петак, 3. март 2023.

PRAVEDNIK KOJI JE SREĆAN, PRAVEDNIK KOJI PATI


Pravednik koji je srećan, pravednik koji pati

Članak broj 38, Tav-Šin-Mem-Hey, 1984-85.godine
Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)

Sveti Zohar tumači materiju „pravednik koji je srećan, pravednik koji pati (Ki Tetze, stav 13): „Onaj koji je pravednik i pati, znači da je on od Drveta znanja dobra i zla, jer je zlo sa njim. Ne postoji pravednik koji neće zgrešiti zbog ovog zla, jer ono je u njemu. Zao koji je srećan je onaj čija je zla inklinacija nadvladala njegovu dobru inklinaciju, i o tome je rečeno: ‘On je srećan’, jer je dobro pod upravom zla. I, zato što zlo upravlja dobrim, on je zao, jer ime preuzima onaj koji nadvlada. Ako dobro nadiđe zlo, on se naziva „pravednik koji pati”, i zlo je pod njegovom upravom. Ako zlo nadvlada dobro, on se naziva „zao koji je srećan”. Ovoliko njegovim rečima.

Da bismo materiju dobra i zla razumeli na opštem planu, potrebno je da znamo da se koren stvorenja širi iz Sefira Malhut i Malhut se u svom korenu naziva „primanje zarad primanja”. To je koren sveg zla koje je u stvorenjima. I to je tako jer nas ta želja odvaja od korena. Mi učimo da je misao stvaranja Činiti dobro Njegovim stvorenjima, i da je On stvorio postojanje iz nepostojanja nedostatak koji se naziva „želja da se primi užitak i zadovoljstvo”.

Ali, budući da se u duhovnom Dvekut i odvojenost odnose na jednakost forme, i budući da je Stvoritelj davalac a da su stvorenja primaoci, između njih postoji različitost forme, i ta različitost forme nas odvaja od Stvoritelja. Otuda, mi ne možemo da primimo užitak i zadovoljstvo koje On hoće da nam dâ, a što i jeste svrha stvaranja. Iz tog razloga, da bismo primili dobro, mi moramo da kvalifikujemo Kelim da rade zarad davanja, i tada ćemo primiti dobro. 

Sledi da naše zlo zbog kojeg nemamo ni užitak ni zadovoljstvo, nije ništa drugo nego naše samoljublje. To je ono što ometa naše primanje užitka i zadovoljstva, i to je ono što uzrokuje našu smrt tako što nas odvaja od Života Živih. I zbog toga se mi nazivamo „mrtvi”, kao što su naši mudraci rekli: „Zli, u svojim životima, nazivaju se ‘mrtvi’”. 

Kada razmatramo naše zlo, način na koji ono govori sa nama i hoće da nas kontroliše, i sa kojom silom nam dolazi da bismo čuli njegove argumente, tada treba da napravimo četiri razabiranja: 1) To može da nam liči na ono što pripisujemo pokajanju iz ljubavi (iako je pokajanje iz ljubavi veliko pitanje, ovde govorimo samo o relaciji). 2) To može da nam liči na pokajanje iz straha. 3) Pojedinac ne može da nadiđe i da se pokaje, već i dalje ostaje slomljen i razbijen jer ne može da se pokaje. 4) Pojedinac nije impresioniran time što ne može da nadiđe svoje zlo i pokaje se. 

Objasnićemo ova razabiranja jedno po jedno. Znano je da kada pojedinac hoće da ide putem na kojem sve izvršava zarad Stvoritelja, i pritom misli o tome kakvu će korist Stvoritelj imati iz toga, i ne misli na sopstvenu korist, tada mu telo dolazi sa argumentima. Telo počinje da govori klevetu o ovom putu, koji se naziva „put davanja, i ne za sopstvenu korist”, i iznosi argumente Faraona i argumente zlog koji se razmatraju za „um i srce”, to jeste za pitanja „Ko?” i „Šta?” 

Kada pojedinac počne da sluša njihove argumente on počinje da se čudi, jer nikada nije čuo tako snažne argumente koji dolaze iz njegovog tela kao što su ovi koje čuje sada. Kada je počeo rad, on je mislio da će svaki put sve više napredovati ka cilju, to jeste da će svaki put videti da je vredno da radi za Stvoritelja.  

