PRAVEDNIK KOJI JE SREĆAN, PRAVEDNIK KOJI PATI

Pravednik koji je srećan, pravednik koji pati

Članak broj 38, Tav-Šin-Mem-Hey, 1984-85.godine

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)

Sveti Zohar tumači materiju „pravednik koji je srećan, pravednik koji pati (Ki Tetze, stav 13): „Onaj koji je pravednik i pati, znači da je on od Drveta znanja dobra i zla, jer je zlo sa njim. Ne postoji pravednik koji neće zgrešiti zbog ovog zla, jer ono je u njemu. Zao koji je srećan je onaj čija je zla inklinacija nadvladala njegovu dobru inklinaciju, i o tome je rečeno: ‘On je srećan’, jer je dobro pod upravom zla. I, zato što zlo upravlja dobrim, on je zao, jer ime preuzima onaj koji nadvlada. Ako dobro nadiđe zlo, on se naziva „pravednik koji pati”, i zlo je pod njegovom upravom. Ako zlo nadvlada dobro, on se naziva „zao koji je srećan”. Ovoliko njegovim rečima.

Da bismo materiju dobra i zla razumeli na opštem planu, potrebno je da znamo da se koren stvorenja širi iz Sefira Malhut i Malhut se u svom korenu naziva „primanje zarad primanja”. To je koren sveg zla koje je u stvorenjima. I to je tako jer nas ta želja odvaja od korena. Mi učimo da je misao stvaranja – Činiti dobro Njegovim stvorenjima, i da je On stvorio postojanje iz nepostojanja – nedostatak koji se naziva „želja da se primi užitak i zadovoljstvo”.

Ali, budući da se u duhovnom Dvekut i odvojenost odnose na jednakost forme, i budući da je Stvoritelj davalac a da su stvorenja primaoci, između njih postoji različitost forme, i ta različitost forme nas odvaja od Stvoritelja. Otuda, mi ne možemo da primimo užitak i zadovoljstvo koje On hoće da nam dâ, a što i jeste svrha stvaranja. Iz tog razloga, da bismo primili dobro, mi moramo da kvalifikujemo Kelim da rade zarad davanja, i tada ćemo primiti dobro. 

Sledi da naše zlo zbog kojeg nemamo ni užitak ni zadovoljstvo, nije ništa drugo nego naše samoljublje. To je ono što ometa naše primanje užitka i zadovoljstva, i to je ono što uzrokuje našu smrt tako što nas odvaja od Života Živih. I zbog toga se mi nazivamo „mrtvi”, kao što su naši mudraci rekli: „Zli, u svojim životima, nazivaju se ‘mrtvi’”. 

Šamati 65: OTKRIVENO I SKRIVENO

Otkriveno i skriveno

Čuo sam 29. Teveta

18. januar 1942. Godine u Jerusalimu
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

Napisano je: „Skriveno pripada Gospodu našem Bogu, a otkriveno pripada nama i našim sinovima zauvijek, da izvršavamo sve riječi ovog zakona”. 

Treba da pitamo: šta nam tekst govori kada kaže da skriveno pripada Gospodu? Mi ne treba da kažemo da je „skriveno” ono što ne možemo da postignemo, a da je „otkriveno” ono što možemo da postignemo. Vidimo da postoje oni koji imaju znanje u skrivenom dijelu Tore, kao što postoje i oni koji nemaju znanje ni u otkrivenom dijelu, ali ne može da se kaže da to znači da je više onih sa znanjem u otkrivenom nego onih sa znanjem u skrivenom. (Ukoliko je to tako, dat je samo dio cjeline). 

Radi se o tome da mi vidimo da u ovom svijetu postoje akcije koje su otkrivene našim očima. To znači da je u to uključena ruka čovjeka. Sa druge strane, postoje i akcije gdje vidimo da se akcija izvršava, ali čovjek tu ne može ništa da izvrši već tu djeluje skrivena  sila. 

