уторак, 1. фебруар 2022.

Šamati 19: ŠTA, U RADU, ZNAČI STVORITELJ MRZI TIJELA


Šta, u radu, znači - Stvoritelj mrzi tijela

Uslušano 1943. godine u Jerusalimu

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Knjiga Zohar kaže da Stvoritelj mrzi tijela, i objašnjeno je da se radi o želji za primanjem za sebe koja se naziva „tijelo” (Guf). Stvoritelj je Njegov svijet stvorio za Njegovu slavu kao što je napisano: „Svakoga, ko se naziva Imenom Mojim, i koga sam Ja stvorio za slavu Moju, Ja sam načinio” (Isaija), i to je suprotno od onoga što tijelo traži - sve treba da bude jedino zarad vlastite koristi tela. Nasuprot tome, Stvoritelj kaže - sve treba da bude zarad Stvoritelja. Otuda, naši mudraci su rekli da je Stvoritelj rekao: „…on i Ja ne možemo da boravimo u istom svijetu”.

Slijedi da ono glavno što čovjeka odvaja od toga da prione uz Stvoritelja jeste želja čovjeka da primi za sebe. I to je vidljivo tada kada „zli” dođe, i pita: „Zašto ti hoćeš da radiš za Stvoritelja?” Mi možemo da pomislimo da tijelo pita onako kao što bi pitao čovjek koji o tome želi da razumije svojim umom. Međutim, to nije istina, jer tijelo ne pita - za koga čovjek radi, što je razumno pitanje koje se javlja kod svakog ko razmišlja sopstvenim umom. 

Međutim, pitanje zlog je u vezi sa onim u korporalnom, jer zli pita: „Što ti dobijaš ovim radom?”, to jeste, što ćeš ti dobiti zauzvrat, za napor koji ulažeš? To znači da ono pita - ukoliko ti ne radiš za sopstvenu korist, što će od toga primiti tvoje tijelo koje se naziva želja da se primi za sebe?

I budući da su to zahtjevi tijela, čovjek nema drugog odgovora, osim kao što je rečeno „otupiti njegove zube”, budući da je o njemu rečeno da „čak i da je bio tamo (u vrijeme iskupljenja), on ne bi bio iskupljen”. Zašto? To je zbog toga što za želju za primanjem nema iskupljenja, čak ni u vrijeme iskupljenja. To je zbog toga što prilikom iskupljenja sav dobitak dobijaju Kelim davanja, a ne Kelim primanja. 

Želja da se primi za sebe treba da ostane uvijek nezadovoljena, jer njeno ispunjenje znači smrt. To je tako, jer je Stvoritelj stvorio svijet jedino za Njegovu slavu (i to je odgovor na ono što je napisano da je Njegova volja da čini dobro Njegovim stvorenjima, a ne Sebi). Ovo možemo da tumačimo tako da je esencija stvaranja to da se svrha stvaranja - Činiti dobro Njegovim stvorenjima otkrije svima. I, specifično tada kada čovjek kaže da je on stvoren za slavu Stvoritelja, upravo u tim Kelim otkriva se misao stvaranja - Činiti dobro Njegovim stvorenjima.

Iz ovog razloga čovjek uvijek mora da provjerava sebe, svrhu svog rada, to da li će svaka akcija koju on izvršava donijeti zadovoljenje Stvoritelju, i to je zbog toga što čovjek hoće da postigne jednakost forme sa Stvoriteljem. To se naziva „sve njegove akcije biće jedino za Stvoritelja”, što znači da čovjek hoće da Stvoritelj uživa u svemu onome što on izvršava, kao što je napisano: „Donijeti zadovoljenje svom Tvorcu”.

Čovjek isto tako treba da se ophodi i prema svojoj želji da primi i da joj kaže: „Ja sam već odlučio da ne želim da primim nikakvo zadovoljstvo zarad tvog zadovoljstva, jer me tvoje želje, usled razlike u formi, odvajaju od Stvoritelja i udaljavaju od Nega”. 