Ali, iznenada on vidi da tamo gde je trebalo da ima veću želju da služi Stvoritelju, on iz tela čuje odbijanje i telo mu kaže: „Zašto ne želiš da ideš putem kojim čitav svet ide, na kojem treba da budeš pedantan u svim pojedinostima, a što se namere tiče treba da kažeš: ‘Neka bude kao da sam imao nameru”. Telo još kaže: „Sada vidim da ti obraćaš pažnju specifično na namere, što znači da možeš da se usmeriš tako da sve bude zarad Stvoritelja, i ne za tebe. Da li je moguće da si ti izuzetak? Zar ne želiš da budeš kao svi drugi koji kažu da je ovo najsigurniji način? I dokaz za to je da ti pogledaš na sve druge i kako se oni ponašaju”. 

U to vreme počinje rad nadilaženja. To jeste, pojedinac mora da nadiđe ove argumente i da se ne preda njihovim zahtevima. Pojedinac svakako mora da im dâ jasne odgovore na ono na šta ga navode da vidi, da je to što on hoće da sav njegov rad bude sa namerom zarad davanja a ne za sopstvenu korist suprotno razumu. Inače razum određuje da je čovek stvoren sa željom da primi užitak i zadovoljstvo, i postoji prirodna potreba da se to zadovolji. U suprotnom, zašto mu je potreban život ukoliko u njemu ne uživa, to jeste ukoliko ne zadovolji potrebe tela. Tako, to dovodi do toga da pojedinac razume da ovo savršeno ima smisla, i da ne postoji izgovor da se ne povinuje argumentima tela. 

Jasan odgovor treba da bude da mi verujemo  rečima mudraca koji nas uče da moramo da idemo iznad uma i razuma. To jeste, istinita vera je specifično iznad razuma, i ono što um razume nije u potpunosti tačno, jer kada je u pitanju Stvoritelj, mi učimo da „Moje misli nisu tvoje misli, niti su Moji putevi tvoji putevi”. 

Ovde počinju razabiranja u redosledu rada: Prvi stepen je kada pojedinac kaže svom telu: „Svi  argumenti koje mi iznosiš imaju smisla, i ja se slažem sa tobom. Međutim, treba da znaš da sam ja na osnovu moje vere u mudrace dobio to da je pravi put onaj koji je iznad razuma, ali do sada ja nisam imao priliku da pokažem da je put kojim ja idem put iznad razuma. Ali, sada kad mi dolaziš sa tvojim argumentima i kažeš da moram da idem unutar razuma, i klevećeš put davanja i vere, ja sam srećan što mi ti dolaziš baš sa klevetom, jer sada mogu da pokažem svoje misli da je osnova na kojoj ja gradim rad za Stvoritelja put istine. To jeste, sada mogu da kažem da ja idem iznad razuma. Ali, pre nego što je telo došlo ja nisam imao priliku da otkrijem svoj put. 

Zbog toga mi se tvoji argumenti sviđaju, i ti si meni učinilo veliku uslugu time što govoriš klevetu predamnom. Upravo je kleveta koju sam čuo od tebe, uzrokovala da se pokajem, jer ja sada moram da nadilazim, verom iznad razuma. Sledi da je upravo tvoja kleveta uzrokovala to da na sebe preuzmem teret kraljevstva nebesa u davanju i iznad razuma. Da mi se ti nisi obratilo sa pritužbama, ne bih morao da preuzmem na sebe zapovest vere. Ali sada, ja moram da se pokajem”. Tako, pojedinac nije ljut zbog klevete koju je čuo. 

Ovo možemo da poredimo sa time kako se mi odnosimo prema pokajanju iz ljubavi (iako su uistinu pokajanje iz ljubavi i pokajanje iz straha dva visoka stepena), kao što su naši mudraci rekli: „Pokajanje iz ljubavi – njegovi gresi postaju poput zasluga”. I ovde možemo da tumačimo da njegovi gresi postaju poput zasluga. 

Treba da razumemo kako ovde gresi postaju zasluge. Jer gresi dolaze otuda kada je osoba ljuta zbog toga što joj gresi dolaze. Zasluge su nešto u čemu osoba uživa zbog toga što je stekla zasluge. Tako, kako može da se kaže da su gresi postali zasluge? Šta je greh ovde, kada telo dolazi sa svojim pritužbama u vezi sa verom, koju je pojedinac preuzeo na sebe, iznad razuma? Isto tako, da li ima većeg greha od toga da se govori kleveta o svetoj veri? 

