Šamati 108: AKO TI MENE OSTAVIŠ JEDAN DAN, JA ĆU TEBE OSTAVTI DVA DANA

Ako ti Mene ostaviš jedan dan, Ja ću tebe ostaviti dva dana

Čuo sam 1943. godine u Jerusalimu
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

Svaki čovjek je udaljen od Stvoritelja svojim kvalitetom primanja. Ali, on je udaljen jednostavno zbog želje za primanjem (zarad sebe) koja je u njemu. Međutim, budući da čovjek ne žudi za duhovnim, već za zadovoljstvima ovog svijeta, njegova udaljenost od Stvoritelja je jedan dan, što znači da je udaljen od Njega samo u jednom aspektu – u tome što je uronjen u želju da primi želje ovog sveta. 

Međutim, kada se čovjek približi Stvoritelju, i odbaci primanje u ovom svijetu, tada se razmatra da je on blizu Stvoritelju. Ali, ukoliko kasnije ne uspije u primanju sledećeg svijeta, on je tada daleko od Stvoritelja jer želi da primi zadovoljstva sledećeg svijeta, i takođe pada u primanje zadovoljstava ovog svijeta. Iz toga slijedi da se on sada udaljio od Stvoritelja dva dana: 1) primanjem zadovoljstava u ovom svijetu, u koji se ponovo vratio i pao i 2) zbog toga što on sada ima želju da primi krunu sledećeg svijeta. To je zbog toga što angažovanjem u Tori i Micvot, on obavezuje Stvoritelja da ga nagradi za njegov rad u Tori i Micvot. 

Proizlazi da je najprije hodao jedan dan i približio se služenju Stvoritelju, a zatim je dva dana išao unazad. Tako, sada čovjek osjeća potrebu za dvije vrste primanja: 1) iz ovog svijeta, 2) iz sledećeg svijeta. Otuda, on je išao u suprotnom smjeru.

Savjet za ovo je da čovjek uvijek treba da ide putem Tore, što znači da daje. Redosljed treba da bude takav da čovjek prvo mora da vodi računa o dvije osnove: 1) izvršavanje Micva, 2) osjećaj zadovoljstva iz Micva. Čovjek treba da vjeruje da Stvoritelj izvlači užitak kada držimo Njegove zapovijesti. 

Iz ovoga proizlazi da čovjek treba da izvršava Micva u praksi, i da vjeruje da Stvoritelj izvlači užitak iz toga što niži drži Njegove Micvot. U ovome nema razlike između velike i male Micva. To jeste, Stvoritelj izvlači užitak čak i iz najmanje akcije koja se izvršava zarad Njega. 

Nakon toga slijedi rezultat, što je ono glavno što čovjek treba da vidi. Drugim riječima, čovjek treba da osjeća užitak i zadovoljstvo iz toga što uzrokuje zadovoljstvo svom Tvorcu. To je glavni akcenat u radu, i naziva se „služite Gospodu sa radošću”. Ovo treba da bude nagrada za čovjekov trud – da primi užitak i zadovoljstvo iz toga što je nagrađen time da osladi Stvoritelja. 

Ovo je značenje za rečeno: „Stranac koji je usred tebe uzdizaće se iznad tebe sve više i više; ... On će tebi davati na zajam, a ti njemu nećeš davati na zajam”. I „stranac” (Ger) je želja za primanjem (kada čovjek počinje da služi Stvoritelju, želja za primanjem se naziva „stranac” (Ger). A prije toga on je potpuni Goji). 

Ger je stranac, ego, preobraćenik na početku rada, i to je naziv za egoističnu želju – kada čovjek prima užitak pri ulasku u duhovni rad, kada počinje da radi za Stvoritelja. A sve do tada on se naziva Goji. Goji je želja za primanjem  zarad sebe, sa kojom se čovjek rađa u našem svijetu, i u kojem ostaje sve dok ne postane Ger. 

„On će tebi davati na zajam”. Kada on (stranac) daje snagu za rad, daje snagu putem pozajmljivanja. To znači da kada dan u Tori i Micvot prođe, iako stranac nije dobio nagradu trenutno, on i dalje veruje da će mu čovjek posle platiti za snagu za rad koju mu je dao.

Otuda, posle jednog dana rada, stranac dolazi čovjeku i od njega traži da mu vrati dug za ono što mu je obećao, nagradu za snagu koju mu je dao da bi se angažovao u Tori i Micvot. Ali čovjek mu to ne dȃ, te stranac viče: „Kakav je ovo rad za koji se ne isplaćuje nagrada?” A, nakon toga, stranac ne želi više da dȃ Izraelu snagu za rad.

„A ti njemu nećeš davati na zajam”. Ako strancu daš hranu i tražiš da ti on dȃ snagu za rad, tada on kaže da ti ništa ne duguje za hranu koju mu ti daješ, jer: „Prethodno, ja sam ti davao snagu za rad pod uslovom da mi kupiš posjedovanja. Otuda, ovo što mi sada daješ je sve u skladu sa prethodnim uslovima. I sada ti dolaziš k meni da ti dam još snage za rad, da bi mi donio nova posjedovanja”. 

