Šamati 67: UDALJITE SE OD ZLA

Udaljite se od zla

Čuo sam nakon praznika Sukot,
5. oktobar 1942. godine, u Jerusalimu
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Kada govorimo o „udaljite se od zla” čovjek treba da bude pažljiv u držanju četiri zavjeta. 

1. „Zavjet očiju” (Brit Ejnaim) znači upozorenje da se ne gledaju žene. Zabrana gledanja nije nužno zbog toga što gledanje može da dovede do misli. Dokaz za to je što se ova zabrana odnosi i na nekog stogodišnjaka. A stvarni razlog je to što se ova zabrana širi iz veoma visokog korijena: ovo upozorenje je iz razloga što,  ukoliko nije oprezan, čovjek može da dođe do toga da  gleda u Šehina. I dovoljno je onome ko razumije. 

2. „Zavjet riječi” (Brit Halošon) znači to da čovjek treba da bude oprezan sa istinom i laži. Skrutinizovanja koja postoje sada, nakon grijeha koji je načinio Adam HaRišon, jesu skrutinizovanja istine i laži. Međutim, prije grijeha – Drvo znanja, skrutinizovanja su bila u vezi sa onim što je „gorko” i „slatko”. Ipak kada se skrutinizuju „istina” i „laž”, to je potpuno drugačije, jer ponekad počinje kao slatko a završava se kao gorko, što znači da postoji  stvarnost koja je gorka, ali ipak istinita.

Iz ovog razloga treba da pazimo u vezi sa izgovaranjem neistine. Iako čovjek misli da laže samo svog prijatelja, mi treba da znamo da je tijelo poput  mašine: onako kako je naviklo da hoda, tako i nastavlja da hoda. Otuda, kada je ono naviknuto na laž i prevaru, za njega nije moguće da ide drugim putem, i to prisiljava čovjeka da nastavi sa laži i prevarom, čak i kada je sam. 

Slijedi da je čovjek prisiljen da obmanjuje samog sebe i nije u stanju da sebi kaže istinu, jer u istini ne nalazi nikakvu vrijednost. 

I može se reći da onaj koji misli da obmanjuje svog prijatelja zapravo obmanjuje Stvoritelja, jer izvan tijela čovjeka postoji jedino Stvoritelj. Ovo je tako jer iz esencije stvaranja slijedi da se čovjek naziva „stvorenje” jedino u odnosu na sebe samog. Stvoritelj hoće da čovjek osjeća da je on odvojena stvarnost od Njega; a sve osim toga je „Sva zemlja je puna Njegove slave”. 

PITANJE ZASLUGA PRAOTACA

Pitanje zasluga praotaca

Članak broj 11, Tav-Šin-Mem-Dalet, 1984.godina
Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš) 

Postoji spor u vezi sa zaslugama praotaca (Šabat, 55): „Šmuel je rekao: ‘Delovanje zasluga praotaca je prestalo. Rabi Johanan je rekao: ‘Zasluge praotaca će postojati’”. U Midraš (Midraš Raba, Vajikra, 37): „Rav Aha je rekao: ‘Zasluge praotaca postoje zauvek i zauvek će se pamtiti’”. Rečeno je (Tosfot): „Rabeinu Tam kaže da zasluge praotaca jesu prestale, ali savez praotaca nije”. Prema Rabi Johananu nema spora između Šmuela i Rabi Johanana: Šmuel je rekao da je delovanje zasluga praotaca prestalo za zle, ali ne i za pravednike, a i Rabi Johanan je onim što je rekao ukazao na pravednike. 

U skladu sa prethodno navedenim možemo da tumačimo pitanje izbora: “Ukoliko postoji delovanje zasluga praotaca, tada tu ne postoji izbor, budući da zasluge praotaca uzrokuju da pojedinac bude pravednik. A prema rečima Tosfota, u ime Arija, zasluge praotaca namenjene su jedino pravednicima. Otuda pojedinac inicijalno ima izbor da postane pravednik i nakon toga može i da uživa u zaslugama praotaca“.