Međutim, ako se pojedinac pokaje iz ljubavi, što znači da sada kada se pokajao i preuzeo na sebe veru iznad razuma, on odlučuje da ide specifično putem vere, i budući da sada pred sobom ima dva puta, on odlučuje. Otuda, on ima prostor za izbor. Ali, pre nego što mu je telo došlo sa klevetom, iako je on na sebe preuzeo veru iznad razuma, nije bilo tako očigledno da on pred sobom ima dva puta. Ali, sada on čini pravi izbor, time što odlučuje da mora da ide specifično verom iznad razuma. 

Iz toga proizlazi da je on srećan zbog klevete koju je čuo, i sviđa mu se kleveta koju su izneli o veri, iako je to greh. I, budući da je to uzrokovalo da on dobije prostor za izbor, i da je time otkriveno da on zaista hoće da ide putem vere iznad razuma, ispostavlja se da su ti gresi za njega isto tako važni kao i zasluge, jer bez njih ne bi imao prostor za izbor. 

Ispostavlja se da je uz pokajanje koje je sada izvršio, on srećan i sa radom koji mu je sada došao, i to se razmatra za pokajanje iz ljubavi. To jeste, on voli čin pokajanja koji je sada izvršio. U to vreme uzroke, što su gresi, on razmatra za zasluge, što znači da ih voli kao zasluge, jer jedno ne ide bez drugog. Unutar njega oni otprilike imaju isti odnos kakav imaju Svetlost i Kli. Drugim rečima, nedostatak koji mu je greh uzrokovao naziva se Kli, a pokajanje, to što je on načinio izbor, je poput Svetlosti. Ovo je prvi stepen u redosledu rada. 

Drugi stepen je to kada on nadilazi klevetu koju telo izgovara u vezi sa putem istine, što je davanje i vera, i pokaje se, a to znači da on telu daje sledeći odgovor: „Sve što čujem od tebe jeste samo ono što ti kažeš, odnosno ono što um određuje, ali ja idem prema onome što sam čuo, da je osnova rada Stvoritelja vera iznad razuma. Tačnije, ja ne idem u skladu sa onim što um određuje, već iznad razuma”. Otuda, to je stvarno pokajanje.

Ali, sa druge strane, čovek priznaje da bi bilo još bolje da nije čuo klevetu, zato što je on tada u opasnosti da možda neće biti u stanju da načini izbor. Iz toga sledi da se ovo pokajanje razmatra za strah. Tačnije, on se boji rada na nadilaženju, zato što je to težak rad, jer kada je čovek pred iskušenjem, veoma mu je teško da izabere dobro. 

Sledi da se ovo pokajanje odnosi na pokajanje iz straha, kada za njega gresi postaju greške. Kada se čovek pokaje za svoje grehe oni postaju greške a ne vrline, jer na kraju krajeva, vrline znače da je čovek sličan vrlinama, kada je čovek koji im teži zadovoljan svojim radom, jer mu se daje šansa da načini izbor. Ali, kada se on plaši klevete, on sam kaže da to nije zasluga, već je to slično grešci. 

Sledi da iako je pojedinac uzdigao zlo u Keduša, što znači da je ispravio zlo pokajanjem, taj stepen je niži od stepena pokajanja iz ljubavi, pošto pojedinac nije njih (grehe) sam preokrenuo u zasluge. Zato se ovo sagledava kao drugi stepen u radu. 

Treći stepen koji treba da razaberemo u radu jeste to kada pojedincu dođe telo sa znanim argumentima i govori klevetu o umu i srcu, a pojedinac se tome potčinjava i ne može da nadiđe, tada on mora da se spusti sa svog stepena. To jeste, on je prethodno za sebe mislio da je među slugama Stvoritelju, a sada vidi da je daleko od toga, jer pre nego što mu je došlo telo sa znanim argumentima on je za sebe mislio da je već u redu, to jeste da nije imao želje za samoljubljem i da je u potpunosti u nameri da daje. 

Ali, on sada vidi da ne može da nadiđe argumente tela. Iako on sada nije praktično testiran jer su to sada samo mogući prigovori on ipak vidi da se potčinjava ovim argumentima i da ne može da preuzme na sebe veru iznad razuma tako što kaže: „Hoću da idem jedino putem davanja”. 

