ČUJ NAŠ GLAS

 

Čuj naš glas

Članak broj 39, Tav–Šin-Mem-Hey, 1984 – 85. godina
Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)   

U Slihot [molitve za praštanje („Dani praštanja” pred Novu Godinu)] mi kažemo: „Čuj naš glas, Gospode Bože naš, (Adonaj Elokim) smiluj se i sažali na nas, poželi našu molitvu i primi je milostivo”. U litanijama („Tahanun”) ponedjeljkom i četvrtkom mi kažemo: „Sažali se na nas, o Gospode (Adonaj Elokim), Tvojom milošću i ne daj nas u ruke okrutnih. Zašto da nacije kažu: ‘Gde je njihov Bog?’ Čuj naš glas i praštaj nam i ne ostavi nas u rukama naših neprijatelja da izbrišu naše ime. Ipak, mi nismo zaboravili Tvoje Ime; molimo Tebe, ne zaboravi nas”.  

Treba da razumemo zašto se završava sa „Ipak, mi nismo zaboravili Tvoje Ime; molimo Tebe, ne zaboravi nas”. To ukazuje na razlog iz kojeg tražimo da nam Stvoritelj pomogne, jer se kaže: „Ipak, mi nismo zaboravili Tvoje Ime”. I rečeno: „Ipak, mi nismo zaboravili Tvoje Ime,” jeste razlog i uzrok iz kojeg kažemo: „molimo Tebe, ne zaboravi nas”. 

Da bismo razumeli prethodno rečeno, moramo da znamo ko su nacije koje postavljaju jeretička pitanja, budući da kažemo: „Zašto da nacije kažu: ’Gde je njihov Bog?’” Takođe, treba da razumemo zašto kažemo Stvoritelju: „Ne daj nas u ruke okrutnih”. Ko su okrutni? Isto tako, da nismo bili stavljeni u ruke okrutnih u izgonu, ne bi bilo tako strašno i ne bismo morali da molimo da budemo izbavljeni iz izgona među nacijama. 

Objasnićemo ovo sa stanovišta duhovnog rada. Budući da smo rođeni nakon Cimcum (ograničenje) i skrivenosti, i budući da je jedino želja za primanjem otkrivena u nama, ona nam dopušta da razumemo da treba da radimo jedino za sopstvenu korist. Time što smo porobljeni samoljubljem, mi postajemo udaljeni od Stvoritelja. Znano je da se blizu i daleko odnose na jednakost i različitost forme. 

Iz ovog razloga, kada je pojedinac uronjen u primanje zarad sebe, on je odvojen od Života Živih. Naravno, on ne može da oseti okus Tore i Micvot, jer jedino kada veruje da izvršava zapovesti zarad Stvoritelja, a ne za sopstvenu korist, on može da prione uz Davaoca Tore. Budući da je Stvoritelj izvor života, u to vreme pojedinac oseća okus života i naziva Toru „Tora Života” („Tora Šaim”), i stih „Ovo je tvoj život i dužina tvojih dana” postaje istina. 

Šamati 54: CILJ DUHOVNOG RADA - 1

Cilj duhovnog rada – 1

Uslušano 16. Ševata, 13. februar 1941. godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Znano je da je služenje, prije svega, davanje zadovoljenja svom Tvorcu. Ipak, čovjek mora da zna šta je to „davati”, jer su se na tu riječ svi navikli, a znano je da navika slabi okus. Zato moramo detaljno da objasnimo značenje riječi „davati”. 

Radi se o tome da je želja za primanjem takođe inkorporirana u želju za davanjem nižeg (međutim, želja za primanjem može da se koristiti uz ispravku), u suprotnom nema povezanosti između davaoca i primaoca. To je zato što nije moguće da se partnerstvo razvije ukoliko jedan daje, a drugi ne daje. Jedino tada kada oba pokazuju ljubav jedan prema drugom postoji povezanost i prijateljstvo između njih. Ali, ukoliko jedan pokazuje ljubav, a drugi na to ne odgovara, takva ljubav nije stvarna i nema pravo da postoji. 

I, naši mudraci su tumačili riječi: „… i kažem Cionu: ‘Vi ste Moj narod!’” (Isaija 51), da ne treba reći Ami („Moj narod!”), već Imi („sa Mnom”). Što znači „… da budeš u partnerstvu sa Mnom” (Zohar Berešit 5), što znači da su stvorenja u partnerstvu sa Stvoriteljem. Slijedi da kada niži želi da daje Stvoritelju, on treba i da primi od Stvoritelja. To se i naziva partnerstvo, kako Viši daje tako i niži daje. 