Iako čovjek nema snagu da se oslobodi iz uprave želje za primanjem uslijed koje se kod njega stalno smjenjuju usponi i padovi, on ne treba nikada da gubi nadu. I, on i dalje treba da vjeruje da će doći dan kada će biti dostojan toga da mu Svjetlost Stvoritelja otvori oči i dȃ mu snagu da nadiđe da bi mogao da radi jedino za Stvoritelja. O ovome je napisano: „Samo za jedno molim Gospoda, samo to tražim” (Psalmi 27:4). I, „jedno” jeste sveta Šehina, i čovjek traži za: „…da bih mogao da boravim u domu Gosoda sve dane života svoga”, a dom Gospoda je sveta Šehina.

Sada možemo da razumijemo ono što su naši mudracu rekli: „I uzmite za sebe prvog dana”, jer prvi dan (Sukot) služi za obračunavanje prestupa. I, treba da razumijemo zbog čega se ovdje radujemo ukoliko je ovo mjesto za prebrojavanje prestupa? A rečeno je (Baal HaSulam) da treba da znamo da postoji i pitanje važnosti naših napora, jer oni dovode do povezanosti čovjeka sa Stvoriteljem. 

To znači da čovjek osjeća da je njemu potreban Stvoritelj jer on dok radi vidi, da na svijetu nema nikog ko može da ga spasi iz stanja u kojem je, osim Stvotitelja. Tada čovjek vidi da „Nema ništa osim Njega” i da osim Njega niko ne može da ga spasi iz stanja u kojem je i iz kojeg on ne može da pobjegne sam. 

To se naziva - imati blizak kontakt sa Stvoriteljem. I, ukoliko čovjek cijeni ovaj kontakt sa Stvoriteljem, i ukoliko su sve njegove misli jedino o Stvoritelju, o tome da mu On može pomoći, on tada prianja uz Stvoritelja. U suprotnom, on vidi da je izgubljen.

Međutim, onaj ko je nagrađen ličnim Proviđenjem i vidi da Stvoritelj čini sve, kao što je napisano: „Jedino je On činio, čini i činiće sva djela”, i da on nema tome što da doda, tu ne postoji mjesto za molitvu da mu Stvoritelj pomogne, jer čovjek vidi da i bez njegovih molitvi sve čini Stvoritelj. 

Otuda, čovjek tada nema mogućnost da izvršava dobra djela, jer vidi da i bez njega Stvoritelj sve čini. I ukoliko je tako, tada njemu nije potrebno to da mu Stvoritelj pomogne da bilo što uradi. Međutim, tada u čovjeku ne postoji nikakav kontakt sa Stvoriteljem, i Stvoritelj njemu nije neophodan do mjere da - ukoliko mu Stvoritelj ne pomogne tada je on izgubljen. 

Slijedi da je čovjek izgubio kontakt sa Stvoriteljem koji je imao tokom ulaganja napora. Ovo je poput toga kada se neki čovjek nalazi između života i smrti i moli svog prijatelja da ga spasi od smrti. Kako on tada moli? Svakako da on prijatelja moli svom svojom snagom da bi se ovaj sažalio na njega i spasio ga od smrti. I on tada ni na trenutak ne zaboravlja da moli, jer vidi da će u suprotnom izgubiti život.

Međutim, ukoliko taj čovjek moli prijatelja za nešto što njemu nije neophodno, tada, da bi mu prijatelj ispunio molbu, on njega ne moli predano, uporno, ne prestajući ni na trenutak. Slijedi, da ukoliko nije riječ o spasenju duše, tada onaj koji moli neće toliko prionuti uz onog koji daje. 

Iz tog razloga, kada čovjek osjeti da treba da moli Stvoritelja da ga spasi od smrti, to jeste iz stanja koje se naziva „zli u svojim životima, nazivaju se mrtvi”, tada se javlja snažna povezanost čovjeka sa Stvoriteljem. Zbog toga je pravedniku, u radu, neophodna pomoć Stvoritelja, jer u protivnom on osjeća da je izgubljen. I to je ono za čime žude pravednici - žude za mjestom gde će imati blizak kontakt sa Stvoriteljem. 