Iz eseja Matan Tora (Davanje Tore, stav 19) jasno je da zahvaljujući delovanju zasluga praotaca mi imamo snagu da napravimo izbor, i kada ne bi bilo delovanja zasluga praotaca mi ne bismo bili u stanju da napravimo izbor. U stvarnosti mi vidimo da čak i kada postoji delovanje zasluga praotaca, mi ne vidimo da svako ima snagu da napravi izbor. Naprotiv, svako razmatra da je to teško. Ipak, nama zasluge praotaca pomažu da napravimo izbor.

Izbor je moguć tamo gde postoje dve jednake strane i čovek mora da odluči. Ali kada je jedna strana jača od druge, ne može se reći da imamo izbor, jer je prirodno da naginjemo ka jačoj strani. A, zahvaljujući delovanju zasluga praotaca te dve strane su uravnotežene tako da mi možemo da napravimo izbor. To se naziva – nama se daje snaga da napravimo izbor. 

KOJI JE STEPEN KOJI OSOBA TREBA DA POSTIGNE DA NE BI MORALA DA REINKARNIRA?

  

Koji je stepen koji osoba treba da postigne da ne bi morala da reinkarnira?

Članak 10, Tav-Šin-Mem-Dalet, 1984.

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš) 

Pitanje: Koji je stepen koji osoba treba da postigne da ne bi morala da reinkarnira? 

Napisano je (Kapija reinkarnacija, deo 10b): „Svi sinovi Izraela moraju da reinkarniraju dok ne budu kompletirani kroz sve NRNHY. Međutim, većina ljudi nema svih pet delova koji se nazivaju NRNHY, već jedino Nefeš iz Asija”. Ovo znači da svaki pojedinac treba da ispravi jedino svoj deo i koren svoje duše, i ništa više. Na taj način, on kompletira ono što mora da ispravi.

Mi moramo da znamo da se sve duše šire iz duše Adam HaRišon, jer nakon što je on počinio greh – greh Drvo Znanja, njegova duša se podelila na 600 000 duša. Ovo znači da se Svetlost, koja je za Adam HaRišon bila jedna Svetlost, i koju je on imao u Edenskom vrtu, a koju Sveti Zohar naziva Zihara Ila'a (Viši sjaj), odmah rasula na mnoštvo delova. 

Napisano je (Panim Mazbirot – Lice dobrodošlice, deo 56) „Nakon što su se dobro i zlo pomešali (nakon greha), nastala je velika struktura Klipot (ljuske) koje su imale snagu za hvat za Keduša. Da bi se sačuvala od njih, Svetlost sedam dana stvaranja podelila se na veoma male delove iz kojih Klipot nije mogla da sisa upravo zbog toga što su mali.

Primer za ovo je alegorija o kralju koji je hteo da pošalje veliku sumu zlatnika svom sinu preko granice, ali svi ljudi u kraljevstvu bili su lopovi i prevaranti, i on nije imao nikog poverljivog po kome bi poslao zlatnike. Šta je on uradio? On je usitnio sve zlatnike u novčiće i poslao ih je preko mnogo ljudi, tako da nikome ne bi bilo vredno da izazove štetu časti kraljevske porodice za tako beznačajan plen”. 

Na ovaj način, tokom vremena i u mnogim dušama, kroz iluminaciju danā, bilo je moguće da se skrutinizuju sve svete iskre koje su Klipot pokrale usled greha – greh Drvo znanja. 

ČUJTE, O, NEBESA

 Čujte, o, nebesa

Članak broj 2, Tav-Šin-Mem-Vav, 1985-86. godina
Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš) 

U Zoharu se kaže: „‘Čujte, o, nebesa’. Rabi Jehuda je počeo: ‘Otvorih voljenom svome. ‛Glas mog voljenog kuca’. I kaže da je ‛Glas mog voljenog kuca’ Mojsije koji je opomenuo Izrael sa nekoliko argumenata, u nekoliko prepirki, kao što je napisano u: ‛Ovo su reči’, ‛Vi ste bili buntovni’, i ‛Kod Horiva* ste provocirali’, kao što je napisano, ‛kuca’”. I u Sulam komentaru, stav 1-2: „Iako je Mojsije opomenuo Izrael, sve njegove reči su bile sa ljubavlju, kao što je napisano, ‛Jer vi ste sveta nacija Gospodu vašem Bogu’, i ‛Gospod vaš Bog vas je izabrao da budete Njegov narod’, ‛zato što vas je Gospod voleo’, kao što je napisano: ‛Otvori se meni, moja sestro, moja ženo’, predano”.