Međutim, želja za primanjem treba da žudi da prione uz Njega i primi Njegovo obilje, životnost i dobrotu; i ovo je bila svrha stvaranja – Činiti dobro Njegovim stvorenjima. Međutim, zbog razbijanja Kelim koje se dogodilo u svijetu Nekudim, želja za primanjem je pala pod upravu Klipot. I, time su se u Kli pojavila dva razabiranja:   

1. Razvio se odnos prema zadovoljstvima odvajanja. A rad na izlaženju iz uprave Klipot naziva se „rad pročišćenja”. 

Šamati 53: OGRANIČENJE

Ograničenje

Uslušano u noći Šabata, 1. Sivana  4. jun 1943. godine
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Ograničenje se sastoji u tome da pojedinac ograniči stanje u kojem se nalazi, i da ne želi Gadlut. Umjesto toga čovjek hoće da ostane u svom trenutnom stanju zauvijek. I ovo se naziva vječno prianjanje (Dvekut). I, bez obzira na mjeru Gadlut koju čovjek ima, čak i ukoliko on ima i najmanji Katnut, ako to stanje sija zauvijek, razmatra se da je njemu dato vječno prianjanje. Otuda kada neko više teži ka Gadlut, to se razmatra za luksuz.

Ovo je značenje za „I svaka patnja će biti suvišna”, što znači da patnja čovjeku dolazi zbog toga što on želi luksuz. To znači da kada su Izrael došli da prime Toru, Mojsije ih je okupio u podnožju planine, kao što je napisano: „I oni su stajali u podnožju planine”. (Planina (na hebrejskom „Har”) znači misli, sumnje (na hebrejskom „Hirhurim”). 

To jeste, Mojsije ih je doveo do krajnje granice misli i razumijevanja – do najnižeg  mogućeg stepena. I jedino tada kada se oni saglase sa takvim stanjem, i budu u njemu bez kolebanja i sumnji, i ostanu u tom stanju kao da su u najvećem Gadlut i pri tome pokazuju pravu radost, to se naziva: „Služite Gospoda sa radošću”. Jer ne može da se kaže da im se tokom Gadlut daje rad da oni budu u radosti, budući da u Gadlut radost dolazi sama po  sebi.

Umjesto toga, njima se daje rad u radosti za vrijeme Katnut da bi, iako osjećaju stanje Katnut, oni imali radost. I to je mnogo rada.

Ovo stanje se naziva „glavni dio stepena” i razmatra se za Katnut. Ovo razabiranje mora da bude stalno, a Gadlut je samo dodatak. I, čovjek treba da žudi za glavnim dijelom, a ne za dodatkom.

Link - The Matter of Limitation

Šamati 41: ŠTA JE MALO I VELIKO U VJERI

 

Šta je malo i veliko u vjeri

Uslušano tokom večeri praznika Pesah, 

29. mart 1945. godina

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Rečeno je: „I vjerovali su u Gospoda i u Njegovog slugu Mojsija”. Mi moramo da znamo da Svjetlost Pesaha ima snagu da čovjeku da Svjetlost vjere. Međutim, nemojte misliti da je Svjetlost vjere nešto malo. Jer da li je nešto veliko ili malo zavisi jedino od onih koji primaju. Kada čovjek ne radi na putu istine, on misli da on ima mnogo vjere, i da količinu vjere koju ima on može da podijeli nekolicini ljudi, i tada će oni biti bogobojazni i cjeloviti. 

Međutim, onaj koji  hoće da služi Stvoritelju u istini, i koji se konstantno preispituje da li je voljan da radi posvećeno „svim svojim srcem”, uvijek vidi da ima nedovoljno vjere, to jeste, njemu uvijek nedostaje vjera. 

I jedino kada čovjek ima vjeru, on može da osjeti da uvijek sjedi pred Kraljem. A kada osjeća veličinu Kralja on može da otkrije ljubav prema Njemu sa dvije strane: sa strane dobra i sa strane strogog suda.

Otuda, onaj koji traži istinu je onaj kome je potrebna Svjetlost vjere. Ukoliko takav čovjek vidi  ili čuje za neki način na koji može da primi Svjetlost vjere, raduje se kao da je našao veliku sreću.         

Otuda oni ljudi koji traže istinu na praznik Pesah, što je vrijeme pogodno za Svjetlost vjere, čitaju u nedeljnoj porciji: „I oni su vjerovali u Gospoda i u Njegovog slugu Mojsija”, jer je tada pravo vrijeme za to.

Link - What Is Greatness and Smallness in Faith?

Šamati 40: KAKVA TREBA DA JE VJERA U RAVA?

Kakva treba da je vjera u rava?

Uslušano 1943. godine
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Znano je da postoje dva puta: lijevi put i desni put. Riječ desno (Jamin) dolazi od riječi Hejmin (on povjerova) što se odnosi na stih: „I on povjerova u Gospoda …” što Targum (jezik prevoda – aramejski) prevodi kao Hejmin, i kaže: kada učitelj govori učeniku da ide desnim putem, gdje „desno” označava cjelovitost, a „lijevo” nepotpunost, što je da ovdje nedostaju ispravke, tada učenik mora da vjeruje riječima svog učitelja koji mu govori da ide desnim putem, nazvanim cjelovitost.