Slijedi da ukoliko im Stvoritelj da prostor za rad, to je velika radost za pravednike. I zbog toga oni kažu: “prvi (dan) je za obračunavanje prestupa”, i oni su radosni jer sada imaju mjesto za rad. I sada, Stvoritelj njima postaje neophodan i oni mogu da dođu u bliski kontakt sa Njim. To je zbog toga što čovjek u Kraljevu palatu može da uđe jedino ukoliko ima neku potrebu. 

I, o tome je napisano: „I, uzmite za sebe …” specifično „vi”, jer: „sve je u rukama Gospoda, osim straha Gospoda”. Drugim riječima, Stvoritelj može obilno da dâ Svjetlost, jer  to je ono što On ima. Ali tama, i mjesto nedostatka (Hisaron) nijesu pod Njegovom upravom.

I pravilo je da se strah Boga pojavljuje jedino na mjestu nedostatka. Mjesto nedostatka naziva se želja za primanjem. To znači da mjesto za rad postoji jedino tamo gdje postoji otpor tijela. 

I tijelo dolazi i pita: „Što tebi daje taj rad!?” I čovjek nema odgovor na to pitanje. Tada on mora, iznad razuma, da preuzme na sebe teret Kraljevstva nebesa - „kao vo pod jarmom i magarac pod teretom”, bez ikakvog prigovora, kako se kaže: „On kaže i Njegova volja se izvršava”. I zbog toga se kaže „vi” - to jeste, taj rad se odnosi upravo na vas a ne na Mene. To znači - to je rad koji je neophodan vašoj želji za primanjem. 

Međutim, ukoliko Stvoritelj, od Gore, čovjeku da neku iluminaciju tada se njegova želja za primanjem pokorava i čovjek se poništava poput svijeće pred bakljom. I tada čovjek nema mogućnost da uloži napor, jer njemu više nije potrebno da prinudom preuzme na sebe teret Kraljevstva nebesa kao „vo pod jarmom i magarac pod teretom”. I, napisano je: „Vi koji volite Stvoritelja - mrzite zlo!”* 

To znači da se ljubav Stvoritelja širi jedino sa mjesta zla. To jeste, u mjeri u kojoj čovjek mrzi zlo, što znači da on vidi da ga njegova želja za primanjem ometa da postigne savršenstvo - u toj mjeri je njemu  potrebno da primi ljubav Stvoritelja.

Međutim, ukoliko čovjek ne osjeća da je zao, on ne može da bude nagrađen ljubavlju Stvoritelja. To je tako jer on nema potrebu za tim, zbog toga što on već osjeća zadovoljstvo u radu. 

Kao što je prethodno rečeno čovjek, dok radi sa svojom željom za primanjem, ne smije da se ljuti kada ga ona ometa u radu. Svakako da bi on više volio da njegova želja za primanjem ne postoji u njegovom tijelu, što znači da ga ne ometa time što mu donosi svoja pitanja dok izvršava Toru i Micvot. 

Međutim, čovjek mora da vjeruje da ometanja koja osjeća iz njegove želje za primanjem zapravo dolaze od Gore. To je tako jer mu na taj način Stvoritelj, od Gore, daje snagu da otkrije svoju želju za primanjem. Jer precizno tada kada se budi njegov egoizam pojavljuje se mjesto za rad.

I, tada čovjek ima blizak kontakt sa Stvoriteljem, i On mu je potreban da bi mu pomogao da želju za primanjem preokrene tako da bude zarad davanja. I, čovjek treba da vjeruje da on time što moli Stvoritelja daje zadovoljenje Stvoritelju; i on moli da ga Stvoritelj kroz Dvekut dovede blizu, što se naziva jednakost forme. I, ovo je stepen gdje se želja za primanjem poništava i preokreće tako da bude sa namjerom zarad davanja. I, tada Stvoritelj kaže: „Pobijediše Mene sinovi Moji”. Što znači - Ja sam vama dao želju za primanjem, a vi od Mene tražite da vam Ja umjesto nje dam želju za davanjem.

