora da se odene u sliku hrane koja će
se pojesti, budući da otkrivanje postoji jedino kroz odevanje u slici, i mi ovu
akciju nazivamo žudnja za hranom. Tako, vidi se da su ove dve sile prisutne kao
dve polovine istog, i njihovo pojavljivanje i nestajanje je istovremeno.
Sada
razumemo da želja za primanjem, koju smo predstavili kao egoizam (sebičnost),
ne znači da ona u osobi postoji kao sila žudnje koja želi da prima u formi
pasivnog predikata (subjekat
koji pasivno trpi radnju). Umesto toga, ova sila je zapravo aktivni
subjekat, što znači da se odeva u sliku onoga za šta procenjuje da je vredno
primanja. To je poput sile apetita koja se odeva u sliku nečega što je dobro
pojesti, i akcija te sile apetita pojavljuje se u formi nečega što će biti
pojedeno, i ona se u tu formu odeva. Mi tu akciju nazivamo „želja”, to jeste
sila apetita koja se otkriva u činu imaginacije.
Isto je
tako i sa našom temom – opštom željom za primanjem, koja je sušta esencija
čoveka. Ona se pojavljuje i postoji jedino kroz odevanje u formama objekata
koji su vredni primanja (u formu toga što će
biti primljeno), jer ona (želja
za primanjem) tada postoji kao subjekat a ne na neki drugi
način. Ovu akciju (odevanje želje za primanjem
u formu željenog objekta) nazivamo „život”, to jeste životna sila
čoveka, što znači da se sila želje za primanjem odeva u ono što želi da
primi i deluje unutar tih željenih objekata. I, mera
otkrivanja ove akcije je mera čovekove životne sile, kao što smo to objasnili u
vezi sa akcijom koju nazivamo „želja” .
DVA
ASPEKTA STVARANJA: 1) ČOVEK, 2) ŽIVA DUŠA
Iz
prethodno navedenog možemo jasno da razumemo stih: „I, Gospod Bog je stvorio
čoveka iz prašine zemlje, i udahnuo u njegove nozdrve dah života; i čovek je
postao živa (Haya) duša (Nefeš)” (Postanje, 2:7). Ovde nalazimo dva aspekta stvaranja:
1. sam čovek,
2. živa duša.
Stih kaže
da je na početku čovek stvoren od praha zemaljskog, iz grupe molekula koja
sadrži esenciju čoveka, to jeste njegovu želju za primanjem. Kao što smo ranije
objasnili, ta sila, želja za primanjem, prisutna je u svakom elementu
stvarnosti. I, odavde su nastala, isto tako, i sva četiri nivoa želje za
primanjem: nepokretan, vegetativan, životinjski i govorni. U tom smislu, čovek
nema nikavu prednost nad bilo kojim delom stvaranja. To je značenje za reči
stiha: „… iz praha zemaljskog”.
Međutim,
već smo videli da ova sila, nazvana „želja za primanjem”, ne može da postoji u stvarnosti a da se ne odene u željeni
objekat i deluje unutar njega. I to se naziva „život”. Tako, mi nalazimo da pre
nego što se čovek razvio do ljudskih formi primanja zadovoljstva, koje se
razlikuju od onih koje imaju druga stvorena bića (životinje)*, razmatra se da
je čovek i dalje bez života, mrtva osoba, budući da njegova želja za primanjem
nema mesto gde da se odene i manifestuje svoje akcije, one koje su
manifestacije života.
Drugim
rečima, ne govorimo o telu, materiji, sastavu materije u nama, koje moramo da
oživimo da bi postalo živo meso. Govorimo o tome da je čovek već živo meso,
poput životinje, a ipak ako ga ovako posmatramo, kažemo da to nije Čovek. Šta
mu još nedostaje povrh postojanja njegovog tela da bi postao Čovek? Koji je to
dodatni deo?
Želja
za primanjem u životinjama i zverima je jednostavna želja: želja za hranom,
seksom, porodicom, čoporom i svim drugim što pripada telu i što razvija ove
želje. Isto tako je i sa ljudima. Da ljudi žive u džungli bez ikakvog ljudskog
okruženja, oni bi želeli isto to. A to je ono što je telesno a ne ljudsko.
Ljudske
želje razvijaju se jedino kroz društvo. Želja za bogatstvom, čašću,
dominacijom, a zatim i želja za znanjem, već zavise od razvoja čoveka unutar
društva. A unutar društva, to već ima veze sa ljudskim, jer ljudi treba da
isprave sebe do tačke povezanosti sa ostalim dušama u sistemu Adam Harišon. Ali kada govorimo o
pojedinačnoj duši i kakva je ona, ne uzimajući u obzir njenu povezanost sa
drugim dušama, ona ima samo želje poput životinje: hrana, seks, porodica ili
čopor.
