Šamati 34: PREDNOST ZEMLJE U SVEMU

Prednost zemlje u svemu

Uslušano u mjesecu Tevet 1942. godine 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Znano je da se ništa ne otkriva u svojoj pravoj formi već jedino iz svoje suprotnosti, kao što je rečeno: „Kao prednost Svjetlosti iz tame”. To znači da svaka pojava ima svoju suprotnost i upravo se kroz sučeljavanje suprotnosti može znati prava suština  pojave.

Otuda nije moguće da se nešto vidi sa apsolutnom jasnoćom ukoliko ne postoji ono što je suprotno tome. Na primjer, nije moguće da se nešto ocijeni kao dobro ukoliko ne postoji ono što je suprotno tome, nešto što je loše. Isto tako je i za: gorko – slatko, mržnja – ljubav, glad – sitost, žeđ – zasićenje, odvojenost – povezanost. Proizlazi da nije moguće doći do ljubavi prema prianjanju prije nego što se postigne mržnja prema odvojenosti. 

Da bi čovjek bio nagrađen stepenom na kojem mrzi odvojenost i udaljenost, on prvo mora da zna šta znači odvojenost i od koga je on odvojen. Tek tada može da se kaže to da on želi da ispravi tu odvojenost.

To jeste, čovjek je dužan da sam istraži od koga i od čega je odvojen. I tek tada on može da počne da pokušava da ispravi to stanje i da se poveže sa onim od koga je odvojen. Ukoliko čovjek razumije šta on može da dobije od približavanja Njemu, on tada može i da cijeni i da zna kakva je šteta od toga ako ostane odvojen. 

Dobitak ili gubitak procjenjuju se u skladu sa zadovoljstvom ili patnjom. I čovjek mrzi ono što mu donosi patnju i udaljava se od toga. Stepen udaljenosti zavisi od stepena patnje, jer je u prirodi čovjeka da izbjegava patnju. Otuda jedno zavisi od drugog i čovjek se trudi da uradi sve što može da bi se udaljio od onoga što izaziva patnju. To jeste, patnja izaziva mržnju prema izvoru patnje i u toj mjeri čovjek se od nje udaljava.

Slijedi da čovjek mora da zna šta znači „jednakost forme” da bi znao šta mora da uradi da postigne prianjanje nazvano „jednakost forme”. I iz toga on zna šta znači nejednakost forme i odvojenost. 

Znano je, iz kabalističkih knjiga, da je Stvoritelj – Dobro koje čini dobro. To jeste, Njegovo vođstvo nižima se otkriva kao dobronamjerno. I mi moramo u to da vjerujemo. 

Otuda, kada čovjek vidi ono što se događa u svijetu koji ga okružuje, on i kod sebe i kod drugih vidi da pod Proviđenjem svi pate umjesto da uživaju kako bi to trebalo da proizlazi iz Njegovog Imena – Dobro koje čini dobro. U ovom stanju njemu je teško da kaže da se Proviđenje ophodi na način – Dobro koje čini dobro i da nižima šalje obilje. 

Međutim, mi moramo da znamo da se čovjek, kada je u stanju u kojem ne može da kaže da Stvoritelj svojim stvorenjima šalje jedino dobro, naziva grešnik, jer njega osjećaj patnje primorava da optužuje Stvoritelja. I jedino kada vidi da mu Stvoritelj šalje užitak, on opravdava Stvoritelja. To je kao što su naši mudraci rekli: „Ko je pravednik? Onaj koji opravdava svog Tvorca“, to jeste onaj koji kaže da Stvoritelj upravlja svijetom na pravedan način. 

Tako, tada kada čovjek osjeća patnju on se udaljava od Stvoritelja. Po svojoj prirodi, on počinje da mrzi onoga koji mu donosi patnju. Posljedično, umjesto da voli Stvoritelja on sada dolazi do toga da mrzi Stvoritelja. 