*Horiv – drugi naziv za Sinaj

Treba da razumemo reči svetog Zohara. 

1) Ako se toliko mnogo veliča narod Izrael, kao što je napisano „Jer vi ste sveta nacija Gospodu vašem Bogu”, i „Gospod vaš Bog vas je izabrao da budete Njegov narod”, kako možemo reći da ih je opomenuo? Ako su oni sveti narod, šta njima još nedostaje? 

2) Čemu ovo uči potomstvo, budući da postoje dve suprotnosti u istom nosiocu? To jeste, ili su sveta nacija ili nisu! 

3) Postoji pravilo da „Ljubav pokriva sve grehe”. Spis kaže (Zakoni ponovljeni, 7:7): „Gospod nije želeo vas niti je izabrao vas zato što ste bili brojniji od svih nacija, jer vi ste najmanji od svih naroda... već zbog ljubavi Gospoda za vasˮ. Otuda, kako je moguće naći grehe u njima, budući da „Ljubav pokriva sve grehe?ˮ

Znano je da nekad postoje dva stiha koja protivreče jedan drugom sve dok ne dođe treći stih i ne odluči. U duhovnom postoje tri linije a kvalitet Hesed (milost) nazvan je „desna linija”. Hesed znači da pojedinac hoće drugima da čini samo dobro, i neće ništa zauzvrat. On žudi za ljubavlju Stvoritelja i ne brine o sebi. Tačnije, sve njegove težnje su jedino da daje zadovoljenje svom Tvorcu, a što se tiče njega, on je zadovoljan malim. To jeste, on ne razmatra ono što ima – dobre okuse u Tori, molitvi ili Micvot, već je zadovoljan svojim udelom. 

Šamati 66: DAVANJE TORE

Davanje Tore            

Čuo sam tokom obroka na veče praznika Šavuot (1948. godine)
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Davanje Tore koje se dogodilo na planini Sinaj ne znači da je Tora data jednom i da je time davanje prestalo. Tačnije, u duhovnom ništa ne nestaje, jer duhovno je vječna i neprekidna materija. Budući da mi, iz perspektive Davaoca, nismo podesni da primimo Toru, kažemo da prestanak dolazi od Višeg. 

Međutim tada, u podnožju planine Sinaj, čitav Izrael je bio spreman da primi Toru, kao što je napisano: „I narod se ulogorio u podnožju planine, kao jedan čovjek u jednom srcu”. U to vrijeme, javnost je bila pripremljena; imali su samo jednu namjeru, što je bila misao da prime Toru.

Međutim, na strani Davaoca nema promjena – On uvijek daje, kao što je napisano u ime Bal Šem Tova, da čovjek mora svaki dan da sluša deset zapovijesti sa planine Sinaj.

Tora se naziva „napitak života” i „napitak smrti”. Treba da razumijemo kako možemo da kažemo da u nečemu mogu da postoje  dva suprotna stvojstva.

Treba da znamo da mi ne možemo da razumijemo stvarnost onakvu kakva jeste. Umjesto toga, sve razumijemo jedino u skladu sa našim osjetima. A stvarnost, onakva kakva jeste, nas uopšte ne interesuje. Otuda, mi ne postižemo Toru onakvu kakva jeste; mi razumijemo jedino naše osjete. Otuda, svi naši utisci su u skladu sa našim osjetima. 

Tako, kada čovjek uči Toru i Tora ga udaljava od ljubavi Stvoritelja, ta Tora se razmatra za „napitak smrti”. U suprotnom, ukoliko Tora koju čovjek uči njega približava ljubavi Stvoritelja, ona se razmatra za „napitak života”. 

Ali Tora sama po sebi, to jeste postojanje Tore kao takve, bez uzimanja u obzir nižeg koji treba da je postigne, razmatra se za Svjetlost bez Kli, i tu uopšte nema postignuća. Otuda, kada se govori o Tori to se odnosi na osjete koje čovjek prima iz Tore i jedino oni određuju stvarnost za stvorenja. 