To je kao što su naši mudraci rekli: „Tri partnera postoje u čovjeku: Stvoritelj, njegov otac i njegova majka”. Otkriveni dio je zapovijest: „Plodite se i množite se”. Ovu akciju izvršavaju roditelji. Ukoliko roditelji to urade ispravno,  Stvoritelj novorođenom daje dušu. To jeste, njegovi roditelji izvršavaju otkriveni dio, jer oni jedino to mogu da izvrše, a skriveni dio – davanje duše novorođenom – roditelji ne mogu da izvrše; to čini Sam Stvoritelj.              

Isto tako, kada izvršavamo Micvot mi izvršavamo jedino otkriveni dio, jer jedino tu je moguće da imamo akciju, to jeste da se angažujemo u Tori i Micvot na način „izvršavati Njegove riječi”. Međutim, u skrivenom dijelu, u djelu gdje duša izvršava Toru i Micvot, čovjek ne može da djeluje ni na koji način. Kada izvršavamo Toru i Micvot u akciji koja se naziva „izvršavati” mi treba da molimo Stvoritelja da On ispuni skriveni dio, to jeste, da dâ dušu našem radu. 

Šamati 64: IZ LO LIŠMA DOLAZIMO DO LIŠMA

Iz Lo Lišma dolazimo do Lišma

Čuo sam u nedelji Vajehi, 14. Teveta

27. decembar 1947. godine
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

„Iz Lo Lišma (ne za Njeno ime) dolazimo do Lišma (za Njeno ime)”.

Ako naročito obratimo pažnju, možemo da kažemo da je period Lo Lišma važniji, jer je u to vrijeme čovjeku lakše da akcije pripiše Stvoritelju. 

To je tako jer u Lišma čovjek kaže da je on izvršio dobro djelo jer on služi Stvoritelju u cjelovitosti, i sve njegove akcije su zarad Stvoritelja, što je da je on upravljač akcijom. 

Međutim, kada čovjek radi Lo Lišma, on dobro djelo ne izvršava zarad Stvoritelja. Otuda, on ne može da dođe Stvoritelju sa zahtjevom da zaslužuje nagradu. Slijedi da Stvoritelj njemu ništa ne duguje. 

I, zašto je čovjek izvršio to dobro djelo? Samo zato što mu je Stvoritelj dao mogućnost da ga želja za primanjem obaveže i prisili da to uradi. 

Na primjer, ukoliko čovjeku dođu gosti u kuću, i on se stidi da sjedi besposlen, on uzima knjigu i uči Toru. Ali, za koga on uči Toru? To nije zbog toga što je to zapovijest Stvoritelja, to jeste da bi dao zadovoljenje Stvoritelju, već zbog gostiju koji su mu došli, to jeste da bi stekao naklonost u njihovim očima. Otuda, kako on tada može od Stvoritelja da traži nagradu za angažovanje u Tori, kada se angažovao zbog gostiju? 

Slijedi da njemu Stvoritelj ništa ne duguje, već on može da obaveže goste da mu oni daju nagradu, što znači  da ga uvaže jer izučava Toru. Međutim, on Stvoritelja ne može da obaveže ni na koji način.

Kada čovjek izvrši introspekciju i kaže da se najzad on sam angažuje u Tori, i odbaci da su gosti razlog za to, i kaže da on sada radi jedino zarad Stovritelja, tada on odmah treba da kaže da se svime upravlja od Gore. To znači da je Stvoritelj htio da ga nagradi time da se on angažuje u Tori, iako on nije vrijedan toga da primi istinu. Zbog toga mu Stvoritelj daje lažni uzrok, i kroz taj uzrok on se angažuje u  Tori. 

Šamati 63: POZAJMITE NA MOJ RAČUN, I JA ĆU OTPLATITI

Pozajmite na Moj račun, i Ja ću otplatiti

Čuo sam na Šabat 1938. godine
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

Treba da razumijemo ono što su naši mudraci rekli: „Pozajmite na Moj račun, i Ja ću otplatiti”. To znači da je svrha stvaranja neba i zemlje Svjetlost Šabata. Ova Svjetlost treba da bude otkrivena nižima, i ova svrha se otkriva kroz Toru i Micvot i dobra djela.

Gmar Tikun je stanje kada se Svjetlost pojavljuje u punom obimu kroz buđenje od dolje, što znači da tome prethode Tora i Micvot. A, prije Gmar Tikun postoji isto tako razabiranje Šabat, koje se naziva „nalik svijetu koji dolazi” ("Ma'ayan Olam HaBa") kada Svjetlost Šabata sija i u pojedincu i u opštem kao cjelini.