Sada, mi možemo da razumijemo priču navedenu u Gemara (Hulin, 7a:11). Jednom je Rabi Pinhas Ben Jair otišao da otkupi zarobljenike. Na putu mu se ispiječila rijeka „Ginaj” i Rabi Pinhas je rekao rijeci: „Razdijeli svoje vode i pusti me da prođem”. Rijeka je odgovorila: „Ti ideš da ispuniš volju svog Gospodara, a ja svog. Ti ćeš je možda ispuniti, a možda i nećeš, dok ću je ja sigurno ispuniti”. 

I on (Baal HaSulam) je objasnio da rijeka ukazuje na želju za primanjem, i Rabi Pinhas Ben Jair je zapravo želji za primanjem rekao da ga pusti da prođe kroz nju da bi došao do stepena na kojem može da ispuni volju Stvoritelja, to jeste da sve izvršava zarad davanja zadovoljenja Stvoritelju. A rijeka, to jeste želja za primanjem, odgovorila je da je nju Stvoritelj stvorio sa takvom prirodom koja želi da primi užitak i zadovoljstvo, i zato ona ne želi da mijenja svoju prirodu koju joj je Stvoritelj dao. 

I, Rabi Pinhas Ben Jair je otpočeo rat sa njom, to jeste on je želju za primanjem želio da preokrene u želju za davanjem. To se naziva rat sa onim što je Stvoritelj stvorio, rat sa željom za primanjem, što je sva kreacija nazvana „postojanje iz nepostojanja”. 

I čovjek mora da zna da kada tokom rada njegova želja za primanjem dođe sa argumentima, tada nema smisla da on ulazi u bilo kakve rasprave sa njom i nikakvi racionalni argumenti neće pomoći. I, koliko god se njemu činilo da su njegovi argumenti opravdani, oni mu nikada neće pomoći da pobijedi svoje zlo. 

Umjesto toga, savjet je kao što je napisano: „…otupiti joj zube” - to jeste, napreduj jedino kroz akcije, i ne argumentima. To znači da čovjek mora da uveća snagu prisilom. To je značenje za: „Prisiljavaju ga dok ne kaže - ja hoću!”. Drugim riječima, povećavanjem istrajnosti, navika postaje druga priroda.

I, za čovjeka je najvažnije da se trudi da stekne snažnu želju za davanjem i nadiđe želju za primanjem. Snažna želja se mjeri umnožavanjem broja zastoja i prekida - to jeste time koliko vremena prođe između jednog i drugog nadilaženja. 

Ponekad čovjek ima prekid u sredini (između dva nadilaženja), i taj pad može da bude prekid na trenutak, na sat, na dan, ili na mjesec. A zatim, on ponovo počinje da radi na nadilaženju svoje želje za primanjem i trudi se da postigne želju da daje.

A snažna želja znači to da prekidi ne traju dugo vremena, i čovjek se odmah ponovo budi da radi. 

I to je poput toga kada čovjek hoće da razbije veliki kamen, i uzima veliki čekić. I on po kamenu udara čitav dan, mnogo puta, ali su svi njegovi udarci slabi. To jeste, on ne udara po kamenu iz jednog zamaha, već udara polako i bez žurbe. I tada on počinje da se žali da ovaj rad nije za njega i da je tu potreban junak da razbije tako velik kamen. I kaže da on nije rođen sa tako velikom snagom, da bi mogao da razbije takav kamen.

Međutim, čovjek koji uzme taj veliki čekić i udari kamen velikim zamahom - ne polako i malo-po-malo, već uz veliki napor, tada se  kamen predaje pred njim i slama pod čekićem. I, to je značenje za: „…poput čekića koji slama kamen u komade”.

Isto tako i u duhovnom radu u kojem mi posude primanja uvodimo u Keduša - mi imamo težak čekić, to jeste riječi Tore koja nam daje dobre savjete. Ali, ukoliko mi sa tim ne radimo brzo i uporno već sa velikim prekidima, mi tada bježimo iz borbe i kažemo da nismo rođeni za to, i da je to za nekoga ko se rodio sa posebnim vještinama za takav rad. 

Bez obzira na to, čovjek treba da vjeruje da svako može da postigne cilj. Ali, potrebno je da čovjek svaki put ulaže sve veće napore u nadilaženje, i tada će za kratko vrijeme moći da razbije kamen.

