I
Jezekija je okrenuo svoje lice prema zidu
Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)
Napisano je u Zoharu (Vajehi, stav 386): „Rabi Jehuda otvori i reče: ‘I Jezekija je okrenuo svoje lice prema zidu i molio Gospoda’”. Ovo su njegove reči u Sulam (Lestve komentari): „Pojedinac treba da moli blizu zida tako da između njega i zida nema prepreke, kao što je napisano: ‘I Jezekija je okrenuo svoje lice prema zidu’”.
Treba da razumemo šta je „zid” uz koji treba da molimo. Takođe, šta je to „prepreka” za koju on kaže da ne bi trebalo da bude između njega i zida. Nadalje u Komentarima „Sulam” (stav 392) objašnjava se: „Zid je Gospodar čitave zemlje, i ovo je Šehina (Božansko)”.
U skladu sa tim, treba da tumačimo ono što je rečeno, da mi moramo da „molimo blizu zida”, što je – blizu Šehina. Međutim, i dalje treba da razjasnimo šta znači „blizu”, šta je mera toga. I onda nam se daje tumačenje: toliko blizu da između čoveka i „zida” nema prepreke. Ali šta je ova prepreka? Tako, pitanje prepreke treba da tumačimo kao i kod Tevilah (ritualno kupanje) i kod Netilat Jadaim (ritualno pranje ruku), kao i kod četiri načina vezivanja palmine grane, mirte i vrbe, palminim listom jer su iste vrste.
Ta prepreka je želja za primanjem. I, kao što Šehina daje nižima, i čovek treba da ukloni silu primanja tako da njegova želja bude jedino da daje Stvoritelju. I tada se to naziva – osoba je „blizu”, „blizu zida”, to jeste blizu Šehina.
Međutim, prvo moramo da znamo, i moramo da pokušamo da razumemo, onoliko koliko nam naš um dozvoljava, šta je to za šta treba da molimo, to jeste koji nedostatak treba da razmatramo i za šta treba da kažemo da je to ono najvažnije što nam je potrebno, i ukoliko budemo mogli taj nedostatak da zadovoljimo, tada nam ništa ne bi nedostajalo.
Znano je da je esencija molitve – molitva za Šehina koja je u izgonu. Međutim, i ovo takođe zahteva objašnjenje. Mnogo puta je rečeno da ono glavno za šta treba da molimo jeste to da se Šehina uzdigne iz prašine. O ovome postoje mnoga tumačenja. Ono što možemo pomalo i da razumemo jeste kraljevstvo nebesa („Malhut Šamaiim“). I to je ono što pojedinac preuzima na sebe, i on razume da je njegova jedina svrha u ovom svetu da služi Kralju, i to tako da za to ne primi nagradu. Na taj način on će biti nagrađen sa Dvekut uz Njega, i biće u stanju da zadovolji Njega kao u: „kao što je On milostiv i ti si milostiv”. U to vreme pojedinac će biti u stanju da izvršava misao stvaranja što je – Činiti dobro Njegovim stvorenjima.