Svjetlost Šabata je pozajmljena, što znači bez prethodnog ulaganja napora, ali kasnije, čovjek će otplatiti sav kredit. Drugim riječima, čovjek će kasnije uložiti sav trud koji je trebalo da uloži prije nego što je nagrađen Svjetlošću; to jeste otplatiće kasnije. 

To je značenje za rečeno: „Pozajmite na Moj račun …”, to jeste Svjetlost Šabata privucite na kredit, „… i Ja ću otplatiti”, kao u stihu: „i raspusti kosu na glavi žene”*. To znači da će Stvoritelj otkriti ovu Svjetlost jedino ukoliko je Izrael pozajme, to jeste privuku Svjetlost. Iako oni još nisu dostojni, ipak mogu da privuku Svjetlost na kredit.

*Na hebrejskom, "otplata" i "raspuštna kosa" imaju isti korijen riječi

Link - I Was Borrowedon, and I Repay

Šamati 61: OKO NJEGA JE BURA VELIKA

Oko Njega je bura velika

Uslušano 9. Nisana, 18. april 1948. godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Naši mudraci su stih „Oko Njega je bura velika” tumačili tako da je Stvoritelj u pogledu na pravednika precizan do debljine dlake. On (Baal HaSulam) je pitao: „Generalno, ako su oni pravednici, zašto zaslužuju tako veliku kaznu?” 

Radi se o tome da sva ograničenja o kojima govorimo u svjetovima postoje iz perspektive primalaca. To znači da niži sebe ograničavaju i umanjuju do nekog stepena, i otuda ostaju dolje, budući da su oni Gore saglasni sa svime što niži rade. Tako, do tog stepena, obilje se širi prema dolje. Zato kroz svoje misli, riječi i akcije niži uzrokuju da se na taj način obilje spusti od Gore. 

Slijedi da ukoliko niži neku malu akciju ili riječ razmatra za važnu akciju, poput toga da prestanak Dvekut uz Stvoritelja, čak i na trenutak, razmatra za najveći grijeh u Tori, tada i od Gore postoji saglasnost sa mišljenjem nižeg. Ovo se od Gore razmatra tako da je niži zaista prekršio veliku zabranu. Otuda, pravednik kaže da se Stvoritelj ophodi prema njemu precizno do „debljine dlake”, i sa onim što niži kaže, oni od Gore su saglasni. 

A kada niži malu zabranu ne osjeća kao da je velika, tada se ni od Gore ta sitnica koju krši ne razmatra za to da je prekršio veliku zabranu. Otuda se prema takvom čovjeku ophode kao da je mali, to jeste njegove Micvot se razmatraju za male, i njegovi grijesi se takođe razmatraju za male. Razmatra se da su njegovi grijesi i Micvot iste težine, i generalno se razmatra da je taj čovjek mali. 

Međutim, onaj koji razmatra sitnice i kaže da je Stvoritelj precizan sa njima do „debljine dlake”, razmatra se za velikog, tako da su i njegovi grijesi i njegove Micvot veliki. 

U skladu sa tim, zadovoljstvo koje čovjek osjeća pri izvršavanju Micva odgovara mjeri patnje koju može da osjeti kada počini grijeh. O ovome postoji alegorija: neki čovjek koji je izvršio težak zločin protiv kraljevstva, bio je osuđen na dvadeset godina zatvora uz prinudni rad. Zatvor je bio van zemlje, na nekom dalekom mjestu na kraju svijeta. Presuda je odmah bila izvršena i on je poslat na to udaljeno mjesto. 

Šamati 60: MICVA KOJA DOLAZI KROZ GRIJEH

Micva koja dolazi kroz grijeh

Uslušano prvog dana nedelje Tecave

14. februar 1943. godine
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

„Micva koja dolazi kroz grijeh” znači to da čovjek preuzima na sebe rad da bi primio nagradu, i sastoji se iz dva dijela:

--  primanje rada, što se naziva Micva;

-- namjera da se primi nagrada za rad. To se naziva grijeh, jer zbog primanja nagrade čovjek iz Keduša prelazi u Sitra Ahra. 

