Štap i zmija
„... I Mojsije je odgovorio i rekao: ‘Ali oni mi neće vjerovati....’”... „A Gospod mu je rekao: ‘Šta je to u tvojoj ruci?’. I, on je odgovorio: ‘Štap’. I Gospod je rekao: ‘Baci ga na zemlju…’ I, on je bacio štap, i štap se pretvorio u zmiju; i, Mojsije je pobjegao od nje” (Izlazak 4).
Mi treba da razumijemo da postoje samo dva stanja – ili Keduša ili Sitra Ahra. Ne postoji stanje između, već sam taj štap postaje zmija ako je bačen na zemlju.
Da bismo ovo razumjeli prvo moramo da počnemo od riječi naših mudraca da je On Njegovu Šehina postavio na drvlje i kamenje. „Drvlje i kamenje” je ime za ono što je od male važnosti, i to je specifično mjesto gdje je Stvoritelj postavio Njegovu Šehina. I to je odgovor na postavljeno pitanje: „Šta je to u tvojoj ruci?”
„Ruka” označava postignuće, od riječi „Ako ruka postiže”, a „štap” označava da su sva njegova postignuća izgrađena na razabiranju onoga što je od male važnosti, to jeste vjere iznad razuma.
(Vjera se razmatra za ono što je od male važnosti, i razmatra se za niskost. A čovjek cijeni sve ono što je odjeveno unutar razuma. Međutim, ukoliko čovjekov um nešto ne razumije, već se opire, tada čovjek treba da kaže da za njega vjera ima veću važnost od njegovog uma. Slijedi da u to vrijeme čovjek poništava svoj um, i kaže da se ono što on razumije unutar razuma opire putu Stvoritelja, i to znači da je za njega vjera važnija od njegovog sopstvenog uma.
To je zato što su svi koncepti koji protivrječe putu Stvoritelja bezvrijedni koncepti. I napisano je: „Imaju oči a ne vide, imaju uši a ne čuju”. To znači da čovjek poništava sve što vidi i čuje. I to se naziva „ići vjerom iznad razuma”. Ali, to čovjeku izgleda kao nešto što je nisko i malo.
Međutim, kada je u pitanju Stvoritelj vjera se ne razmatra za nisko stanje. Jer, čovjek koji nema drugi izbor osim da ide putem vjere, razmatra vjeru za niskost. Međutim, Stvoritelj je mogao Njegovu Šehina da spusti na neko drugo mjesto osim na drvlje i kamenje.
Ipak, On je za čovjeka izabrao specifično ovaj put koji se naziva vjera. On je tako izabrao jer je to bolji i uspješniji put. Slijedi da za Njega vjera nije nevažna, već naprotiv, specifično ovaj put ima mnogo zasluga, ali se u očima stvorenja razmatra za niskost).
I, ako čovjek baci štap na zemlju i hoće da radi za ono što je za njega mnogo više i važnije, to jeste za ono što je unutar razuma, i time potcijeni ono što je iznad razuma, jer mu se taj rad čini nevažnim, tada Tora i rad pojedinca postaju zmija. To je značenje primordialne zmije. I ovo je značenje za rečeno: „Za svakog ko je ponosan Stvoritelj kaže: ‘on i Ja ne možemo da boravimo na istom mjestu’”.
Upravo iz tog razloga Šehina je spuštena „na drvlje i kamenje”. Zbog toga, ukoliko čovjek baci „štap” na zemlju i uzdigne sebe jer osjeća kao da radi sa višim svojstvima, to je već „zmija”. I budući da nema ništa između – ili je Keduša ili je zmija, čitava Tora i rad koje je čovjek imao iz razabiranja „štap”, sada ulaze u razabiranje „zmija”.
Znano je da Sitra Ahra nema Svjetlosti. Otuda, i u korporalnom, želja za primanjem ima jedino nedostatke, ali ne i zadovoljenje nedostataka. Posuda primanja zauvijek ostaje u nedostatku, bez ispunjenja, jer onaj ko ima 100 želi 200 itd. I čovjek umire a da u rukama nema ni pola onoga što je želio. Ovo se širi iz Viših korijena.
Korijen od Klipa je posuda primanja, i za takve posude nema ispravke tokom 6000 godina. Nad njima je postavljen Cimcum i zbog toga one nemaju Svjetlosti i obilje.
Zato one navode čovjeka da privuče Svjetlost do njihovog stepena. Čovjek prima Svjetlost kada je prionut uz Keduša u kojoj sija obilje, i kada Klipot navedu čovjeka da privuče obilje do njihovog stepena, tada i one primaju tu Svjetlost. Tako, one stiču upravu nad čovjekom, to jeste daju mu zadovoljenje u stanju u kojem je, da se on odatle ne bi pomjerio.
Zbog ovakve uprave Klipa nad čovjekom, on nije u stanju da napreduje jer nema potrebu da se uzdigne na viši stepen. I budući da nema potrebu, on ne može da se pomjeri sa tog mjesta, čak ni malo.
U ovom stanju čovjek ne može da razabere da li napreduje ka Keduša ili ide na suprotnu stranu. Ovo je tako jer mu Sitra Ahra daje snagu da može da radi više, budući da je on sada „unutar razuma”, i zato razmatra da njegov rad nije u niskosti. Zbog toga čovjek ostaje pod upravom Sitra Ahra.
Međutim, da čovjek ne bi ostao pod upravom Sitra Ahra, Stvoritelj je načinio ispravku - kada čovjek napusti razabiranje „štap”, on odmah pada u stanje „zmija”. I time odmah pada u stanje neuspjeha, i nema snagu da ojača, osim ako iznova ne prihvati razabiranje „vjera”, što se naziva niskost.