A onda, želja za primanjem postaje pametnija i koristi svoju pamet da kalkuliše isplativost rada. Ponekad ona kaže da je zadovoljna malim, da su joj posedovanja koja ima dovoljna, i zato ne želi da mu dȃ snagu. Ponekad ona kaže da je put kojim on sada ide opasan, i da će možda sav trud biti uzaludan. A ponekad kaže: trud je veći od nagrade i zato neću da ti dam snagu za rad. 

A zatim, kada čovjek traži od nje snagu da ide putem Stvoritelja, zarad davanja, i da sve bude jedino zarad toga da se uveća slava nebesa, ona kaže: „Šta ću ja dobiti iz toga?” Tada ona dolazi sa poznatim argumentima, što su „Ko” i „Šta”, što znači „Ko je Gospod da ja slušam Njegov glas?” – što je argument Faraona, i „Šta je ovaj rad za tebe?” – što je argument zlog. 

Sve je to zato što ona ima opravdan argument da su se tako dogovorili. I to se naziva: „ako ne slušaš glas Gospoda”. I tada se ona žali zbog toga što se čovjek ne pridržava uslova dogovora. 

Ali sasvim je drugačije kada čovjek sluša glas Stvoritelja. To znači, odmah na ulasku u duhovni rad (što mu se događa mnogo puta, jer svaki put kada čovjek padne, on mora da počne iznova, i zato se to naziva „ulazak”; naravno, ima mnogo izlazaka i mnogo ulazaka) on svom tijelu kaže: „Znaj da hoću da počnem da služim Stvoritelju i moja namjera je jedino da dajem, i da ne primim nikakvu nagradu. Ti ne treba da se nadaš da ćeš primiti bilo šta za svoj trud, već je sve zarad davanja”. 

A ukoliko tijelo pita: „Koja je tvoja korist iz ovog rada?”, što znači: „Ko ima korist od ovog rada, za koji želim da uložim napor i trud?”, ili pita još jednostavnije: „Za čiju korist ja radim toliko naporno?”, tada odgovor treba da  bude: „Ja imam vjeru u mudrace, i oni su rekli da jednostavno treba da vjerujem, iznad razuma, da nam je Stvoritelj tako zapovijedio, da na sebe preuzmemo vjeru da nam je On zapovijedio da držimo Toru i Micvot. I mi takođe treba da vjerujemo, vjerom iznad razuma, da Stvoritelj izvlači zadovoljstvo kada mi držimo Toru i Micvot. Takođe, čovjek treba da se raduje zadovoljstvu koje Stvoritelj ima iz njegovog rada”. 

Tako, ovde postoje četiri stvari:

1. Vjerovati u mudrace, da ono što su oni rekli jeste istina. 

2. Vjerovati da je Stvoritelj zapovijedio da se angažujemo u Tori i Micvot, i to jedino vjerom iznad razuma. 

3. Postoji radost kada stvorenja drže Toru i Micvot na temelju vjere. 

4. Čovjek treba da primi užitak, zadovoljstvo i radost iz toga što je nagrađen davanjem zadovoljenja Kralju. I mjera veličine i važnosti čovjekovog rada mjeri se mjerom radosti koju on izvuče tokom svog rada. Ovo zavisi od mjere vjere kojom čovjek vjeruje u prethodno navedeno. 

Slijedi da kada čovjek sluša glas Stvoritelja, sve snage koje dobija od tijela ne razmatraju se za zajam koji on uzima od tijela, i koji čovjek treba da vrati, kao u rečenom: „Ali ako ne slušaš glas Gospoda …” I ukoliko tijelo pita: „Zašto da ti dam snagu da radiš kad mi ništa ne obećavaš zauzvrat?” on treba da odgovori: „Za to si stvoreno, i šta da radim što Stvoritelj tebe mrzi”, kao što je u Zoharu napisano: „Stvoritelj mrzi tijela”. 

I više od toga, jer kad Zohar kaže da Stvoritelj mrzi tijela, to se specifično odnosi na tijela onih koji rade za Njega (sluge Stvoritelju), zbog toga što oni žele da budu vječni primaoci, budući da žele da prime i krunu sljedećeg svijeta, takođe. 

I ovo se razmatra za „i ti nećeš davati na zajam”. To znači da ne moraš ništa da daješ za snagu koju ti je tijelo dalo za rad. Ali ako mu pozajmiš, ako mu pružiš bilo kakvo zadovoljstvo, to je jedino kao zajam. To jeste, tijelo je dužno da ti dȃ snagu za rad. Ali ti ne treba, ni u kom slučaju, da mu daješ ikakav užitak besplatno. 

Tijelo mora uvijek tebi da daje snagu, i to besplatno. Ti mu ne daješ nikakvo zadovoljstvo, već od njega uvijek zahtijevaš da ima snage za rad, jer „onaj koji uzima na zajam je sluga onome koji daje na zajam”. Tako, tijelo će uvijek biti sluga, a ti ćeš biti gospodar.

Link - If You Leave Me One Day, I Will Leave You Two