Ali, mi isto tako treba da znamo da je za napore koji čovjeka dovode do povezanosti sa Stvoriteljem potrebno da se ispuni jedan vrlo važan uslov - napor treba da bude u formi Hidur (ukrašavanjem izvršavanja napora u dobrim djelima, što je transformisanje onoga što je rutina u ono što je uzvišeno), jer ukrasi ljudima puno znače. I, ukoliko tom naporu čovjek ne dodaje važnost, tada on ne može da radi u radosti, to jeste ne može da se raduje tome što je sada postigao vezu sa Stvoriteljem.

Ova materija ukazuje na limun. A, limun je na hebrejskom Etrog* (a i Hadar od riječi Hidur). O ovom plodu citrusnog drveta je napisano - treba da bude čist iznad Hotem (nos). 

Znano je, da postoje tri razabiranja: 1) ukras 2) miris 3) ukus.

Okus znači - Svjetlosti se izlivaju od Gore prema dolje, to jeste ispod  Peh (usta), gdje se nalazi nivo - nepce i gdje se osjeća okus. To znači da Svjetlost dolazi u posude primanja.

Miris (Reah) znači to da Svjetlosti dolaze od dolje ka Gore. To znači da Svjetlosti dolaze u posude davanja, u formi: „primati, i ne davati ispod nepca i grla”, što je nivo: „…i mirisanje će mu biti u strahu Gospodnjem” (Isaija 11:3), kao što je rečeno o Mojsiju. Znano je da se razabiranje „miris” pripisuje nosu.

Ukras (citron) označava ljepotu, što je - razabiranje iznad nosa (Hotem) čovjeka, i otuda je bez mirisa. Znači, tamo nema ni okusa ni mirisa. Tako, šta je to što omogućava da se u tom stanju opstane? Ono što je na tom stanju opskrba jeste ukrašavanje. 

Vidimo, u vezi sa citronom (etrog), da je ukras prisutan u njemu pre nego što postane pogodan za jelo. Kada postane pogodan za jelo, tada gubi svoj sjaj, nema ukrasa u njemu. 

I ovo ukazuje na rad koji se izvršava na „prvi dan  brojanja grijehova”. To znači da precizno tada kada čovjek radi u formi „I uzmite za sebe …”, što je rad tokom prihvatanja Kraljevstva nebesa, kada se tijelo opire, tada postoji prostor za radost od ukrašavanja.

To znači da tokom ovog rada, ukrašavanje postaje prepoznatljivo. To jeste ukoliko čovjek ima radost iz ovakvog rada, to je zbog toga što u ovom radu postoji ukrašavanje a ne preziranje. 

I ponekad čovjek prezire rad preuzimanja na sebe tereta Kraljevstva nebesa, što je vrijeme kada osjeća tamu i kada vidi da iz stanja u kojem je, ne može niko da ga spase - jedino Stvoritelj. I on tada na sebe preuzima Kraljevstvo nebesa, iznad razuma, kao „vo pod jarmom i magarac pod teretom”. I on sada treba da se raduje, jer sada ima nešto da dâ Stvoritelju, i Stvoritelj se raduje upravo tome što on Njemu ima nešto da dâ. 

Ali, čovjek nema uvijek snagu da kaže da je ovaj rad, koji se naziva ukras, lijep rad, već on taj rad prezire. 

I za čovjeka je težak uslov to da on izabere ovaj rad radije nego rad „u svjetlosti dana”, kada za vrijeme rada ne osjeća tamu i u radu nalazi okus. To znači da on tada ne mora da radi protiv svoje želje za primanjem, koja se suprostavlja tome da on na sebe primi, iznad razuma, Kraljevstvo nebesa.

I ukoliko čovjek nadiđe sebe i kaže da je ovaj rad njemu ugodan, sada dok on izvršava Micva vjere iznad razuma i prihvata ovaj rad u formi ukrasa, to se naziva „radost Micva”.

To znači da je molitva važnija od odgovora na molitvu. To je zbog toga što čovjek u molitvi ima mjesto za trud, i njemu je tada potreban Stvoritelj, to jeste on očekuje milost nebesa. I u to vrijeme on ima  istinsku povezanost sa Stvoriteljem, i tada, on je u Palati Kralja*. Međutim, kada je na molitvu odgovoreno, čovjek napušta Palatu Kralja, jer je on već dobio ono što je tražio i otišao.