Čitava osnova i razlog iz kojeg je pojedinac dobijao snagu da radi bila je nagrada. Otuda, „Micva koja dolazi ...” znači da je grijeh ono što je navelo čovjeka da izvrši Micva. Zato se to naziva „Micva koja dolazi ...” – jer jedino grijeh, to jeste želja za nagradom, dovodi pojedinca do toga da izvrši Micva. 

Ovdje je savjet da čovjek radi na način: „i ne gleda dalje od toga”, to jeste da čitava svrha njegovog rada bude u tome da se poveća slava nebesa u svijetu. To se naziva rad zarad uzdizanja Šehina iz prašine. 

Materija uzdizanja Šehina znači da se Šehina naziva „skup svih duša”. I ona prima sve obilje (Šefa) od Stvoritelja i prenosi ga dušama. Davanje i prenošenje obilja dušama naziva se  „ujedinjenje Stvoritelja i Njegove Šehina”, jer se u to vrijeme obilje širi ka nižima. Međutim, ukoliko ne postoji  ujedinjenje, tada ne postoji širenje obilja ka nižima.

Ovo možemo da objasnimo detaljnije. Budući da je Stvoritelj želio da nasladi Njegova stvorenja, On je promislio kako o davanju obilja, tako i o primanju obilja, to jeste da bi niži primili obilje. Međutim, i jedno i drugo je u potencijalu, što znači da kasnije dolaze duše i stvarno primaju obilje.

Primalac obilja u potencijalu naziva se Šehina, budući da je Misao Stvoritelja kompletna stvarnost i ne zahtijeva nikakve akcije. Otuda, niži… (prekid u rukopisu).

Link - A Mitzva that Comes throughTransgression

Šamati 59: ŠTAP I ZMIJA

 

Štap i zmija

Uslušano 13. Adar,a 23. februar 1948. godina

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

„... I Mojsije je odgovorio i rekao: ‘Ali oni mi neće vjerovati....’”... „A Gospod mu je rekao: ‘Šta je to u tvojoj ruci?’. I, on je odgovorio: ‘Štap’. I Gospod je rekao: ‘Baci ga na zemlju…’ I, on je bacio štap, i štap se pretvorio u zmiju; i, Mojsije je pobjegao od nje” (Izlazak 4). 

Mi treba da razumijemo da postoje samo dva stanja – ili Keduša ili Sitra Ahra. Ne postoji stanje između, već sam taj štap postaje zmija ako je bačen na zemlju. 

Da bismo ovo razumjeli prvo moramo da počnemo od riječi naših mudraca da je On Njegovu Šehina postavio na drvlje i kamenje. „Drvlje i kamenje” je ime za ono što je od male važnosti, i to je specifično mjesto gdje je Stvoritelj postavio Njegovu Šehina. I to je odgovor na postavljeno pitanje: „Šta je to u tvojoj ruci?” 

„Ruka” označava postignuće, od riječi „Ako ruka postiže”, a „štap” označava da su sva njegova postignuća izgrađena na razabiranju onoga što je od male važnosti, to jeste vjere iznad razuma. 

(Vjera se razmatra za ono što je od male važnosti, i razmatra se za niskost. A čovjek cijeni sve ono što je odjeveno unutar razuma. Međutim, ukoliko čovjekov um nešto ne razumije, već se opire, tada čovjek treba da kaže da za njega vjera ima veću važnost od njegovog uma. Slijedi da u to vrijeme čovjek poništava svoj um, i kaže da se ono što on razumije unutar razuma opire putu Stvoritelja, i to znači da je za njega vjera važnija od njegovog sopstvenog uma. 

To je zato što su svi koncepti koji protivrječe putu Stvoritelja bezvrijedni koncepti. I napisano je: „Imaju oči a ne vide, imaju uši a ne čuju”. To znači da čovjek poništava sve što vidi i čuje. I to se naziva „ići vjerom iznad razuma”. Ali, to čovjeku izgleda kao nešto što je nisko i malo. 