Ali šta čovjek treba da radi da bi postigao ljubav Stvoritelja? Za to nama je dat „lijek“ (segula) što je angažovanje u Tori i Micvot, jer Svjetlost u Tori čovjeka vraća nazad Stvoritelju. Tamo, u Tori, postoji Svjetlost koja čovjeku daje mogućnost da osjeti opasnost od toga što je odvojen od Stvoritelja. I, ukoliko čovjek namjerava da postigne Svjetlost Tore, on počinje, malo po malo, da mrzi svoju odvojenost od Stvoritelja. I on počinje da osjeća i razlog iz kojeg su on i njegova duša odvojeni i udaljeni od Stvoritelja.

I, čovjek mora da vjeruje u to da je Njegovo vođstvo dobronamjerno. Ali, budući da je čovjek uronjen u samoljublje, što dovodi do nejednakosti forme, načinjena je ispravka koja se naziva „zarad davanja“, i „jednakost forme“. I jedino kroz ovaj način mi možemo da primimo užitak i zadovoljstvo. I to što mi nismo u stanju da primimo užitak i zadovoljstvo koje Stvoritelj hoće da dȃ, uzrokuje da mi mrzimo odvojenost od Stvoritelja. 

I tada čovjek može da razabere veliku dobrobit od jednakosti forme, i počinje da žudi da prione uz Stvoritelja. Tako, svaka forma ukazuje na drugu (suprotnu) formu. Slijedi da svi padovi koje čovjek osjeća u odvojenosti od Stvoritelja, njemu omogućavaju da razlikuje dva suprotna stanja.

I, čovjek iz padova treba da uči o dobrobiti od uspona. Inače, on neće biti u mogućnosti da cijeni važnost toga što su ga od Gore približili i da cijeni uspone koje su mu dali. I, on ne bi bio u mogućnosti da razumije važnost onoga što otkriva. To je poput toga kada se hrana daje čovjeku koji nikada nije osjećao glad. Otuda padovi, to jeste vrijeme odvojenosti, dovode čovjeka do toga da osjeća važnost prianjanja u usponima. A usponi čovjeku uzrokuju to da osjeti mržnju prema padovima, koji ga dovode do odvojenosti. 

Dok je u padu, čovjek ne može da procijeni veličinu zla – to što govori klevetu o Proviđenju, a i ne osjeća o kome on govori klevetu i ne razumije da mora da se pokaje za tako veliki grijeh. I to se naziva „kleveta o Stvoritelju”.

Proizlazi da precizno tada kada u čovjeku postoje dvije suprotne forme on može da razabere udaljenost koja je između jedne i druge. To je kao što je rečeno: „Prednost Svjetlosti iz tame“. Jedino tada on može da cijeni i održava prianjanje uz Stvoritelja i kroz to on može da postigne užitak i zadovoljstvo koji su sadržani u Misli stvaranja što je: „Njegova volja da čini dobro Njegovim stvorenjima“. 

A sve što nam se pojavljuje pred očima treba da tumačimo tako da je to upravo ono što nam je poslao Stvoritelj da bismo postigli savršenstvo svrhe stvaranja. 

Ali, nije tako jednostavno da se postigne prianjanje uz Stvoritelja. Potreban je veliki trud i napor dok se ne postigne i ne osjeti užitak i zadovoljstvo. A, prije toga čovjek mora da opravda Proviđenje i da vjeruje, iznad razuma, da se Stvoritelj prema stvorenjima ophodi na način – Dobro koje čini dobro, i da kaže: „Oni imaju oči a ne vide… “

Naši mudraci su rekli: „Avakum je došao i ustanovio ih (613 Micvot) na jednom principu: pravednik živi kroz svoju vjeru”. To jeste, čovjek ne treba da se angažuje u detaljima, već čitav svoj rad treba da usmjeri na jednu tačku, na pravilo vjere u Stvoritelja. I za to on treba da moli Stvoritelja, da mu Stvoritelj pomogne da on bude u stanju da ide vjerom iznad razuma. Jer postoji snaga (lijek) u vjeri: kroz vjeru čovjek dolazi do toga da mrzi odvojenost. I vjera indirektno, u čovjeku, uzrokuje da on mrzi odvojenost od Stvoritelja. 

Vidimo da postoji velika razlika između vjere, viđenja i znanja.