I u skladu sa tim treba da razumijemo stih: „Mirisom ulja blagorodnih izliva se miomiris Imena Tvojega” (Pjesma nad pjesmama). Ulje dok se izliva u izobilju, naziva se Viša Svjetlost. „Izliveno ulje” ukazuje na prekid obilja, i tada miris ulja ostaje. (Miris znači da je u čovjeku i dalje ostalo sjećanje (Rešimo) o tome što je imao. No, ukras jeste  nivo gdje se ništa ne zadržava, gdje čak ni Rešimo ne sija.) 

I ovo je značenje za Atik i Arih Anpin. Tokom širenja, obilje se naziva Arih Anpin, što je Hohma, to jeste otvoreno Proviđenje. A, Atik dolazi od riječi VaYe’atek (odvajanje) što znači odlazak Svjetlosti. Drugim riječima Svijetlost prestaje da sija, i ovo se naziva skrivenost. I to je vrijeme kada postoji - odbijanje odijevanja Svjetlosti, i to je vrijeme kada se prima Keter, Kraljeva kruna, znači svojstvo Malhut (Kraljevstvo) Svjetlosti, što se razmatra za Kraljevstvo nebesa. 

I o tome je u Svetom Zoharu napisano: „Sveta Šehina  je rekla Rabi Šimonu: ‘ne postoji mjesto gdje se mogu sakriti od tebe’”. To znači da čak u najvećoj skrivenosti koja uopše i može da postoji, on i dalje preuzima  na sebe teret Kraljevstva nebesa sa neizmernom radošću. 

To je tako jer on sledi put želje za davanjem, i time on sve što ima daje Stvoritelju. I, ukoliko Stvoritelj njemu da više, tada i on daje više. I, ukoliko on nema ništa da da, on stoji poput ždrala i vapi da bi ga Stvoritelj spasio od zlih voda. Otuda, on na taj način i dalje ima kontakt sa Stvoriteljem.

I to svojstvo se naziva Atik, a Atik je najviši stepen, a razlog je taj što - ukoliko je neko svojstvo udaljenije od odijevanja, razmatra se za više. I, čovjek može da osjeti ono što je najapstraktnije, što se naziva „potpuna nula”, što je tamo gdje ljudska ruka ne doseže.

Ovo znači da želja za primanjem može da se zadrži jedino na mjestu gdje postoji neko širenje Svjetlosti. A prije nego što čovjek, da ne bi ukaljao Svjetlost, pročisti svoje posude, on ne može da primi Svjetlost koja bi se odjenula u njegove Kelim. 

Jedino kada čovjek ide putem davanja, i kada ni u umu ni u srcu nema želje za primanjem, tamo Svjetlost može da dođe u potpunom savršenstvu. I, tada čovjeku Svjetlost dolazi kroz osjećaj kroz koji on može da osjeti uzvišenost Više Svjetlosti. 

Međutim, kada čovjek još nije ispravio svoje Kelim tako da one budu zarad davanja, tada kada Svjetlost dođe u formi ekspanzije (hoće da se odjene u njih), ona mora da ograniči sebe i da sija jedino u mjeri čistote Kelim. Otuda, Svjetlost se u to vrijeme pojavljuje u krajnjoj malenosti. Zato, kada se Svjetlost apstrahuje od odijevanja u Kelim, ona može da sija u krajnjem savršenstvu i jasnoći bez ikakvih organičenja za niže.

Slijedi da je rad važan specifično tada kada čovjek dođe u stanje nule (ništavnosti), tada kada vidi da je poništio sopstveno postojanje i sebe, i tada želja za primanjem više nema upravu. I, jedino tada on ulazi u Keduša. 

Treba da znamo da: „Stvoritelj je stvorio jedno nasuprot drugom”. To jeste, u mjeri u kojoj se otkriva Keduša u istoj mjeri se budi i Sitra Ahra. Drugim riječima kada čovjek tvrdi: „Sve je moje”, što znači da čitavo njegovo tijelo pripada Keduša, tada kao odgovor na to i Sitra Ahra, takođe, tvrdi da je čitavo tijelo dužno  njoj da služi.