*Postanje 15:6
И поверова Аврам Богу, а Он му прими то у правду.
Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost. 

A, šta je cjelovitost kojom učenik mora da ide? To je da pojedinac treba sebi da oslika kao da je već nagrađen potpunom vjerom u Stvoritelja, i da u svojim organima već osjeća da Stvoritelj vodi čitav svijet na način – Dobro koje čini dobro, što znači da čitav svijet od Njega prima jedino dobro. 

No, kada čovjek pogleda sebe on vidi da je jadan i siromašan. I još, kada pogleda svijet on vidi da čitav svijet strada, svako u skladu sa stepenom na kojem je. O tome čovjek treba da kaže: „Oni imaju oči a ne vide”. I „oni” znači to da dokle god se čovjek nalazi pod upravom mnogih, što se naziva „oni”, on neće vidjeti istinu. Šta je uprava mnogih? Sve dok čovjek ima dvije želje, tada iako vjeruje da čitav svijet pripada Stvoritelju, za njega je ipak nešto i pod upravom čovjeka. 

A, zapravo čovjek mora da poništi svoju upravu pred upravom Stvoritelja, i da kaže da ne želi da živi zarad sebe, i da je jedini razlog iz kojeg hoće da postoji taj da dȃ zadovoljenje Stvoritelju. Otuda, čovjek u potpunosti poništava svoju sopstvenu upravu i on je tada pod jednom upravom – upravom Stvoritelja. I, jedino tada čovjek može da vidi istinu, da Stvoritelj vodi svijet na način – Dobro koje čini dobro.

No, sve dok je čovjek pod upravom mnogih, to jeste kada on ima dvije želje, i u umu i u  srcu, on nema mogućnost da vidi istinu. Umjesto toga on mora da ide iznad razuma i da kaže: „Oni imaju oči” a ne vide istinu. 

Šamati 38: STVORITELJ U SVOJOJ RIZNICI NEMA DRUGOG BLAGA OSIM STRAHA STVORITELJA

Stvoritelj u svojoj riznici nema drugog blaga osim straha Stvoritelja

Uslušano 10. Nisana, 31. mart 1947. godine 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Riznica je posuda u koju se stavlja blago. Na primjer, žito se čuva u ambaru, a vrijedne stvari se čuvaju na dobro zaštićenom mjestu. To znači da sve što se tamo (u Kli) primi dobija ime po Svjetlosti koja je u Kli. A Kli mora da bude u stanju da može da prima. To je kao što učimo da nema Svjetlosti bez Kli. Isto je tako i u korporalnom. 

No, šta je duhovna posuda, u koju možemo da primimo duhovno obilje koje Stvoritelj hoće da nam dâ, a koja je takva da je podesna da primi Svjetlost? Isto je tako i u korporalnom gdje posuda treba da odgovara sadržaju koji se u njoj čuva, to jeste, oni moraju da odgovaraju jedno drugom. Na primjer, ne može se reći da imamo zalihe vina koje smo zaštitili od kvarenja, ukoliko smo ga sipali u nove džakove, ili da imamo velike zalihe brašna koje smo sipali u burad. Uobičajeno je da su burad i vrčevi posude za vino, a da se za brašno koriste džakovi, a ne burad. 

Otuda, postavlja se pitanje: šta je duhovna posuda, Kli od koje mi možemo da načinimo riznicu za Višu Svjetlost? To je saglasno pravilu, da „Više nego što tele želi da sisa, krava želi da hrani”. To je tako, jer je Njegova volja da čini dobro Njegovim stvorenjima. I, mi moramo da vjerujemo da je razlog iz kojeg je načinjen Cimcum naše sopstveno dobro. A uzrok je taj što mi nemamo odgovarajuće Kelim koje mogu da prime obilje. Slično je i sa posudama u korporalnom, koje moraju da odgovaraju onome što se u njima čuva. Otuda, moramo da kažemo da, ukoliko  dodajemo Kelim, imaćemo gdje da čuvamo dodatno obilje. 

I odgovor na prethodno postavljeno pitanje je: „Stvoritelj u svojoj riznici nema drugog blaga osim straha Stvoritelja”. 

Ipak, treba da razjasnimo šta je to strah Stvoritelja: to je Kli i od te Kli biva načinjena riznica u koju se postavlja sve ono što je važno. I o tom strahu je rečeno kao što je napisano o Mojsiju (Berahot, 7): „I Mojsije zakloni svoje lice, jer se bojao da pogleda u Gospoda”, i zbog toga je bio nagrađen time da vidi lik Gospoda. 