PRAVEDNIK KOJI JE SREĆAN, PRAVEDNIK KOJI PATI

Pravednik koji je srećan, pravednik koji pati

Članak broj 38, Tav-Šin-Mem-Hey, 1984-85.godine

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)

Sveti Zohar tumači materiju „pravednik koji je srećan, pravednik koji pati (Ki Tetze, stav 13): „Onaj koji je pravednik i pati, znači da je on od Drveta znanja dobra i zla, jer je zlo sa njim. Ne postoji pravednik koji neće zgrešiti zbog ovog zla, jer ono je u njemu. Zao koji je srećan je onaj čija je zla inklinacija nadvladala njegovu dobru inklinaciju, i o tome je rečeno: ‘On je srećan’, jer je dobro pod upravom zla. I, zato što zlo upravlja dobrim, on je zao, jer ime preuzima onaj koji nadvlada. Ako dobro nadiđe zlo, on se naziva „pravednik koji pati”, i zlo je pod njegovom upravom. Ako zlo nadvlada dobro, on se naziva „zao koji je srećan”. Ovoliko njegovim rečima.

Da bismo materiju dobra i zla razumeli na opštem planu, potrebno je da znamo da se koren stvorenja širi iz Sefira Malhut i Malhut se u svom korenu naziva „primanje zarad primanja”. To je koren sveg zla koje je u stvorenjima. I to je tako jer nas ta želja odvaja od korena. Mi učimo da je misao stvaranja – Činiti dobro Njegovim stvorenjima, i da je On stvorio postojanje iz nepostojanja – nedostatak koji se naziva „želja da se primi užitak i zadovoljstvo”.

Ali, budući da se u duhovnom Dvekut i odvojenost odnose na jednakost forme, i budući da je Stvoritelj davalac a da su stvorenja primaoci, između njih postoji različitost forme, i ta različitost forme nas odvaja od Stvoritelja. Otuda, mi ne možemo da primimo užitak i zadovoljstvo koje On hoće da nam dâ, a što i jeste svrha stvaranja. Iz tog razloga, da bismo primili dobro, mi moramo da kvalifikujemo Kelim da rade zarad davanja, i tada ćemo primiti dobro. 

Sledi da naše zlo zbog kojeg nemamo ni užitak ni zadovoljstvo, nije ništa drugo nego naše samoljublje. To je ono što ometa naše primanje užitka i zadovoljstva, i to je ono što uzrokuje našu smrt tako što nas odvaja od Života Živih. I zbog toga se mi nazivamo „mrtvi”, kao što su naši mudraci rekli: „Zli, u svojim životima, nazivaju se ‘mrtvi’”. 

Šamati 65: OTKRIVENO I SKRIVENO

Otkriveno i skriveno

Čuo sam 29. Teveta

18. januar 1942. Godine u Jerusalimu
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

Napisano je: „Skriveno pripada Gospodu našem Bogu, a otkriveno pripada nama i našim sinovima zauvijek, da izvršavamo sve riječi ovog zakona”. 

Treba da pitamo: šta nam tekst govori kada kaže da skriveno pripada Gospodu? Mi ne treba da kažemo da je „skriveno” ono što ne možemo da postignemo, a da je „otkriveno” ono što možemo da postignemo. Vidimo da postoje oni koji imaju znanje u skrivenom dijelu Tore, kao što postoje i oni koji nemaju znanje ni u otkrivenom dijelu, ali ne može da se kaže da to znači da je više onih sa znanjem u otkrivenom nego onih sa znanjem u skrivenom. (Ukoliko je to tako, dat je samo dio cjeline). 

Radi se o tome da mi vidimo da u ovom svijetu postoje akcije koje su otkrivene našim očima. To znači da je u to uključena ruka čovjeka. Sa druge strane, postoje i akcije gdje vidimo da se akcija izvršava, ali čovjek tu ne može ništa da izvrši već tu djeluje skrivena  sila. 

To je kao što su naši mudraci rekli: „Tri partnera postoje u čovjeku: Stvoritelj, njegov otac i njegova majka”. Otkriveni dio je zapovijest: „Plodite se i množite se”. Ovu akciju izvršavaju roditelji. Ukoliko roditelji to urade ispravno,  Stvoritelj novorođenom daje dušu. To jeste, njegovi roditelji izvršavaju otkriveni dio, jer oni jedino to mogu da izvrše, a skriveni dio – davanje duše novorođenom – roditelji ne mogu da izvrše; to čini Sam Stvoritelj.              