I sada čovek sedi i čudi se tome kako se situacija preokrenula. To mu izgleda kao ciklus koji se ponavlja. I on koji je na to uvek gledao kao na niskost sveta, sada je i sam pao i ne može da ode sa tog mesta, mada se seća da je uvek omalovažavao takve ljude i razmatrao ih za male i detinjaste i uvek se držao dalje od njih. Sada je i sam tu i ne može da izađe odatle. 

Sada on vidi da je to slično priči koja govori o Rabi Jonatanu, koji je imao raspravu sa sveštenikom. Sveštenik je rekao da bi mogao da promeni prirodu, a Rabi Jonatan je rekao da nije moguće promeniti prirodu koju je Stvoritelj stvorio. Jedino Sam Stvoritelj to može da promeni, ali čovek to ne može. 

Šta je sveštenik uradio? Uzeo je nekoliko mačaka i naučio ih da budu konobari. Obukao ih je u odeću konobara, otišao kralju i ispričao mu o svom problemu sa Rabi Jonatanom. Sveštenik je pripremio obrok i pozvao kralja i ministre. Pre obroka, sveštenik je ponovio pitanje o mogućnosti promene jedne prirode u drugu, a Rabi Jonatan je rekao da jedino Stvoritelj to može da promeni, ali ne i čovek.

Potom je sveštenik rekao: „Hajde prvo da jedemo a zatim da zaključimo našu raspravu”. Ubrzo su ušli konobari, odnosno mačke, obučene poput pravih konobara i postavile su sto. Donele su jelo svakome od njih, a sveštenik, kralj i ministri su bili zaprepašćeni čudesnim postupcima konobara. Sada su svi videli da nema smisla raspravljati nakon obeda, i svi su bili iznenađeni time što Rabi Jonatan sedi tako mirno, neimpresioniran postupkom koji nedvosmisleno dokazuje da je čovek u stanju da promeni prirodu. 

Šta je Rabi Jonatan tada uradio? Nakon što su završili obrok i dok su konobari još stajali i čekali da usluže goste, Rabi Jonatan je izvadio kutiju duvana. Kada su svi mislili da će on pomirisati duvan, on je otvorio kutiju i iz nje je izašlo nekoliko miševa. Kada su konobari videli da miševi izlaze iz kutije i beže, odmah su ostavili goste i pojurili za miševima, jer je to u skladu sa njihovom prirodom. Tada su svi videli da je Rabi Jonatan bio u pravu. 

Isto važi i za nas. Kada telo dođe i počne da govori klevetu, jasno pokazujući okus samoljublja, pojedinac odmah ostavlja Toru, rad i Stvoritelja, i trči da ostvari egoistične zahteve, gde mu telo ukazuje na zadovoljstva. Tada vidi da on nema snagu da izađe iz samoljublja. 

Sledi da se u ovoj situaciji, kada pojedinac vidi da je on po prirodi uronjen u samoljublje, to u radu razmatra za postignuće određenog stepena. Ovo znači da je on postigao stepen istine, nazvan „prepoznavanje zla”. On sada zna da mora da počne svoj rad iznova, jer je do sada išao putem gde je ​​obmanjivao sebe misleći da je iznad svih, ali sada vidi svoje pravo stanje. 

Sledi da on sada ima mesto nedostatka, a to je da može da moli Stvoritelja iz dubine srca, jer sada vidi koliko je udaljen od rada davanja. I on vidi da čovek ne može da izađe iz samoljublja, već jedino Stvoritelj u tome može da mu pomogne. Ovo je treći stepen, koji je niži od prethodna dva stepena. 

Četvrti stepen je u poređenju sa prva tri stepena najniži. Ponekad se dogodi da kada telo pojedincu iznese svoje argumente, on sluša i ništa ne odgovara. Međutim, on ove argumente uzima ozbiljno i čak vidi da je prirodno to što ne može da izvršava akcije davanja. I on u samoljublju ostaje po navici, bez ikakvog uzbuđenja. On je veoma miran u vezi sa tim, i zaboravlja mesto i stanje u kojem je nedavno bio pre nego što je telo došlo sa svojim pitanjima, kada je pojedinac mislio da nije poput ostalih ljudi čiji je rad izgrađen na samoljublju. Umesto toga, on sada oseća da je ovakav način rada isti kao kod svih drugih. 

