Šamati 8: RAZLIKA IZMEĐU SJENKE KEDUŠA I SJENKE SITRA AHRA

Razlika između sjenke Keduša i sjenke Sitra Ahra

Uslušano u mjesecu Tamuz (jul 1944. godine) 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

Napisano je (Pjesma nad pjesmama, glava 2:17): „Dok dan ne svane i sjenke ne odu (vrati se)…” Treba da razumijemo šta su „sjenke”, u duhovnom radu, i zašto postoje dvije sjenke. Riječ je o tome da kada čovjek ne osjeća Njegovo Proviđenje, to da Stvoritelj upravlja svijetom na način – Dobro koje čini dobro, tada se on naziva „sjenka” koja zaklanja sunce. I, kao što fizička sjenka, koja skriva sunce, ne proizvodi nikakve promjene na suncu i ne sprečava da sunce sija u svoj svojoj snazi – tako i čovjek, time što ne osjeća Njegovo Proviđenje, ne uzrokuje nikakve promjene Gore. Uostalom, nema promjena Gore, kao što je napisano: „Ja svoje HaVaYaH ne mijenjam”. Umjesto toga, sve promjene događaju se jedino u primaocima.

U sjenci, to jeste u skrivenosti, mogu da se načine dva razabiranja. 

1. To je kada čovjek još može da nadiđe tamu i skrivenost koju osjeća, opravda Stvoritelja i moli Njega da mu On otvori oči i dȃ mu da razumije da sve skrivenosti dolaze od Njega. To jeste, Stvoritelj sve to uređuje za njega tako da bi on mogao da moli Stvoritelja za pomoć i da bi žudio da prione uz Njega.

To je tako, jer jedino kroz skrivenost i kroz patnju koju prima od Stvoritelja, čovjek će poželjeti da uradi sve što je u njegovoj moći da se izbavi iz takvog stanja. I, zbog toga što od Stvoritelja prima skrivenost i patnju, on će sigurno pribjeći poznatom lijeku: umnožiće svoje molitve da mu Stvoritelj pomogne i spase ga iz stanja u kojem se našao. U tom stanju čovjek još vjeruje u Njegovo Proviđenje.

2.To je kada čovjek dođe u stanje u kojem ne može da nadiđe i kaže da je svu patnju i bol koju osjeća njemu poslao Stvoritelj da bi iz toga imao razlog da se uzdigne na slijedeći nivo. Tada, Bože zabrani, on može da dođe u stanje jeresi. To je tako zato što on ne može da vjeruje u Njegovo Proviđenje, i prirodno je da tada on ne može da moli Stvoritelja i traži pomoć od Njega.

Slijedi da postoje dvije vrste sjenki. A značenje riječi: „Dok (dan ne svane) i sjenke ne odu”, jeste da će sjenke nestati iz svijeta. 

Šamati 7: ŠTA ZNAČI, U RADU, NAVIKA POSTAJE DRUGA PRIRODA

 

Šta znači, u radu, navika postaje druga priroda

Uslušano 1943. godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Kada se čovjek navikne na nešto, tada ta nova navika postaje njegova druga priroda, te tako, ne postoji ništa čiju stvarnost čovjek ne može da osjeti. To znači da, iako čovjek nema osjećaj za nešto, on ipak može da dođe do toga da to osjeti navikavajući se na to. 

Potrebno je da znamo da postoji razlika između Stvoritelja i stvorenja po pitanju osjećaja. Kada je u pitanju stvorenje postoji onaj koji osjeća i ono što on osjeća, onaj koji postiže i postignuto, to znači da postoji onaj koji opaža i stvarnost koju on opaža. Međutim, stvarnost bez onoga koji nju osjeća jeste jedino Sam Stvoritelj. A stvarnost Stvoritelja je za nas nedostižna. 

To nije tako kada je u pitanju čovjek; on čitavu stvarnost percipira kroz osjećaj te stvarnosti. Drugim riječima, ono što onaj koji osjeća iskušava to je ono što on razmatra za istinu. Ukoliko čovjek u stvarnosti osjeća gorak okus, to jeste, ukoliko je u stanju u kojem osjeća loše i pati zbog toga, takav čovjek, u duhovnom radu, naziva se „zao”. To je tako zbog toga što on optužuje Stvoritelja, koji se naziva „Dobro koje čini dobro” jer On svijetu daje jedino dobro. Ipak čovjek, prema sopstvenom osjećaju, osjeća da on od Stvoritelja prima suprotno – loše, to jeste on je u lošem stanju.