Isto tako, kada izvršavamo Micvot mi izvršavamo jedino otkriveni dio, jer jedino tu je moguće da imamo akciju, to jeste da se angažujemo u Tori i Micvot na način „izvršavati Njegove riječi”. Međutim, u skrivenom dijelu, u djelu gdje duša izvršava Toru i Micvot, čovjek ne može da djeluje ni na koji način. Kada izvršavamo Toru i Micvot u akciji koja se naziva „izvršavati” mi treba da molimo Stvoritelja da On ispuni skriveni dio, to jeste, da dâ dušu našem radu. 

Šamati 64: IZ LO LIŠMA DOLAZIMO DO LIŠMA

Iz Lo Lišma dolazimo do Lišma

Čuo sam u nedelji Vajehi, 14. Teveta

27. decembar 1947. godine
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

„Iz Lo Lišma (ne za Njeno ime) dolazimo do Lišma (za Njeno ime)”.

Ako naročito obratimo pažnju, možemo da kažemo da je period Lo Lišma važniji, jer je u to vrijeme čovjeku lakše da akcije pripiše Stvoritelju. 

To je tako jer u Lišma čovjek kaže da je on izvršio dobro djelo jer on služi Stvoritelju u cjelovitosti, i sve njegove akcije su zarad Stvoritelja, što je da je on upravljač akcijom. 

Međutim, kada čovjek radi Lo Lišma, on dobro djelo ne izvršava zarad Stvoritelja. Otuda, on ne može da dođe Stvoritelju sa zahtjevom da zaslužuje nagradu. Slijedi da Stvoritelj njemu ništa ne duguje. 

I, zašto je čovjek izvršio to dobro djelo? Samo zato što mu je Stvoritelj dao mogućnost da ga želja za primanjem obaveže i prisili da to uradi. 

Na primjer, ukoliko čovjeku dođu gosti u kuću, i on se stidi da sjedi besposlen, on uzima knjigu i uči Toru. Ali, za koga on uči Toru? To nije zbog toga što je to zapovijest Stvoritelja, to jeste da bi dao zadovoljenje Stvoritelju, već zbog gostiju koji su mu došli, to jeste da bi stekao naklonost u njihovim očima. Otuda, kako on tada može od Stvoritelja da traži nagradu za angažovanje u Tori, kada se angažovao zbog gostiju? 

Slijedi da njemu Stvoritelj ništa ne duguje, već on može da obaveže goste da mu oni daju nagradu, što znači  da ga uvaže jer izučava Toru. Međutim, on Stvoritelja ne može da obaveže ni na koji način.

Kada čovjek izvrši introspekciju i kaže da se najzad on sam angažuje u Tori, i odbaci da su gosti razlog za to, i kaže da on sada radi jedino zarad Stovritelja, tada on odmah treba da kaže da se svime upravlja od Gore. To znači da je Stvoritelj htio da ga nagradi time da se on angažuje u Tori, iako on nije vrijedan toga da primi istinu. Zbog toga mu Stvoritelj daje lažni uzrok, i kroz taj uzrok on se angažuje u  Tori. 

Šamati 63: POZAJMITE NA MOJ RAČUN, I JA ĆU OTPLATITI

Pozajmite na Moj račun, i Ja ću otplatiti

Čuo sam na Šabat 1938. godine
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

Treba da razumijemo ono što su naši mudraci rekli: „Pozajmite na Moj račun, i Ja ću otplatiti”. To znači da je svrha stvaranja neba i zemlje Svjetlost Šabata. Ova Svjetlost treba da bude otkrivena nižima, i ova svrha se otkriva kroz Toru i Micvot i dobra djela.

Gmar Tikun je stanje kada se Svjetlost pojavljuje u punom obimu kroz buđenje od dolje, što znači da tome prethode Tora i Micvot. A, prije Gmar Tikun postoji isto tako razabiranje Šabat, koje se naziva „nalik svijetu koji dolazi” ("Ma'ayan Olam HaBa") kada Svjetlost Šabata sija i u pojedincu i u opštem kao cjelini.