Šamati 37: ČLANAK O PURIMU

Članak o Purimu   

Uslušano 1948. godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Treba da razumijemo značenje događaja o kojima govori Megilat Ester:

1. Napisano je: „Nakon tih događaja kralj Ahasver je uzdigao Hamana". Treba da razumijemo što znači „nakon tih događaja”, nakon što je Mordehaj spasao kralja. Bilo bi razumno reći da je kralj uzdigao Mordehaja. Zašto je onda rečeno da je kralj uzdigao Hamana?

2. Kada je Ester rekla kralju: „Jer prodani smo, ja i moj narod”, tada je kralj upitao: „Ko je i gdje je on?” To znači da kralj nije ništa znao o tome, mada je jasno rečeno da je kralj rekao Hamanu: „To srebro dato je tebi, a takođe i narod da bi sa njima postupao onako kako tebi izgleda da je dobro”. Ako je tako, kralj je znao o prodaji.

3. O stihu: „… da čine po volji svakog čovjeka”, naši mudraci su rekli: „Raba je rekao: ‘po volji Mordehaja i Hamana’” (Megila 12a:8). Znano je da tamo, gdje se kaže „Kralj”, to se odnosi na Kralja svijeta. I kako je moguće da će Stvoritelj htjeti da izvrši želju grešnika?

4. Napisano je: „I Mordehaj je znao sve što se dogodilo”. To ukazuje da je jedino Mordehaj znao, budući da je prije toga rečeno: „A grad Susan bio je u pometnji”. To znači da je čitav grad Susan znao o tome.

5. Napisano je: „Zbog toga što je dekret napisan u ime Kralja i zapečaćen Kraljevim prstenom, on se ne može poreći” (Estera 8:8). I kako je nakon toga izdat drugi dekret koji je opozvao prvi?

6. Šta znači ono što su naši mudraci rekli: „Čovjek na Purim mora da pije sve dok ne dođe u stanje da više ne može da razlikuje prokletog Hamana od blagoslovenog Mordehaja”?

7. Rečeno je u stihu: „Pilo se u skladu sa zakonom”. I šta znači „… u skladu sa zakonom”? Rabi Hanan kaže u ime Rabi Meira da to znači: „… u skladu sa zakonom Tore”. A šta je zakon Tore? Zakon Tore je da hrana ima prednost nad pićem, to jeste da se više jede nego što se pije.

I da bismo sve ovo razumjeli, potrebno je da se prethodno objasni ko su Haman i Mordehaj. Naši mudraci su objasnili da stih: „… da čine po volji svakog čovjeka” – znači „po volji i Hamana i Mordehaja”.

Šamati 36: TRI TIJELA U ČOVJEKU

Tri tijela u čovjeku 

Uslušano 24. Adara,  19. mart 1944. godine u Jerusalimu

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

U čovjeku postoje tri tijela:

●    Unutrašnje tijelo, to jeste odjeća za dušu od Keduša

●    Klipa Noga

●    Klipa „Mišha de-Hivija“ (zmijska koža).           

Da bismo se oslobodili drugog i trećeg tijela, tako da ona ne ometaju Keduša, i da bismo imali mogućnost da koristimo samo unutrašnje tijelo, savjet za to je da koristimo lijek – da mislimo jedino o onome što je u vezi sa unutrašnjim tijelom. To jeste, sve misli čovjeka uvijek treba da budu pod jednom upravom, što je – „Nema ništa osim Njega”, i jedino On čini, činio je i činiće sva djela u svijetu. I nijedno stvorenje, nijedna sila u svijetu ne može da razdvoji čovjeka od Keduša. 

I, kada čovjek više ne misli o ova dva spoljašnja tijela, koja su Klipa, ona umiru, jer ne dobijaju hranu niti išta što može da ih održi. To je tako jer čovjekove misli o njima jesu njihova životna opskrba. 

To je tajna napisanog: „U znoju lica svog ješćeš svoj hljeb”. Jer sve do grijeha – „grijeh Drvo znanja”, opskrba čovjeka nije zavisila od hljeba. To jeste, nije bilo potrebe da se privlači Svjetlost i životna sila budući da je ona jednostavno iluminirala. Ali nakon pada u grijeh, kada je Adam Harišon prionuo uz tijelo zmije, život je počeo da zavisi od hljeba, to jeste od hrane koju je za ova dva tijela trebalo svaki put iznova privući. I ukoliko se ovim tijelima ne daje hrana, ona umiru. Ovo je velika ispravka koja omogućava oslobađanje od dva nečista tijela.

Otuda, čovjek mora da pokuša da svu svoju snagu uloži u to da ne misli o onome što se odnosi na ta dva tijela. I o tome je rečeno: „Misli grijeha su gore od samog grijeha”, jer misli su hrana za ova dva tijela. Drugim riječima ova dva tijela vitalnost  primaju iz čovjekovih misli o njima. 