Slijedi da sami neuspjesi uzrokuju to da čovjek iznova preuzme na sebe razabiranje „štap”, što je razabiranje vjere iznad razuma.
To je značenje za ono što je Mojsije rekao: „Ali, oni mi neće vjerovati”, to jeste, oni neće htjeti da preuzmu na sebe da rade putem vjere iznad razuma. Tada mu je Stvoritelj rekao: „Šta je to u tvojoj ruci"? – „Štap" – „Baci ga na zemlju” i tada odmah „štap se pretvorio u zmiju”. To znači da ne postoji stanje koje je između onoga što je „štap" i onoga što je „zmija”. To je tako da bi čovjek mogao da zna da li je u Keduša ili je u Sitra Ahra.
Proizlazi da čovjek ni u kom slučaju nema drugi izbor osim da na sebe preuzme razabiranje vjere iznad razuma, što se naziva „štap”. I, ovaj štap treba da bude u ruci, i ne treba da bude bačen. Ovo je značenje stiha: „I štap Aronov je procvjetao”. To znači da su se sva stanja procvata, koja je čovjek imao u služenju Stvoritelju, specifično zasnivala na štapu Arona.
Ovo znači da je Stvoritelj htio da nam dâ znak da bismo znali da li idemo putem istine ili ne. On nam daje znak da znamo samo osnovu rada, to jeste šta je osnova rada čovjeka. Ukoliko je njegova osnova „štap” – to je Keduša, a ukoliko je osnova unutar razuma, to nije način da se postigne Keduša.
Međutim, u samom radu, to jeste u Tori i molitvi, nema razlike između čovjeka koji služi Stvoritelju i onoga koji ne služi Njemu. To je tako zbog toga što je ovdje suprotno: ukoliko je osnova rada unutar razuma, to jeste temelji se na znanju i primanju, tada tijelo daje snagu za rad, i čovjek može da moli i uči uz veću predanost i upornost, jer se rad temelji na unutar razuma.
Međutim, ukoliko čovjek ide putem Keduša, što se temelji na davanju i vjeri, tada je njemu potrebna priprema da bi Keduša sijala za njega. A bez pripreme, tijelo čovjeku ne daje snagu za rad i on mora stalno da ulaže sve veći trud, budući da je korijen čovjeka primanje i unutar razuma.
Otuda, ako se rad temelji na korporalnom, čovjek može uvijek da bude u redu. Ali ako je osnova rada davanje i iznad razuma, on mora stalno da ulaže napor da ne padne u korijen primanja i unutar razuma.
I čovjek ni na trenutak ne smije to da izgubi iz vida, inače će pasti u korijen ovozemaljskog, što se naziva „prašina”, kao što je napisano: „Jer si ti prah i u prah ćeš se vratiti” (Postanje 3:19). I tako je bilo nakon grijeha „Drvo znanja”.
Čovjek provjerava da li on napreduje u Keduša ili je suprotno, jer: „Drugi bog je bespolodan i ne daje ploda”. Knjiga Zohar nam daje ovaj znak da specifično na temelju vjere, koja se naziva „štap”, čovjek postiže plodnost i umnožavanje u Tori. To je značenje za napisano: „Štap Aronov je procvjetao” – cvjetanje i rast dolaze specifično kroz „štap”.
Otuda, kao što čovjek svakog dana ustaje iz kreveta, umiva se i čisti svoje tijelo od nečistoće, isto tako on sebe treba da čisti i od nečistoće Klipot, to jeste da provjerava da li je njegovo razabiranje svojstva „štap” kompletno.
I čovjek ovo treba stalno da provjerava, i ukoliko se samo na trenutak odvoji od toga on odmah pada pod upravu Sitra Ahra, nazvanu „želja za primanjem za sebe”. Čovjek odmah postaje rob Sitra Ahra, jer je znano da Svjetlost stvara Kli. Otuda u mjeri u kojoj čovjek radi da bi primao za sebe, u toj mjeri njemu je potrebna jedino želja da prima za sebe i on se udaljava od davanja.
Sada možemo da razumijemo ono što su naši mudraci rekli: „Budi veoma, veoma skroman”. I zašto se pravi buka oko toga što je rečeno: „veoma, veoma”?
To je zbog toga što čovjek, jednom kada primi počast od drugih, počinje od njih da zavisi. U početku, čovjek prima počast, ne zato što on u tome hoće da uživa, već iz drugih razloga, na primjer zbog veličanja Tore i slično. On je siguran u ovakvu skrutinizaciju jer zna da on uopše nema želju za počastima i otuda je razumno da misli da je dozvoljeno da primi počasti. Ipak, to je i dalje zabranjeno, jer Svjetlost stvara Kli.
Tako, nakon što je čovjek primio počast, u njemu se formira potreba za njom. Čovjek se nalazi pod njenom upravom i njemu je teško da se nje oslobodi.
Ovime čovjek stiče svoju sopstvenu stvarnost, i njemu je sada teško da sebe poništi pred Stvoriteljem, jer kroz počast on postaje odvojen entitet, a da bi postigao Dvekut čovjek mora svoju stvarnost da poništi u potpunosti. Zbog toga je rečeno „veoma, veoma”. Prvo „veoma” znači da je počast zabranjeno primati za sebe, a drugo „veoma” znači da čak i ukoliko čovjek nema namjeru da primi za sebe, primanje počasti je i dalje zabranjeno.
Link – Concerning the Staff and the Serpent
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.