Svjetlost Šabata je pozajmljena, što znači bez prethodnog ulaganja napora, ali kasnije, čovjek će otplatiti sav kredit. Drugim riječima, čovjek će kasnije uložiti sav trud koji je trebalo da uloži prije nego što je nagrađen Svjetlošću; to jeste otplatiće kasnije. 

To je značenje za rečeno: „Pozajmite na Moj račun …”, to jeste Svjetlost Šabata privucite na kredit, „… i Ja ću otplatiti”, kao u stihu: „i raspusti kosu na glavi žene”*. To znači da će Stvoritelj otkriti ovu Svjetlost jedino ukoliko je Izrael pozajme, to jeste privuku Svjetlost. Iako oni još nisu dostojni, ipak mogu da privuku Svjetlost na kredit.

*Na hebrejskom, "otplata" i "raspuštna kosa" imaju isti korijen riječi

Link - I Was Borrowedon, and I Repay

Šamati 61: OKO NJEGA JE BURA VELIKA

Oko Njega je bura velika

Uslušano 9. Nisana, 18. april 1948. godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Naši mudraci su stih „Oko Njega je bura velika” tumačili tako da je Stvoritelj u pogledu na pravednika precizan do debljine dlake. On (Baal HaSulam) je pitao: „Generalno, ako su oni pravednici, zašto zaslužuju tako veliku kaznu?” 

Radi se o tome da sva ograničenja o kojima govorimo u svjetovima postoje iz perspektive primalaca. To znači da niži sebe ograničavaju i umanjuju do nekog stepena, i otuda ostaju dolje, budući da su oni Gore saglasni sa svime što niži rade. Tako, do tog stepena, obilje se širi prema dolje. Zato kroz svoje misli, riječi i akcije niži uzrokuju da se na taj način obilje spusti od Gore. 

Slijedi da ukoliko niži neku malu akciju ili riječ razmatra za važnu akciju, poput toga da prestanak Dvekut uz Stvoritelja, čak i na trenutak, razmatra za najveći grijeh u Tori, tada i od Gore postoji saglasnost sa mišljenjem nižeg. Ovo se od Gore razmatra tako da je niži zaista prekršio veliku zabranu. Otuda, pravednik kaže da se Stvoritelj ophodi prema njemu precizno do „debljine dlake”, i sa onim što niži kaže, oni od Gore su saglasni. 

A kada niži malu zabranu ne osjeća kao da je velika, tada se ni od Gore ta sitnica koju krši ne razmatra za to da je prekršio veliku zabranu. Otuda se prema takvom čovjeku ophode kao da je mali, to jeste njegove Micvot se razmatraju za male, i njegovi grijesi se takođe razmatraju za male. Razmatra se da su njegovi grijesi i Micvot iste težine, i generalno se razmatra da je taj čovjek mali. 

Međutim, onaj koji razmatra sitnice i kaže da je Stvoritelj precizan sa njima do „debljine dlake”, razmatra se za velikog, tako da su i njegovi grijesi i njegove Micvot veliki. 

U skladu sa tim, zadovoljstvo koje čovjek osjeća pri izvršavanju Micva odgovara mjeri patnje koju može da osjeti kada počini grijeh. O ovome postoji alegorija: neki čovjek koji je izvršio težak zločin protiv kraljevstva, bio je osuđen na dvadeset godina zatvora uz prinudni rad. Zatvor je bio van zemlje, na nekom dalekom mjestu na kraju svijeta. Presuda je odmah bila izvršena i on je poslat na to udaljeno mjesto. 

Šamati 60: MICVA KOJA DOLAZI KROZ GRIJEH

Micva koja dolazi kroz grijeh

Uslušano prvog dana nedelje Tecave

14. februar 1943. godine
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

„Micva koja dolazi kroz grijeh” znači to da čovjek preuzima na sebe rad da bi primio nagradu, i sastoji se iz dva dijela:

--  primanje rada, što se naziva Micva;

-- namjera da se primi nagrada za rad. To se naziva grijeh, jer zbog primanja nagrade čovjek iz Keduša prelazi u Sitra Ahra. 