Šamati 52: GRIJEH NE UKIDA MICVA

Grijeh ne ukida Micva

Uslušano u noći Šabata 9. Ijara, 14. maj 1943. godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

„Grijeh ne ukida Micva, i Micva ne ukida grijeh”. Duhovni rad čovjeka je u tome da on ide dobrim putem, ali zlo u čovjeku njemu to ne dozvoljava. Međutim, čovjek mora da zna da nije u stanju da sam iskorijeni zlo iz sebe, jer to nije moguće. Umjesto toga, čovjek mora jedino da mrzi zlo, kao što je napisano: „Oni koji vole Stvoritelja, mrze zlo!” Otuda, jedino što je potrebno je mržnja prema zlu, jer mržnja razdvaja one koji su bili prionuti. 

Iz tog razloga zlo ne postoji samo po sebi, već postojanje zla zavisi od ljubavi prema zlu ili mržnje prema zlu. Ako kod čovjeka postoji ljubav prema zlu, on pada pod upravu zla. A, ako čovjek mrzi zlo, on se oslobađa njegovog uticaja, i zlo nema upravu nad njim. 

Iz toga slijedi da primarni rad čovjeka nije rad sa samim zlom, već se sastoji u tome kolika je mjera ljubavi prema zlu i mjera mržnje prema zlu. Iz tog razloga grijeh uzrokuje grijeh. Mi moramo da pitamo: „Zašto čovjek zaslužuje takvu kaznu”? Jer kada čovjek popusti u radu i padne sa svog stepena, njemu je potrebna pomoć da bi se uzdigao. I ovdje vidimo da mu se od Gore dodaju prepreke da bi pao još niže, niže nego što je pao prvi put. 

Da bi čovjek osjetio mržnju prema zlu, njemu se dodaje zlo da bi osjetio koliko ga je grijeh udaljio od rada Stvoritelja. Iako je on zažalio zbog prvog grijeha, to žaljenje još nije bilo dovoljno da u njemu izazove mržnju prema zlu. Otuda, grijeh uzrokuje grijeh i čovjek svaki put žali, i svako žaljenje rađa mržnju prema zlu, sve dok se u njemu ne pojavi toliki nivo mržnje prema zlu da se on u potpunosti oslobađa i odvaja od zla, jer mržnja dovodi do odvojenosti. 

KADA TO POJEDINAC ZNA ŠTA JE STRAH STVORITELJA

 

Kada to pojedinac zna šta je strah Stvoritelja

Članak broj 35, Tav-Šin-Mem-Hey, 1984-85. Godina

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)  

 

U svetom Zoharu, deo Vaethanan (stav 68), je napisano: „Kada pojedinac zna šta je strah Stvoritelja, to jeste kada postigne kvalitet Malhut, što je strah iz ljubavi, esencija i osnova ljubavi Stvoritelja, taj strah deluje tako da on izvršava sve Micvot Tore i time on postaje verni sluga Stvoritelju kao što to i treba da bude”. 

 

Treba da razumemo šta znači to kada se kaže: „... kada on postigne kvalitet Malhut, što je strah iz ljubavi ...” To znači da je pojedinac nagrađen samom Malhut, što se razmatra za svojstvo ljubavi, a ta ljubav u njemu uzrokuje strah. Međutim, zašto ljubav u njemu uzrokuje strah? Isto tako, treba da razumemo šta je strah nakon toga što je pojedinac već nagrađen ljubavlju? 

 

Ovo treba da razumemo u skladu sa onim kako je Baal HaSulam tumačio stih: „I, bila je svađa između pastira stada Avrama i pastira stada Lota”. (Postanje, 13:7) (Leh Leha 13). Avraam se naziva „otac vere”, i njegov rad se u potpunosti zasniva na veri iznad razuma bez ikakvog (drugog) oslonca, to jeste bez ičega što bi poduprlo čitavu građevinu koju će on izgraditi u svom životu. On je išao svim svojim srcem, i precizno je kroz veru iznad razuma mogao da priđe Stvoritelju, što je video kao jedinu svrhu svog života.

 

A što se tiče Dvekut uz Stvoritelja kroz rad unutar razuma, Avraam je video da njegov um nalaže suprotno, jer gde god da se okrenuo video je kontradiktornosti u Proviđenju, to jeste u načinu na koji se Stvoritelj ophodi sa stvorenjima. Tada je razumeo da Stvoritelj hoće da pojedinac Njemu služi precizno iznad razuma. Razumeo je da ukoliko bi put koji se temelji na unutar razuma bio pogodniji za to da dovede čoveka do Dvekut uz Stvoritelja, Stvoritelj bi se sigurno ophodio drugačije, „... jer ko Tebi da kaže šta da činiš?”

I, MOLIO SAM GOSPODA

 

I, molio sam Gospoda

Članak 34, Tav-Šin-Mem-Hey, 1984-85. godina

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)  

„I, molio sam Gospoda”. RAŠI je, na svim mestima, tumačio da reč Hanun (milostiv) – dolazi iz korena reči Hanan, što je isti koren kao i za reč Ethanan (molio sam) – znači Matnat Hinam to jeste besplatan dar. Iako se pravednici mogu pozvati na svoja dobra dela, oni od Stvoritelja jedino traže besplatan dar.