Sledi da iz svih pitanja koja su mu došla pojedinac vidi da je to bio poziv od Gore da bi imao priliku da se podigne sa svog stepena, bilo kroz prvo razabiranje koje je slično pokajanju iz ljubavi, bilo kroz drugo razabiranje koje je poput pokajanja iz straha, ili kroz treće razabiranje što je da ima nedostatak, to jeste da može da moli Stvoritelja. I on sada vidi da nije moguće to da čovek ikada bude u stanju da sam sebi pomogne.  

I tako pojedinac dolazi u stanje kada veruje i vidi ono što su naši mudraci rekli (Suka, 52): „Rabi Šimon Ben Lakiš je rekao: ‘Čovekova inklinacija njega nadvladava svaki dan i teži da ga ubije, kao što je rečeno: ‘Zli vreba pravednika i teži da ga ubije’. Da nije bilo pomoći Stvoritelja on to ne bi nadišao, kao što je rečeno: ‘Bog ga neće ostaviti u ruci zloga, niti ga osuditi kada mu se sudi””. 

Pojedinac vidi da telo zaista teži da ga ubije, što znači da svojim argumentima hoće da ga odvoji od Života Živih. On sada vidi da ne može sam da nadiđe, i čeka Stvoritelja da mu pomogne. Sledi da pitanja koja su mu došla nisu bila uzalud. Umesto toga, dala su mu mesto za molitvu iz dubine srca. Ali, na četvrtom stepenu, kada on sve prihvata olako, to je kao da su mu pitanja došla uzalud i bez ikakve svrhe. 

Međutim, moramo da znamo da za pojedinca koji je počeo da ide putem davanja i vere ništa nije  uzalud. Ali kasnije, nakon nekoliko sati ili dana, on izlazi iz svoje situacije u kojoj se našao nakon što je čuo klevetu, i vidi nešto novo: da čovek može da padne sa visokog stepena na stepen koji je krajnja niskost u poređenju sa stanjem u kojem je bio. Ipak, on nije imao osećaj za to. Umesto toga, on oseća kao da se ništa nije dogodilo, i sve prihvata vrlo mirno, i prihvata to da ostane u svom trenutnom stanju. On je miran i spokojan, iako je prethodno mislio da ukoliko ne bi mogao da napreduje u duhovnom, radije bi umro nego živeo. On je uvek bio ustreptao i uzbuđen u vezi sa tim kako da napreduje, i uvek je gledao u ljude koji su se mirno i suzdržano angažovali u Tori i Micvot, bez ikakve misli ili nauma, jednostavno po navici. 

Ali, sada pojedinac ne oseća da mu je potrebna podrška, ili da mu nešto nedostaje. I prirodno je to da osoba hoće da živi u miru, i da ne traga za greškama u sebi, već da sebi sudi dobronamerno. To jeste, za sve što misli da je mana on odmah ima mnogo izgovora. Uglavnom, pojedinac hoće da živi bez patnje jer se seća da je ranije, kada je razmišljao o duhovnom, bio pun patnje i briga. Sada on, hvala Bogu, ne brine za duhovno i živi poput svih drugih ljudi. 

Ali kasnije, kada dobije neko buđenje od Gore, on ponovo počinje da brine o duhovnom. Tada on vidi nešto novo – čovek nije gospodar sam sebi. Umesto toga, on kao da je u katapultu, i od Gore ga bacaju onako kako hoće, i on je pod upravom onih od Gore. To jeste, u jednom trenutku on dobija misli da treba da odbaci sve korporalno, što se odnosi na njegovu vlastitu korist, a u drugom trenutku biva bačen u korporalni svet, to jeste zaboravlja na sve što je duhovno. 

Sledi da je čak i četvrti stepen stepen, jer se pojedincu daje šansa da iz toga uči da vidi istinu, jer on time može da dođe do toga da prione uz Stvoritelja videvši da zavisi od Njega. U to vreme pojedinac se budi da bi od Stvoritelja zatražio da mu On pomogne da izađe iz samoljublja i postigne ljubav Stvoritelja.