Čitava osnova i razlog iz kojeg je pojedinac dobijao snagu da radi bila je nagrada. Otuda, „Micva koja dolazi ...” znači da je grijeh ono što je navelo čovjeka da izvrši Micva. Zato se to naziva „Micva koja dolazi ...” – jer jedino grijeh, to jeste želja za nagradom, dovodi pojedinca do toga da izvrši Micva. 

Ovdje je savjet da čovjek radi na način: „i ne gleda dalje od toga”, to jeste da čitava svrha njegovog rada bude u tome da se poveća slava nebesa u svijetu. To se naziva rad zarad uzdizanja Šehina iz prašine. 

Materija uzdizanja Šehina znači da se Šehina naziva „skup svih duša”. I ona prima sve obilje (Šefa) od Stvoritelja i prenosi ga dušama. Davanje i prenošenje obilja dušama naziva se  „ujedinjenje Stvoritelja i Njegove Šehina”, jer se u to vrijeme obilje širi ka nižima. Međutim, ukoliko ne postoji  ujedinjenje, tada ne postoji širenje obilja ka nižima.

Ovo možemo da objasnimo detaljnije. Budući da je Stvoritelj želio da nasladi Njegova stvorenja, On je promislio kako o davanju obilja, tako i o primanju obilja, to jeste da bi niži primili obilje. Međutim, i jedno i drugo je u potencijalu, što znači da kasnije dolaze duše i stvarno primaju obilje.

Primalac obilja u potencijalu naziva se Šehina, budući da je Misao Stvoritelja kompletna stvarnost i ne zahtijeva nikakve akcije. Otuda, niži… (prekid u rukopisu).

Link - A Mitzva that Comes throughTransgression

Šamati 59: ŠTAP I ZMIJA

 

Štap i zmija

Uslušano 13. Adar,a 23. februar 1948. godina

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

„... I Mojsije je odgovorio i rekao: ‘Ali oni mi neće vjerovati....’”... „A Gospod mu je rekao: ‘Šta je to u tvojoj ruci?’. I, on je odgovorio: ‘Štap’. I Gospod je rekao: ‘Baci ga na zemlju…’ I, on je bacio štap, i štap se pretvorio u zmiju; i, Mojsije je pobjegao od nje” (Izlazak 4). 

Mi treba da razumijemo da postoje samo dva stanja – ili Keduša ili Sitra Ahra. Ne postoji stanje između, već sam taj štap postaje zmija ako je bačen na zemlju. 

Da bismo ovo razumjeli prvo moramo da počnemo od riječi naših mudraca da je On Njegovu Šehina postavio na drvlje i kamenje. „Drvlje i kamenje” je ime za ono što je od male važnosti, i to je specifično mjesto gdje je Stvoritelj postavio Njegovu Šehina. I to je odgovor na postavljeno pitanje: „Šta je to u tvojoj ruci?” 

„Ruka” označava postignuće, od riječi „Ako ruka postiže”, a „štap” označava da su sva njegova postignuća izgrađena na razabiranju onoga što je od male važnosti, to jeste vjere iznad razuma. 

(Vjera se razmatra za ono što je od male važnosti, i razmatra se za niskost. A čovjek cijeni sve ono što je odjeveno unutar razuma. Međutim, ukoliko čovjekov um nešto ne razumije, već se opire, tada čovjek treba da kaže da za njega vjera ima veću važnost od njegovog uma. Slijedi da u to vrijeme čovjek poništava svoj um, i kaže da se ono što on razumije unutar razuma opire putu Stvoritelja, i to znači da je za njega vjera važnija od njegovog sopstvenog uma. 

To je zato što su svi koncepti koji protivrječe putu Stvoritelja bezvrijedni koncepti. I napisano je: „Imaju oči a ne vide, imaju uši a ne čuju”. To znači da čovjek poništava sve što vidi i čuje. I to se naziva „ići vjerom iznad razuma”. Ali, to čovjeku izgleda kao nešto što je nisko i malo. 

Međutim, kada je u pitanju Stvoritelj vjera se ne razmatra za nisko stanje. Jer, čovjek koji nema drugi izbor osim da ide putem vjere, razmatra vjeru za niskost. Međutim, Stvoritelj je mogao Njegovu Šehina da spusti na neko drugo mjesto osim na drvlje i kamenje.