Napisano je u Midraš Raba: „’I, molio sam  Gospoda’. Od svih jezika, Mojsije se obraćao Stvoritelju jedino jezikom molitve. Rabi Johanan je rekao: ’Iz ovoga učimo da pojedinac nema ništa sa svojim Tvorcem, jer je i Mojsije, najveći među prorocima, dolazio jedino sa rečima molitve’. Rabi Levi je rekao: ’Zašto je Mojsije dolazio jedino sa rečima molitve?’ Alegorija kaže: ’Pazi da ne budeš uhvaćen na mestu svojih reči’. Zašto je to tako? Stvoritelj je rekao Mojsiju: ’Ja ću biti milostiv prema kome Ja hoću da budem milostiv’. I On mu je rekao: ’Prema onome ko ima u Mojoj ruci biću milostiv; Ja radim sa njim kvalitetom milosti. A onome koji nema u Mojoj ruci, Ja ću oprostiti, Ja ću mu dati besplatan dar”. 

Treba da razumemo ono što je prethodno rečeno: 1) Kako može da se kaže: „Ja ću biti milostiv” prema onome koji ima u Mojoj ruci? Reči: „Onaj koji ima u Mojoj ruci” dolaze od reči naših mudraca: „Meni se računa u Tvojoj ruci”, što znači da pojedincu treba da bude plaćen dug. Tako, šta znači to da onome kome je Stvoritelju dužan, Stvoritelj kaže: „Ja ću biti milostiv”. Trebalo bi da On kaže: „Ja ću platiti”, kao što je napisano: „Ko je prethodio Meni, da Ja njemu platim?” Otuda, kako može da se kaže da plaćanje duga ima ikakve veze sa milošću? 2) Treba da razumemo kako je moguće da imamo dva tako suprotstavljena gledišta, gde se u prvom gledištu kaže da on zaslužuje da mu Stvoritelj plati dug, kao što je rečeno: „Onaj koji ima u Mojoj ruci”, a u drugom se govori o onome koji nema ništa u ruci. Kako to da su ove dve tvrdnje toliko udaljene jedna od druge? Šta je razlog iz kojeg oni dolaze do tako suprotnih gledišta? 

Da bismo prethodno navedeno razumeli, treba da znamo da postoje dve vrste onih koji se angažuju u Tori i Micvot. Među njima ne postoji razlika kada su u pitanju akcije, što znači da ih u pogledu na akcije ne možemo razlikovati, međutim kada je u pitanju namera postoji velika razlika između ove dve pomenute vrste. 

Šamati 51: AKO TE JE OVAJ ZLIKOVAC UVRIJEDIO

 

Ako te je ovaj zlikovac uvrijedio

Uslušano 21. aprila 1943. godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

„Ako te je ovaj zlikovac uvrijedio, dovuci ga u učionicu…”, „a ako ne, podsjeti ga na dan njegove smrti”.

To znači da ga je potrebno podsjetiti da rad treba da bude na mjestu gdje njega nema, što je izvan čovjekove kože. Ovo se naziva „rad izvan svog tijela”, što je kada čovjek nema nijednu misao o svom tijelu.

Link - If  You Encounter This Villain

Šamati 49: NAJVAŽNIJI SU UM I SRCE

 

Najvažniji su um i srce

Uslušano 5. dana nedelje Vajera
(6. novembar 1952. godine)

Treba da postoji priprema za razabiranje „um” kada je u pitanju rad koji se odnosi na kvalitet vjere. To znači da ukoliko je čovjek nemaran u radu vjere on pada u stanje u kojem jedino hoće znanje, što je Klipa koja je suprotna u odnosu na svetu Šehina. Tako, rad čovjeka je u jačanju razabiranja „um”, sve vrijeme.

Slično tome, ukoliko čovjek osjeća nemar u radu srca, on mora da ojača rad koji pripada kvalitetu „srce” i da izvršava brojne suprotne radnje, to jeste da ograniči tijelo, a to je suprotno želji za primanjem.

Razlika između nemara u radu uma i radu srca je u tome da postoji zla Klipa koja je protiv razabiranja „um”, koja čovjeka može da dovede do toga da se razočara i „posumnja u početak” (to jeste da  posumnja u osnovna načela). Tako, čovjek mora da izvršava suprotne radnje, što znači da pri svakom obnavljanju razabiranja „um” preuzme na sebe da žali zbog prošlog i da prihvati obaveze za budućnost. Sredstvo za to čovjek može da dobije iz nivoa Domem (nepokretan).

Ispunjenje čovjeka vjerom je stalno i vječno stanje, i ono može da posluži kao mjera da li je njegov rad čist ili nije. Napokon, Šehina odlazi jedino zbog mane, bilo u umu ili u srcu.