Međutim, ovo je dug put. Redosled je kao što je Baal HaSulam rekao pojedinac treba da kaže: „Ako ja nisam za sebe, ko je za mene?” Pojedinac treba da kaže da sve zavisi od čoveka, jer je izbor u potpunosti dat čoveku i on ne treba da čeka da mu buđenje dođe od Gore. 

Ali, nakon toga pojedinac treba da veruje da je sve to Lično Proviđenje i da čovek ne može ništa da doda radu Stvoritelja. Umesto toga, on mora da radi onako kako se želi od Gore, i nema slobodu izbora. Ovo je najbolji i najkraći način, budući da pojedinac time štedi na vremenu i patnji, jer ne pati usled prolongiranja vremena.

Sledi da kada pojedinac počne da radi u cilju davanja i vere, otkrivamo četiri razabiranja: 

1) Kada pojedincu dođe telo sa argumentima klevete i on ih prihvata sa ljubavlju. On kaže: „Sada imam priliku da izvršavam zapovest vere iznad razuma, jer bih u suprotnom radio jedino unutar razuma”. Ovo se razmatra za pokajanje iz ljubavi, to jeste pojedinac voli ovakvo pokajanje. 

2) Kada pojedincu dođe telo sa argumentima klevete, i njemu se, iako ih nadilazi, ne sviđa ovaj rad, jer kada se čuje kleveta teško je nadilaziti. Ovo je poput pokajanja iz straha, kada gresi pojedinca postaju poput grešaka, i on bi bio srećniji da mu ovakvi argumenti nisu ni došli. 

3) Kada pojedincu telo dođe sa klevetom, i on se potčinjava njegovim argumentima i nema snagu da nadiđe. U to vreme on se oseća loše, jer je prethodno mislio da se već razmatra za slugu Stvoritelju, ali sada vidi da on nema ništa. Zbog toga žali, ali ne može sebi da pomogne. Sledi da njega boli situacija u kojoj se nalazi. 

4) Kada pojedincu telo dođe sa klevetom, i on padne pod teretom tela, i radi sve što mu telo kaže i sve prihvata mirno. On odmah zaboravlja da je ikada bio sluga Stvoritelju i oseća se dobro, kao da se ništa nije dogodilo. Umesto toga, on uživa u svom stanju budući da sada nema patnju jer nema ni razmišljanja o radu Stvoritelja, i on hoće da čitav svoj život bude u tom stanju. Ponekad, on čak i ne misli o tome, to jeste uopšte ne razmišlja o svrsi života, već je jednostavno srećan takav kakav je. 

Ova četiri stanja mogu da se uporede sa četiri stepena koja su naši mudraci naveli: 1) pravednik koji je srećan, 2) pravednik koji pati, 3) zao koji pati, 4) zao koji je srećan. 

Iako naši mudraci govore o visokim stepenima, ipak je moguće povući analogiju u odnosu na prethodno pomenuta stanja. Tako ćemo prvo stanje, koje je poput pokajanja iz ljubavi, nazvati „pravednik koji je srećan”. To znači da pojedinac ništa ne oseća da je loše, zato što su gresi za njega postali zasluge. 

Drugo stanje, koje je poput pokajanja iz straha, nazvaćemo „pravednik koji pati", kao što Zohar tumači: „Pravednik koji pati, i zlo je pod njegovom upravom”. To jeste, pojedinac kontroliše zlo jer se pokajao zbog klevete koju je čuo od svog tela. Ali, zbog toga što gresi nisu postali zasluge, sledi da on ima grehe ali su gresi poput grešaka, jer zlo je pod upravom dobra. Sledi da on i dalje ima zlo, ali je zlo pod upravom dobra.

Treće stanje je kada se pojedinac potčini zlu kada čuje klevetu tela. On nema snagu da se pokaje zbog klevete i prihvata je. Ipak, njemu je žao što nije u stanju da nadiđe. To možemo da nazovemo „zao koji pati”. Iako je on zao i ne kaje se, on oseća neprijatnost u ovoj situaciji, što znači da on pati zbog toga što nema snagu da nadiđe. 

Četvrto stanje je kada pojedinac prihvata klevetu mirno, i čak ne oseća da je upravo čuo klevetu. Ovo možemo nazvati „zao koji je srećan”. To jeste, iako je zao, on je u ovom stanju srećan i u sebi ne oseća nikakvu manu.

Link - A Righteous Who Is Happy, a Righteous Who Is Suffering


Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.