I, mudraci su rekli (Berahot 61): „Svijet je stvoren jedino za potpune grešnike ili za potpune pravednike”. To znači sljedeće: ili čovjek kuša i osjeća dobar okus u svijetu i tada opravdava Stvoritelja i kaže da Stvoritelj daje samo dobro svijetu i tada se on naziva pravednik. Ili, on osjeća i kuša gorak okus u svijetu i tada se on naziva zao, jer osuđuje Stvoritelja. Slijedi da se sve mjeri u skladu sa osjećajima čovjeka. Međutim, svi ti osjećaji ne pripadaju Stvoritelju, kao što je o tome napisano u Pjesmi jedinstva: „I tako će biti uvijek i zauvijek – u svemu što je stvoreno neće biti ni nedostatka ni prekomjernosti”. Svi svjetovi (sve skrivenosti) i promjene odnose se jedino na one koji primaju i na postizanje čovjeka. 

Link - What Is the Habit Becomes a Second Nature, in the Work

Šamati 6: PODRŠKA KOJU DAJE TORA U DUHOVNOM RADU

Podrška koju daje Tora u duhovnom radu

Uslušano 1944. godine 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Kada čovjek uči Toru i hoće da postigne to da sve njegove akcije budu zarad davanja, tada on mora da se trudi da mu podrška uvijek bude Tora. A, podrška koju Tora daje jeste hrana: ljubav, trepet, ushićenje, životnost i tome slično. I, sve to čovjek treba da pronađe u Tori, to jeste, Tora treba da mu dȃ takve rezultate. 

A ukoliko čovjek uči Toru i nema takve rezultate to se ne naziva Tora, jer Tora znači Svjetlost koja je odjevena u Toru. To je kao što su naši mudraci rekli: „Ja sam stvorio zlu inklinaciju, Ja sam stvorio Toru kao začin”.  Ovo se odnosi na Svjetlost koja je u Tori, budući da Svjetlost u njoj vraća izvoru.

I, treba da znamo da unutar Tore postoje dva razabiranja: 1. Tora  i  2. Micva. 

I, za čovjeka nije moguće da razumije prethodno pomenuta dva razabiranja sve dok nije dostojan toga da ide putem Stvoritelja, što je izrečeno u stihu: „Tajna je Gospoda u onima koji se Njega boje...”. I, dok se čovjek još priprema da uđe u dvorac Stvoritelja, on nije u stanju da razumije put istine. Ali, moguće je navesti primjer za to da čak i osoba koja se nalazi u periodu pripreme može ponešto i da razumije. To je kao što su naši mudraci rekli (Suta, 21): „Rabi Josef je rekao: 'Micva štiti i čuva čovjeka kada je on praktikuje, a Tora štiti i čuva čovjeka i kada јe on praktikuje i kada je ne praktikuje”.

Radi se o tome da to „kada praktikuje” (Micva) znači da pojedinac ima nešto malo Svjetlosti i da tu Svjetlost koju je primio može da koristi jedino dok je Svjetlost još u njemu, jer se on sada raduje zbog Svjetlosti koja sija za njega. To se naziva Micva. To jeste, čovjek još nije nagrađen Torom, već mu životnu snagu Keduša daje Svjetlost (iz Micva). 

To nije tako sa Torom. Jer, kada pojedinac postigne put u radu, tada on taj put može da koristi čak i kada ne praktikuje Toru, to jeste, čak i kada nema Svjetlost. To je zbog toga što je od njega jedino sjaj otišao (iluminacija), ali put koji je on postigao u radu može da mu služi čak iako ga je sjaj (iluminacija) napustio.

Međutim, istovremeno treba da znamo da je Micva u vrijeme kada se praktikuje važnija od Tore u vrijeme kada se ona ne praktikuje. To jeste, „kada se praktikuje” (Micva) znači to da čovjek prima Svjetlost; otuda, kada je Svjetlost u njemu to se naziva „praktikuje”. Otuda, Micva je u vrijeme kada čovjek prima Svjetlost važnija od Tore u vrijeme kada on nema Svjetlost, to jeste kada on nema životnu snagu Tore.

VELIČINA OSOBE ZAVISI OD MERE NJENE VERE U BUDUĆNOST

Veličina osobe zavisi od mere njene vere u budućnost

Članak broj 9, 1986-87. godina

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš) 

Napisano je u Zoharu (BeŠalah [Kada je Faraon poslao], str. 64 i u Sulam komentari, stav 216): „‘Tada će Mojsije... pevati’. Trebalo je da se kaže ‘pevao’. I, odgovara se: ‘... jer se ovo odnosi na budućnost, da je on kompletirao za ovo vreme i dopunio za budućnost, kada Izrael veličaju ovo pevanje u budućnosti’. ‘Ovo pevanje’ je rečeno u ženskoj formi [na hebrejskom], ali je ‘ovo pevanje’ trebalo reći u muškoj formi [na hebrejskom]. I, odgovara se: ‘Ovo pevanje je da kraljica veliča Kralja’. Rabi Jehuda je rekao: ‘Prema tome, to je pevanje kraljice Kralju, pa zašto se kaže ‘Mojsije i deca Izraela’? Naposletku, kraljica je trebalo da bude ta koja veliča’. Odgovara se: ‘Srećni su Mojsije i Izrael jer oni znaju kako da (za ime kraljice) ispravno veličaju Kralja’”. 