Za ono što može da se vidi i da se zna, kada um nametne čovjeku da misli da je vrijedno da on uloži trud da uradi nešto, i kada čovjek odluči da radi tako, on tada ovu odluku već donosi kao svoju odluku. I um ga prati u svakoj akciji da bi čovjek radio onako kako mu um nalaže. Um navodi čovjeka da razumije da je neophodno da ga slijedi. 

Sa druge strane, vjera je ono što postoji u potencijalu. Drugim riječima čovjek nadilazi um i kaže da vrijedi da radi onako kako ga obavezuje vjera iznad razuma. Otuda vjera iznad razuma pomaže jedino tokom njenog djelovanja, to jeste dok on vjeruje. I jedino tada on je spreman da se u radu napreže za to da ide iznad razuma. Ali, ukoliko on napusti vjeru čak i na trenutak, on odmah prestaje da se angažuje u Tori i radu. I tada njemu neće pomoći to što je prethodno preuzeo teret vjere iznad razuma. 

Međutim, ukoliko čovjek u svom umu odluči da je nešto za njega štetno i da to njegov život izlaže opasnosti, tada njemu nije potrebno da se svaki put vraća i da ponovo razmatra zašto je to opasno. Naprotiv, budući da on već u potpunosti razumije da treba da slijedi specifično ono što njegov um govori - šta je dobro a šta je loše, on sada treba jedino da slijedi ovu odluku. 

Iz ovoga se vidi razlika između onoga na šta razum obavezuje čovjeka, i na šta njega obavezuje vjera. Takođe i to šta je razlog iz kojeg je čovjek, kada se oslanja na vjeru, obavezan da se stalno sjeća forme vjere, inače on sa postignutog nivoa pada u stanje grijeha. Ova stanja mogu da se događaju čak i tokom jednog dana: i čovjek može da padne sa svog stepena mnogo puta u toku jednog dana, jer nije moguće da u toku dana njegova vjera iznad razuma ne nestane ni na trenutak. 

Treba da znamo da razlog iz kojeg zaboravimo vjeru dolazi iz toga što je vjera iznad razuma u suprotnosti sa svim željama tijela. Budući da želje tijela dolaze iz prirode utisnute u nas, nazvane „želja za primanjem”, bilo da je u razumu, bilo da je u srcu, tijelo nas uvijek vuče prema našoj prirodi. I jedino kada čovjek prijanja uz vjeru, vjera ima snagu da ga izvuče iz želja tijela; tada čovjek ide iznad razuma, to jeste protiv razuma tijela. 

Zato, prije nego čovjek postigne posude davanja nazvane „Dvekut“, on ne može trajno da bude u vjeri. I u vrijeme kada njemu ne svijetli Svjetlost vjere, on vidi da je u najnižem mogućem stanju od kojeg nema nižeg. I sve to njemu dolazi zbog nejednakosti forme sa Stvoriteljem, to jeste uslijed želje da primi za sebe. Različitost forme u čovjeku uzrokuje odvojenost, a to uzrokuje osjećaj patnje i ruši sve ono što je on izgradio i sve napore koje je uložio u rad. 

I čovjek otkriva da je u trenutku kada je izgubio vjeru on u gorem stanju nego kada je krenuo na put davanja. Na taj način on stiče mržnju prema odvojenosti, jer osjeća tjeskobu i u sebi i u čitavom svijetu. Tada za njega postaje teško da opravda Njegovo Proviđenje nad stvorenjima i da Proviđenje vidi u formi – Dobro koje čini dobro. I on tada osjeća da je za njega čitav svijet taman i da nema odakle da primi radost. 

Otuda, svaki put kad on počne da ispravlja manu – to što govori klevetu o Proviđenju, on stiče mržnju prema odvojenosti. A, kroz mržnju koju osjeća prema odvojenosti, on dolazi do toga da voli Dvekut. I u mjeri u kojoj on pati tokom odvojenosti – u toj istoj mjeri on dolazi bliže do Dvekut uz Stvoritelja. Isto tako, u mjeri u kojoj on tamu osjeća kao loše, u istoj mjeri on Dvekut osjeća kao dobro. I on tada zna kako da vrednuje to kada primi neko prianjanje (Dvekut), i zna to da cijeni. 