Link - The Most Important Are the Mindand the Heart

 

Šamati 50: DVA STANJA

 

Dva stanja

Uslušano 20. Sivana  

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Postoje dva stanja u svijetu:

1. U prvom stanju svijet je nazvan „patnja".

2. U drugom stanju svijet je nazvan „Šehina".  

To je tako, jer prije nego što je čovjek nagrađen time da ispravi svoje akcije tako da budu zarad davanja, on osjeća svijet jedino u formi patnje i stradanja. Međutim, nakon toga on je nagrađen time da vidi da je Šehina odjevena u čitav svijet, i tada se Stvoritelj naziva „Onaj koji ispunjava čitav svijet". Tada se svijet naziva „Šehina", koja prima od Stvoritelja. I, to se naziva ujedinjenje Stvoritelja i Njegove Šehina, jer kao što Stvoritelj daje tako je sada svijet angažovan jedino u davanju. 

I, to je poput tužne melodije. Neki muzičari znaju kako da izraze tugu na kojoj je melodija zasnovana, jer sve melodije su poput govornog jezika gdje se melodijom izražavaju riječi koje čovjek hoće da izgovori glasom. I ukoliko melodija dirne do suza ljude koji je slušaju, kada svi plaču zbog tuge koju muzika prenosi, tada se to naziva „melodija” koju svi vole da slušaju. 

Međutim, kako to da ljudi mogu da uživaju u patnji? To je zato što melodija ne izražava sadašnje osjećaje patnje, već one koje su se dogodile u prošlosti, to jeste patnje koje su već prošle, koje su već „naslađene” i primile svoje ispunjenje. Iz tog razloga ljudi vole da slušaju takve melodije, jer one ukazuju na ublažavanje suda, odnosno na patnje koje je čovjek iskusio i koje su ublažene. Zbog toga je o tim patnjama slatko slušati, slatko je sjećanje na njih. I, tada se svijet naziva „Šehina”.

Najvažnija stvar koju čovjek treba da zna i osjeti jeste to da u prijestonici postoji vladar, kao što su naši mudraci rekli: „Praotac Avraam je rekao: ‘Nema prijestonice bez vladara’”. I neka čovjek ne misli da je ono što se događa u svijetu slučajno, i da Sitra Ahra uzrokuje to da čovjek zgriješi i kaže da je sve slučajno. 

Šamati 42: ŠTA U RADU ZNAČI AKRONIM ELUL

 

Šta u radu znači akronim ELUL*

Uslušano 15. Elula, 

28. avgust 1942. godina 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

*) ELUL je akronim za stih „Ja mom Voljenom i moj Voljeni meni”.

Da bismo ovo razumjeli neophodno je da razumijemo nekoliko koncepata:

1. Značenje za Malhuiot (množina od Malhut, sjećanja) i Šofarot (množina od Šofar, duvanje u rog), a takođe i značenje za rečeno: „Poništi svoju želju pred Njegovom voljom, da bi On poništio Njegovu volju pred tvojom željom”. 

2. Zašto su mudraci rekli: „grešnici se odmah osuđuju na smrt, a pravednici na život”. 

3. Zašto je napisano: „Sinovi Geršona: Libni i Šimi” (Izlazak 6:17) 

4. Zašto je u Zoharu napisano: „Yud – to je crna tačka u kojoj nema ničeg bijelog”. 

5. Smisao napisanog: „Malhut Višeg postaje Keter nižeg”.

6. Zašto radost u radu svjedoči o tome da je rad savršen (cjelovit). 

Da bismo razumjeli sve prethodno navedeno, mi moramo da razumijemo svrhu stvaranja, što je – Njegova želja da čini dobro Njegovim stvorenjima. No, da stvorenja ne bi osjećala stid, jedući besplatan hljeb (hljeb srama), načinjena je ispravka (Cimcum) u formi skrivenosti užitka (Više Svjelosti). Kao posljedica toga pojavljuje se ekran (Masah), koji preokreće želju za primanjem u želju za davanjem. Čim su Kelim pripremljene da budu zarad davanja, mi odmah primamo Svjetlost koja je bila skrivena i unaprijed pripremljena za Njegova stvorenja. To znači da pojedinac prima užitak i zadovoljstvo koje je u misli stvaranja, što je - Činiti dobro Njegovim stvorenjima.

UNUTRAŠNJE I SPOLJAŠNJE

Unutrašnje i spoljašnje 

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš) 

Skromnost znači to da pojedinac, na svaki način, i u akciji i u umu, poništava sebe pred drugim. Ovo znači da pred svojim prijateljem pojedinac isto tako treba da poništi svoje gledište. 