Ovo je
značenje stiha „… i udahnuo je u njegove nozdrve dah života (Nišmat haim)”
što je generalna forma primanja odgovarajuća za ljude (svojstvena
ljudskom rodu). A reč Nišmat
(udahnuo) dolazi od reči Samin, „predao mu je zemlju”, to jeste
„vrednost”. (Izvorno značenje reči „dah” (duša) razume se iz stiha (Jov, 33:4): „Duh Boga je načinio mene, i
dah Nišma Svemogućeg je meni dao
život”, i vidi komentar MALBIM*). A reč Nešama
(duša) ima istu sintaksu kao i reč Nifkad
(nedostaje/odsutan), kao i reč Ne’ešam (optužen),
i Ne’ešama (ženski rod od Ne’ešam).
*MALBIM
– skraćenica imena Rabi Meir Leibuš ben Yehiel Mihel Vaiser
I,
značenje reči „… i udahnuo je u njegove nozdrve” jeste to da On uliva dušu (Nešama) unutar njega i to da ceni (vrednuje)
život koji je skup svih formi koje su vredne da budu primljene u njegovu želju
za primanjem. Tada ta sila, što je želja za primanjem ugrađena u njegove
molekule, nalazi mesto u koje može da se odene i deluje, a to su one forme
primanja koje je on dobio od Stvoritelja. I, ovo delovanje se naziva „život”,
kao što smo prethodno objasnili.
I, stih se
završava sa „… i čovek je postao živa duša”. Ovo znači da budući da je želja za
primanjem počela da deluje u skladu sa merom tih formi primanja, život se odmah
manifestovao u čoveku i on je „postao živa duša”. Međutim, pre postignuća ovih
formi primanja, iako je sila želje za primanjem utisnuta u njega, čovek se još
razmatra za mrtvo telo, bez života, jer ne postoji mesto u kojem (ta
sila)
želja za primanjem može da se pojavi i manifestuje u akciji.
Kao što
smo prethodno videli, iako je esencija čoveka jedino želja za primanjem, ona se
ipak razmatra za polovinu celine, jer ona (želja
za primanjem) mora da se odene u stvarnost koja je pred
čovekom. Iz tog razloga, ona (želja za primanjem)
i slika onoga što ona prima, zajedno grade celinu jer u suprotnom ona (želja
za primanjem) ne bi mogla da postoji čak ni na tren.
Otuda,
kada je mašina tela na svom vrhuncu, kada čovek dođe u srednje godine, njegov
ego, onaj koji je utisnut u njega rođenjem, dostiže nivo potpune veličine. Iz
tog razloga, on unutar sebe oseća veliku i snažnu želju za primanjem. Drugim
rečima, on žudi za velikim bogatstvom i čašću, i za svime što dolazi pred
njegove oči. To je tako zarad postizanja perfekcije
i održivosti čovekovog ega, koji privlači sebi sve moguće forme i koncepte u
koje se odeva i sebe održava kroz njih.
Ali, kada
prođe polovina čovekovog života, počinju dani opadanja koji su, po onome što
sadrže, dani njegovog umiranja, jer čovek ne umire odjednom, kao što ni konačnu
formu svog života ne prima u jednom trenu. Umesto toga, njegova sveća, to jeste
njegov ego, bledi i umire malo-pomalo, i zajedno sa tim umiru i slike
posedovanja koje on želi da primi.
Čovek
počinje da se odriče mnogih imetaka o kojima je sanjao u mladosti, i postepeno
se odriče i važnih imetaka u skladu sa opadanjem svog ega tokom godina.
Naposletku, u njegovoj dubokoj starosti, kada senka smrti lebdi nad čitavim
njegovim bićem, čovek se nalazi u „vremenu u kojem nema zahteva” jer je njegova
želja za primanjem – njegov ego – usahnula. I ostaje, skrivena oku, samo mala
iskra odevena u neki posed. Tako, tada ne postoji zahtev ili nada za ikakvom
slikom primanja.
Tako smo
dokazali da želja za primanjem, zajedno sa slikom objekata za koje se očekuje
da budu primljeni, jesu jedna i ista stvar (jedna
celina).
Njihova manifestacija je jednaka (oni se
manifestuju na jednak način), njihova veličina je jednaka, kao što je i
dužina njihovih života jednaka.