Odavde možemo da razumijemo da su sve patnje koje postoje u svijetu samo priprema za stvarnu patnju. To je patnja do koje čovjek mora da dođe, inače neće moći da postigne ništa duhovno, jer nema Svjetlosti bez Kli. I ova patnja, stvarna patnja naziva se „okriviti Proviđenje i govoriti klevetu o Proviđenju”. I čovjek moli upravo za to da ne govori klevetu o Proviđenju. 

I ovu patnju Stvoritelj prihvata, i to se naziva „Stvoritelj čuje molitvu svakih usta”. I razlog iz kojeg Stvoritelj odgovara na ovu patnju jeste taj što čovjek ne traži pomoć da bi ispunio sopstvene Kelim primanja, jer ukoliko bi Stvoritelj čovjeku dao sve ono što on želi, to bi čovjeka još više udaljilo od Stvoritelja usled razlike u formi nastale kao posljedica primanja željenog.

Međutim, čovjek ovdje moli za vjeru, da mu Stvoritelj da snagu da nadiđe egoizam, da bi mogao da postigne jednakost forme sa Stvoriteljem. Čovjek Stvoritelja moli za vjeru jer vidi da time što njegova vjera nije stalna, to jeste Svjetlost vjere za njega ne sija stalno, on dolazi do toga da sumnja u Proviđenje, to jeste u stanje koje se naziva „zli” jer on okrivljuje svog  Stvoritelja. 

Slijedi da sve muke koje čovjek trpi proizlaze iz njegove klevete prema Proviđenju. Ali šta je to što njega boli? Njega boli to što umjesto da se veliča Stvoritelj i da se kaže: „Blagosloven neka je Stvoritelj, koji nas je stvorio u Svoju slavu" što bi značilo da stvorenja slave Stvoritelja, on vidi da ponašanje svijeta nije takvo da je u slavu Stvoritelja. Jer, svako se žali i zahtijeva da Proviđenje prvo mora da bude otvoreno i da se vidi da Stvoritelj vodi svijet na način – Dobro koje čini dobro. A za to što Proviđenje nije  otkriveno, oni za to kažu da ovakvo vođstvo nije u Njegovu slavu. To je ono što njega boli.

I, zbog patnje koju osjeća čovjek je prisiljen da govori klevetu prema Stvoritelju. Otuda kada čovjek od Stvoritelja traži da mu On dâ snagu vjere i nagradi ga kvalitetom – „Dobro koje čini dobro“, to nije zbog toga što on hoće da primi dobro da bi osladio sebe, već je to zbog toga što njega boli kada govori klevetu prema Stvoritelju. 

To jeste, čovjek hoće da vjeruje, iznad razuma, da Stvoritelj upravlja svijetom na način – Dobro koje čini dobro. I on hoće da njegova vjera u to bude dovoljan i kompletan osjećaj isto tako kao da je unutar razuma.

Otuda, kada se čovjek angažuje u Tori i Micvot, on hoće da proširi Svjetlost Stvoritelja i to ne zarad sopstvene koristi, već zbog toga što on ne može da podnese to što on nije u stanju da opravda Njegovo vođstvo kao – Dobro koje čini dobro. Dok njega boli to što on skrnavi Ime Stvoritelja – Dobro koje čini dobro, njegovo tijelo o tome tvrdi suprotno. I sva njegova patnja je iz toga što on u stanju odvojenosti ne može da opravda Njegovo vođstvo. Ovo se naziva – on mrzi stanje odvojenosti od Stvoritelja. 

I, kada čovjek osjeća ovakvu muku, Stvoritelj čuje njegovu molitvu i dovodi ga bliže Njemu. I, on biva nagrađen sa Dvekut jer to što ga boli kada osjeća odvojenost uzrokuje da on bude nagrađen sa Dvekut i to je kao što je rečeno: „kao prednost Svijetlosti iz tame”. 

Ovo je značenje za: „Prednost zemlje u svemu“. I, „zemlja“ je stvorenje, a „u svemu“ znači: kroz prednost, to jeste kada mi vidimo razliku između stanja odvojenosti i stanja Dvekut time mi bivamo nagrađeni sa Dvekut uz „sve” jer se Stvoritelj naziva „korjen svega”.                

Link - The Advantage of a Land