Postoji unutrašnje i postoji spoljašnje. Unutrašnje se naziva „skriveno” i „misao” a spoljašnje se naziva „otkriveno” i „akcija”. Ono što svako može da vidi pripada akciji, ali misao nije otkrivena. Zbog toga se misao razmatra za unutrašnje, to jeste misao pripada unutrašnjem čoveka. Akcija se razmatra za spoljašnje, a u njoj postoji unutrašnje – misao. 

Otuda, kada se pojedinac poništava pred svojim prijateljem to se neće razmatrati za poništavanje ukoliko to poništavanje nije na oba načina – i u misli i u akciji.

Pojedinac treba da se poništi ne samo u akciji, već i u umu takođe, i treba da kaže da je gledište prijatelja važnije od njegovog gledišta. U suprotnom, to se ne razmatra za poništavanje. Kada pojedinac pred prijateljem pokazuje da se poništio, to je samo dodvoravanje, to jeste on spolja pokazuje da je njegov prijatelj važniji od njega, a unutar sebe on zna da njegov prijatelj nije ni blizu njegovom nivou.

Link - Internality and Externality

Rabaš - PISMO BROJ 24

PISMO BROJ 24

07. novembar, 1946. godine, Mančester

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)  

Zdravo i sve najbolje 

Mom prijatelju,

Kao odgovor na tvoje pismo od 27. oktobra, u vezi s tvojim prvim pitanjem o tome da si morao da stražariš i da prizivaš ljubav u srcima prijateljā, što je po tvom mišljenju neprimereno, ja zapravo vidim da je to neophodno za tebe. Ti znaš da je Baal HaSulam rekao da pojedinac, iz onoga što je između čoveka i čoveka, uči kako čovek treba da se ophodi sa Stvoriteljem. 

To je tako zato što je Viša Svetlost u potpunom mirovanju, i neophodno je da uvek budimo ljubav, „Dok nas ljubav našeg venčanja ne zadovolji”. Drugim rečima, pokazano ti je od Gore da na ovom putu uvek moraš da budiš ljubav Njegovog Imena, jer svi očekuju tvoje buđenje.

To jeste, po tvom mišljenju, ti vidiš da imaš zasluge u ljubavi prijateljā jer ti je pokazana od Gore, i tada ti si onaj koji budi (mada uistinu to možda nije tako; ako pitaš prijatelje, nisam tako siguran da će se oni složiti sa tvojim dokazima da si samo ti taj koji želi njih, a ne obrnuto). 

To je značenje za „Sudija ima jedino ono što njegove oči vide”. Tačnije, što se tiče suda, moraš da sudiš samo na osnovu svojih dokaza. Zato ti se na ovaj način od Gore pokazuje da moraš stalno da budiš ljubav Stvoritelja, i da moraš uvek da budeš na straži, čitav dan i čitavu noć, to jeste u vreme koje osećaš kao “dan” i u vreme koje osećaš kao “noć”.

Kažemo Stvoritelju: „Tvoj je dan, i Tvoja je i noć”. Tako, noć, to jeste tama noći, dolazi od Stvoritelja takođe u korist čoveka, kao što je napisano: „Dan danu kazuje, a noć noći javlja” (Vidi Sulam komentari, 1. deo, stav 103). 

ŠTA, U RADU, ZNAČI "TI SI PREDAO JAKE U RUKE SLABIH"

Šta, u radu, znači „Ti si predao jake u ruke slabih”

Članak broj 13, 1990-91. godina 

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš) 

Evo redosleda rada: kada pojedinac želi da sve što radi bude zarad Stvoritelja, da njegove akcije budu zarad davanja, i ne da bi primio nagradu, to je suprotno prirodi jer čovek je stvoren sa željom da primi za sopstvenu korist. I zbog toga je nama dat rad da bismo izašli iz samoljublja i radili jedino zarad davanja, zarad Stvoritelja. 

Da bismo bili u stanju da izvršavamo ovaj rad, da izađemo iz uprave samoljublja, data nam je zapovest „voli svoga bližnjeg kao sebe samog“, što je, kao što Rabi Akiva kaže: „Veliko pravilo u Tori.“ I kao što je objašnjeno u knjizi Davanje Tore – mi ćemo kroz to izaći iz uprave želje da primimo za sebe i bićemo u stanju da radimo zarad Stvoritelja. 

U pogledu načela „voli svoga bližnjeg kao sebe sama“, treba da načinimo dva tumačenja; 

1. Doslovno, između čoveka i njegovog prijatelja

2. Između čoveka i Stvoritelja, kao što su naši mudraci rekli (Midraš Raba, Jitro, 27:1): „Ne napuštaj svog prijatelja i prijatelja svog oca”. „Tvoj prijatelj” je Stvoritelj, kao što je napisano: „Zarad moje braće i mojih prijateljā”, što se tumači da ih je Stvoritelj nazvao „braća” i „prijatelji”. Sledi da se „voli svoga bližnjeg kao sebe sama” odnosi na postizanje – voli Stvoritelja kao sebe sama.