Treba da razumemo odgovor koji on daje u vezi sa tim što piše u budućem vremenu – da se to odnosi na budućnost. Čemu nas to uči, u radu? Treba, isto tako, da razumemo odgovor koji on daje o tome zašto „pevanje” piše u ženskoj formi, što ukazuje na nameru od Malhut, što znači to da Malhut veliča Kralja. I, Rabi Jehuda je o tome pitao: ukoliko se to odnosi na Malhut, zašto se onda kaže „Mojsije i deca Izraela”? Jer, tada treba da se tumači tako da se misli na to da Mojsije i deca Izraela znaju kako da veličaju Kralja zbog Malhut. Treba, isto tako, da razumemo značenje toga što Mojsije i Izrael moraju da veličaju Kralja zbog Malhut i zašto oni ne smeju da veličaju Kralja zbog sebe, već zbog Malhut.

Znano je da je Mojsije nazvan „odani pastir”. Baal HaSulam je tumačio da je Mojsije narod Izrael opskrbljivao verom, a vera se naziva Malhut [kraljevstvo]. Drugim rečima, on je u narod Izrael ulivao strah nebesa, što se naziva „kraljevstvo nebesa”. Zbog toga se Mojsije, po veri, naziva „odani pastir”. Napisano je o tome: „I, oni su verovali u Gospoda i u Njegovog slugu Mojsija”, znači da je Mojsije ulivao u njih veru u Stvoritelja.

 

Znano je da osoba ne može da živi od negativnog, već od pozitivnog. To je tako jer se „opskrba” odnosi na ono što osoba prima i uživa primajući. Ovo nam dolazi iz svrhe stvaranja, nazvane „Njegova volja – da čini dobro Njegovim stvorenjima”. Zato, osoba mora da prima užitak i zadovoljstvo kako bi imala čime da osladi svoje telo. Ovo se naziva „pozitivno”, znači punjenje. I, ovim punjenjem osoba ispunjava svoje potrebe. 

Šamati 5: LIŠMA JE BUĐENJE OD GORE I ZAŠTO JE NAMA POTREBNO BUĐENJE OD DOLJE

Lišma je buđenje od Gore i zašto je nama potrebno buđenje od dolje

Uslušano 1945.godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Čovjeku nije dato to da može da razumije kako da postigne svojstvo Lišma. To je zbog toga što ljudski um nije u stanju da razumije kako nešto takvo može i da postoji u svijetu. To je tako jer sve što je čovjeku dato da razumije jeste to da će jedino ukoliko se angažuje u Tori i Micvot moći nešto da postigne, ali on i sam mora imati koristi iz toga, u suprotnom on neće moći da napravi nijedan pokret. Lišma je Svjetlost od Gore, i jedino onaj koji je okusi može da zna i razumije. Zbog toga je rečeno: „Kušajte i vidite da je Gospod dobar”. 

I, ukoliko je tako treba da razumijemo zašto čovjek treba da ulaže sve moguće napore i da slijedi sve vrste savjeta dok pokušava da postigne Lišma? Ipak, njemu u tome neće pomoći nikakvi savjeti ukoliko mu Stvoritelj ne dȃ drugu prirodu, koja se naziva želja za davanjem. Bez toga, nikakvi napori neće pomoći čovjeku da postigne svojstvo Lišma.

Odgovor se nalazi u onome što su naši mudraci rekli: „Nije na tebi da dovršiš rad, ali ne možeš ni da ne radiš”. To jeste, čovjek mora da ulaže maksimalne napore od dolje (itaruta dilatata, buđenje od dolje), što se razmatra za molitvu. Jer molitva se naziva nedostatak, a bez osjećaja nedostatka nije moguće ispunjenje. I, kada u čovjeku postoji potreba za svojstvom Lišma, tada od Gore dolazi ispunjenje kao odgovor na molitvu, to jeste čovjek prima punjenje za svoj nedostatak. Slijedi da je rad čovjeka, da bi od Stvoritelja primio svojstvo Lišma, potreban jedino zarad toga da bi stekao nedostatak i Kli. A ispunjenje nikada ne zavisi od čovjeka, već je to dar Stvoritelja. 

Ali, molitva treba da bude cjelovita, iz dubine srca, što je tada kada čovjek zna, sto posto, da u svijetu nema nikog ko bi mogao da mu pomogne osim Samog Stvoritelja. Međutim, kako da čovjek zna da njemu niko u svijetu ne može da pomogne osim Samog Stvoritelja? Čovjek to može da zna precizno tada kada uloži sve moguće napore koje je u stanju da uloži i vidi da mu ništa od toga ne pomaže. Tako, čovjek mora da izvršava svaku moguću akciju da bi postigao svojstvo davanja Stvoritelju. Jedino će tada on biti u stanju da iz dubine srca moli Stvoritelja za pomoć, i tada će Stvoritelj čuti njegovu molitvu.