Otuda čovjek treba da zna da ukoliko on vidi da njegovo tijelo tvrdi da pripada Sitra Ahra i da ono svom svojom snagom uzvikuje znana pitanja: „Ko i Što” - to je znak, da čovjek ide putem istine, to jeste da je njegova namjera u potpunosti okrenuta ka tome da on dâ zadovoljenje svom Tvorcu. Otuda, najvažniji rad jeste precizno tada kada je čovjek u ovom stanju.

I, čovjek treba da zna da je to znak da je ovaj rad tada usmjeren tačno prema cilju. I to znači da čovjek tada ratuje i odapinje svoje strijele pravo u glavu zmije, jer ona je ta koja uzvikuje pitanja: „Što i Ko”. I, pitanje „Što” znači: „Što ovaj rad tebi daje?”, to jeste, što ti dobijaš radeći jedino za Stvoritelja, a ne za sebe? A, pitanje „Ko” jeste pitanje Faraona koji pita: „Ko je taj Stvoritelj da ja treba da slušam Njegov glas?”

I, na prvi pogled može da izgleda da je pitanje „Ko” razumno pitanje. Jer je i u ovom svijetu takva praksa da ukoliko čovjeka pošalju da radi kod nekoga, on pita: „Za koga?”. Zato, kada tijelo pita: „Ko je taj Stvoritelj da ja treba da slušam Njegov glas?” - to je razumno pitanje. Međutim, budući da uloga razuma nije to da on postoji sam po sebi, već umjesto toga on služi jedino kao odraz naših osjećaja, koja se odražavaju u razumu. To je značenje za: „I sinovi Danovi: Hušim”.

I, ovo znači da razum sudi jedino u skladu sa onim šta mu osjećaji daju, tražeći od njega da skrutinizuje i pronađe načine i lukavstva, da bi zadovoljio zahteve osjećaja.

Drugim riječima razum pokušava da obezbedi ono što osjećaji zahtevaju. Međutim sam razum nema potrebu ni za čim i ništa ne traži za sebe. Otuda ukoliko u osjećajima postoji zahtijev za davanjem, tada razum radi u pravcu davanja i ne postavlja pitanja, budući da on jedino opslužuje osjećaje.

I, razum je poput čovjeka koji se ogleda u ogledalu da bi provjerio da li je prljav. I ukoliko mu ogledalo pokaže da je prljav, tada on ide da se opere i očisti, jer mu ogledalo pokazuje da na njegovom licu postoji nešto prljavo, što je ružno, i što je  potrebno očistiti. 

Međutim, najteže je znati šta se razmatra za ružno? Da li je to želja za primanjem, što je zahtjev tijela da sve bude jedino za sopstvenu korist? Ili je tijelu ružna želja za davanjem i tijelo ne može da je toleriše? I, nije u moći razuma da to razumije, kao što ni ogledalo nije u stanju da kaže - što je ružno a što lijepo, jer to sve zavisi od osjećaja i jedino osjećaji to određuju. 

Otuda, kada se čovjek navikne da radi prisilom, da bi došao do rada u davanju, tada i razum počinje da radi u pravcu davanja. U to vrijeme, kada su se osjećaji već navikli da rade u davanju, nema razloga da razum postavlja pitanje „Ko”. To je tako jer osjećaji više ne pitaju: „Što ovaj rad tebi daje?”, jer već rade zarad davanja, te prirodno ni razum ne postavlja pitanje: „Ko”.

Slijedi, da je suština rada - rad nad pitanjem: „Što ovaj rad tebi daje?” A to, što čovjek i dalje čuje da njegovo tijelo postavlja pitanje: „Ko” jeste zbog toga što tijelo neće nimalo da se ponizi, i zato pita: „Ko”. I naizgled je to razumno pitanje, ali istina je u tome da je glavni rad - rad nad pitanjem „Što”.

Link - What Is the Creator Hates the Bodies, in the Work


Нема коментара:

Постави коментар