Međutim, u
vreme opadanja (zalaska)
života, postoji značajna razlika u formi odricanja (od
primanja). To odricanje nije rezultat zasićenja, kao
kod osobe koja se odriče hrane kada je sita, već je rezultat očaja. Drugim
rečima, kada ego počne da umire u danima opadanja, pojedinac oseća svoju
sopstvenu slabost i dolazeću smrt. Zbog toga se on predaje i odustaje od snova
i nada iz svoje mladosti.
Pažljivo
posmatrajte razliku između odricanja koje smo naveli i odricanja usled
zasićenosti (zadovoljenje želje), koje ne
uzrokuje žaljenje i ne može da se nazove „delimična smrt”, već je poput radnika
koji je završio svoj rad. Zaista, odricanje usled očaja je ispunjeno bolom i
tugom, zbog čega se može nazvati „delimična smrt”.
SLOBODA OD
ANĐELA SMRTI
Sada,
nakon svega što smo naučili, otkrivamo način istinskog razumevanja reči naših
mudraca kada su rekli: „‘Harut
(uklesano) na pločama’ ne izgovara se Harut
već Herut (sloboda), jer oni su
oslobođeni od anđela smrti”.
Objašnjeno
je u člancima Matan Tora i Arvut da su oni, pre davanja Tore, prihvatili da svako lično
posedovanje odbace do mere izražene rečima „kraljevstvo sveštenika”, i da
su prihvatili svrhu
čitavog stvaranja, što je prionuti uz Njega u jednakosti forme sa Njim, to
jeste, kao što On daje i ne prima, oni, takođe, daju i ne primaju. Ovo je
poslednji stepen Dvekut, izražen
rečima „sveta nacija”, kao što je napisano na kraju članka Arvut*.
*Tako, vidimo da je u vezi sa formom rada, koja je izražena rečima
„kraljevstvo sveštenika”, Mojsiju rečeno: „ništa manje”. A o tome da se ne bude
potpuno jasan u vezi sa merom nagrade, izraženoj rečima „sveta nacija”, Mojsiju
je rečeno: „ništa više”.
Već
sam vas doveo do toga da razumete da čovekova esencija, što je njegov egoizam,
definisana kao želja za primanjem, jeste samo polovina, i može da postoji
jedino kada je odevena u neku sliku posedovanja ili u nadu za posedovanjem.
Jedino tada je naša materija kompletna i može da se nazove „čovekova
esencija”.
Otuda,
kada su sinovi Izraela bili nagrađeni potpunim Dvekut tokom te svete prilike, njihove posude primanja su se
potpuno ispraznile od svakog zemaljskog posedovanja, i oni su prionuli uz
Njega u jednakosti forme. To znači da oni nisu imali nikakvu želju za ikakvim
posedovanjem za sebe, već je želja postojala jedino u meri u kojoj su time mogli da daju
zadovoljenje, da bi njihov Stvoritelj mogao da bude time naslađen.
I,
budući da se njihova želja za primanjem odenula u sliku ovakvog objekta (u
formu ovakvog primanja), tim odevanjem su se želja za primanjem i
slika objekta povezale i u potpunosti sjedinile u jednu celinu. Otuda su oni (sinovi
Izraela) bili sigurno oslobođeni od anđela smrti, jer
smrt neizbežno jeste odsustvo postojanja i
negacija postojanja bilo čega. Jer, ukoliko ima ijedne iskre koja hoće da
postoji jedino zarad sopstvenog zadovoljenja, moguće je reći da ta iskra (takva
želja)
ne postoji, jer je iščezla i umrla.
Međutim,
ukoliko u čoveku nema takve iskre, već su se sve iskre njegove esencije (egoizam)
odenule u formu davanja zadovoljenja svom Stvoritelju, tada nema ni iščezavanja
ni umiranja. Jer, čak i tada kada je telo poništeno, ono je poništeno jedino u
odnosu na primanje za sebe, u koje se želja za primanjem odeva, i bez kojeg ne
može da postoji.
Međutim,
kada čovek postigne svrhu stvaranja i Stvoritelj ima zadovoljenje iz toga što
je Njegova volja izvršena, čovekova esencija se odeva u „zadovoljiti Njega”, i
on biva nagrađen kompletnom večnošću, poput Njega. Otuda, on je nagrađen time
da je oslobođen od anđela smrti. Ovo je značenje reči iz Midraš (Midraš Raba, Šemot, 41): „Sloboda od anđela smrti”, i iz Mišna (Midraš Raba, Šemot, 41): „Harut (uklesan)
na pločama ne izgovara se kao Harut
(uklesan) već kao Herut (sloboda),
jer niko nije slobodan, osim onih koji se angažuju u učenju Tore”.
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.