Međutim, kada je u pitanju Stvoritelj vjera se ne razmatra za nisko stanje. Jer, čovjek koji nema drugi izbor osim da ide putem vjere, razmatra vjeru za niskost. Međutim, Stvoritelj je mogao Njegovu Šehina da spusti na neko drugo mjesto osim na drvlje i kamenje. 

Šamati 62: PADA I PODSTIČE, UZDIŽE SE I PRIGOVARA

Pada i podstiče, uzdiže se i prigovara

Uslušano 19. Adara, 29. ferbruar 1948. Godina

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

„Pada i podstiče, uzdiže se i prigovara”. Čovjek uvijek treba da preispituje sebe – da li njegova Tora i rad ne padaju u duboki bezdan. To je zbog toga što se stepen veličine čovjeka mjeri stepenom njegovog Dvekut uz Stvoritelja, to jeste mjerom njegovog poništavanja pred Stvoriteljem.

Drugim riječima, samoljublje nije vrijedno ni pomena, i čovjek hoće da poništi sebe u potpunosti. To je zbog toga što za onoga koji radi zarad primanja za sebe, mjera njegove veličine je mjera njegovog rada. U to vrijeme on postaje biće, nezavisno postojanje i zasebna uprava. U tom stanju njemu je veoma teško da poništi sebe pred Stvoriteljem. 

Međutim, kada čovjek radi zarad davanja, kada dovrši svoj rad, što znači da je ispravio sve svoje posude primanja za sebe od onoga što ima u korijenu svoje duše, tada on nema više šta da radi u svijetu. Slijedi da čovjek treba jedino o tome da misli i da se jedino na to fokusira. 

A znak da čovjek ide putem istine je to da može da vidi da li je on u stanju „pada i podstiče”, to jeste, da je čitav njegov rad u stanju pada. U tom stanju on je pod upravom Sitra Ahra, a nakon toga on se uzdiže i prigovara, to jeste osjeća da je u stanju „uzdiže se i prigovara”, drugima. 

Međutim, onaj koji radi u čistoti ne može da prigovara drugima, već uvijek prigovara sebi. I on druge vidi da su na višem stepenu u odnosu na onaj stepen na kojem osjeća da je on sam.

Link - Descends andIncites, Ascends and Complains

 

Šamati 58: RADOST JE ODRAZ DOBRIH DJELA

Radost je odraz dobrih djela

Uslušano četvrtog dana praznika Sukot

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Radost je odraz dobrih djela. Ukoliko su djela od Keduša, tada se otkriva radost. Međutim, mi treba da znamo da isto tako postoji razabiranje Klipa. Da bismo znali da li se radi o Keduša, skrutinizujemo u „umu”. U Keduša postoji „um”, a u Sitra Ahra ne postoji „um”, jer: „Drugi bog je neplodan i ne donosi ploda”. Otuda, kada radost dođe čovjeku, on treba da se udubi u riječi Tore, da bi mu se otkrio „um” Tore.

Takođe treba da znamo da se radost razabira kao Viša iluminacija koja se pojavljuje kroz MAN, što su dobra djela. Stvoritelj sudi čovjeka po tome gdje je on. Drugim riječima, ako čovjek preuzme na sebe teret kraljevstva nebesa zauvijek, tu se odmah pojavljuje Viša iluminacija, što se takođe razmatra za vječnost.

I, čak ukoliko je jasno da će taj čovjek u sljedećem trenutku pasti sa duhovnog stepena na kojem je, Stvoritelj ga i dalje sudi po tome gdje je on. To jeste, ako je čovjek odlučio da na sebe preuzme teret kraljevstva nebesa zauvijek, to se razmatra za cjelovitost.

Međutim, ukoliko čovjek preuzme na sebe teret kraljevstva nebesa i ne želi da to stanje u njemu ostane zauvijek, onda se ovo stanje i ovo djelo ne razmatra za cjelovitost i, prirodno, Viša Svjetlost tu ne može da dođe i da ostane. To je zbog toga što je Viša Svjetlost cjelovita i vječna i nikada se ne mijenja. Međutim, kada je u pitanju čovjek, čak da on to i želi, stanje u kojem je ne traje vječno.

