Sveti Zohar tumači materiju „pravednik
koji je srećan, pravednik koji pati (Ki
Tetze, stav 13): „Onaj koji je pravednik i pati, znači da je on od Drveta
znanja dobra i zla, jer je zlo sa njim. Ne postoji pravednik koji neće
zgrešiti zbog ovog zla, jer ono je u njemu. Zao koji je srećan je onaj čija je
zla inklinacija nadvladala njegovu dobru inklinaciju, i o tome je rečeno: ‘On
je srećan’, jer je dobro pod upravom zla. I, zato što zlo upravlja dobrim, on
je zao, jer ime preuzima onaj koji nadvlada. Ako dobro nadiđe zlo, on se naziva
„pravednik koji pati”, i zlo je pod njegovom upravom. Ako zlo nadvlada dobro,
on se naziva „zao koji je srećan”. Ovoliko njegovim rečima.
Da bismo materiju dobra i zla razumeli na opštem planu, potrebno je da znamo da se koren stvorenja širi iz Sefira Malhut i Malhut se u svom korenu naziva „primanje zarad primanja”. To je koren sveg zla koje je u stvorenjima. I to je tako jer nas ta želja odvaja od korena. Mi učimo da je misao stvaranja – Činiti dobro Njegovim stvorenjima, i da je On stvorio postojanje iz nepostojanja – nedostatak koji se naziva „želja da se primi užitak i zadovoljstvo”.
Ali, budući da se u duhovnom Dvekut i odvojenost odnose na jednakost forme, i budući da je Stvoritelj davalac a da su stvorenja primaoci, između njih postoji različitost forme, i ta različitost forme nas odvaja od Stvoritelja. Otuda, mi ne možemo da primimo užitak i zadovoljstvo koje On hoće da nam dâ, a što i jeste svrha stvaranja. Iz tog razloga, da bismo primili dobro, mi moramo da kvalifikujemo Kelim da rade zarad davanja, i tada ćemo primiti dobro.
Sledi da naše zlo zbog kojeg nemamo ni užitak ni zadovoljstvo, nije ništa drugo nego naše samoljublje. To je ono što ometa naše primanje užitka i zadovoljstva, i to je ono što uzrokuje našu smrt tako što nas odvaja od Života Živih. I zbog toga se mi nazivamo „mrtvi”, kao što su naši mudraci rekli: „Zli, u svojim životima, nazivaju se ‘mrtvi’”.