Link - Joy Is a“Reflection” of Good Deeds

 

Šamati 57: DOVEŠĆE GA BLIŽE VOLJI STVORITELJA

Dovešće ga bliže volji Stvoritelja

Uslušano na 1. dan nedjelje Jitro

5. februar 1944. godine
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

O stihu: „Dovešće ga bliže volji Stvoritelja”, naši mudraci su rekli: „Kako? Prisiljavaće ga dok ne kaže ‘Ja hoću!’” Isto tako, treba da razumijemo zašto molimo „Neka bude volja Tvoja...”, budući da „Više nego što tele želi da sisa, krava želi da hrani”. Tako, zašto treba da molimo „Neka bude volja Tvoja”? 

Znano je, da bi se proširilo obilje od Gore, neophodno je da prethodi buđenje od dolje. Moramo da razumijemo zašto je neophodno buđenje od dolje. Zbog toga mi molimo da bude volja od Gore. To jeste, mi treba da budimo volju od Gore, da bi ona mogla da utiče dolje. To znači da nije dovoljno da u nama postoji želja, već je potrebno da postoji i dobra volja na strani Davaoca, takođe.

Iako od Gore postoji opšta volja – Činiti dobro Njegovim stvorenjima, On još čeka da naša želja pobudi Njegovu volju. Drugim riječima, ako mi nismo u stanju da pobudimo Njegovu volju, to je znak da na strani primaoca želja još nije potpuna. Otuda, precizno molitvom da bude volja od Gore, naša želja se formira tako da bude genuina, da bude Kli podesna da primi obilje. 

U isto vrijeme, mi moramo da kažemo da se sve što radimo, bilo dobro ili loše, širi od Gore (što se razmatra za lično Proviđenje), što je da Stvoritelj čini sve. Ipak u isto vrijeme, mi moramo da žalimo zbog svojih loših djela, iako se i ona, takođe, šire od Gore. 

Razum nas obavezuje na to da ne treba da žalimo, već da moramo da opravdamo sud usled kojeg činimo zla dijela. Međutim, suprotno tome, mi moramo da žalimo zbog toga što On ne dozvoljava da izvršavamo dobra djela, što je svakako rezultat kazne, što znači da mi nismo dostojni da služimo Kralju. 

Šamati 56: TORA SE NAZIVA "POKAZATELJ"

 

Tora se naziva „pokazatelj”

Uslušano na prvi dan nedjelje Bešalah, 

2. februar 1941. godine 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Tora se naziva „pokazatelj”, i to znači da za vrijeme angažovanja u Tori, mjera truda jednaka je mjeri u kojoj čovjek osjeća svoju udaljenost. 

Drugim riječima, čovjeku se pokazuje istina, to jeste njemu se pokazuje mjera njegove vjere, što je cjelokupna osnova istine. Osnova držanja Tore i Micvot je mjera vjere čovjeka. To je tako jer se tada njemu pokazuje da je cjelokupna osnova izgrađena jedino na obrazovanju koje je on primio. To je zbog toga što je njegovo obrazovanje njemu dovoljno da Toru i Micvot drži u svim pojedinostima i detaljima, a sve što proizlazi iz obrazovanja naziva se „vjera unutar razuma”. 

Iako razum očekuje to da što više napora čovjek ulaže u Tori, on treba da osjeća da je sve bliže Stvoritelju, međutim ovde je suprotno razumu. I Tora njemu uvijek pokazuje sve više od istine. 

Kada čovjek traži istinu, tada ga Tora dovodi bliže istini i on vidi mjeru svoje vjere u Stvoritelja. Ovo je tako da bi čovjek mogao da traži milost i da moli Stvoritelja da ga uistinu približi Njemu, što znači da bude nagrađen vjerom u Stvoritelja. Tada će on biti u mogućnosti da veliča Stvoritelja, i zahvaljuje Stvoritelju što ga je On doveo bliže Njemu. 

Međutim, kada čovjek ne vidi mjeru svoje udaljenosti od Stvoritelja i misli da zapravo stalno dodaje, mi tada vidimo da on sve svoje građevine gradi na klimavoj osnovi, i on tada nema mjesto za molitvu Stvoritelju da ga On približi Njemu. Slijedi da on nema mjesto gdje da ulaže napor da bi stekao potpunu vjeru, jer čovjek ulaže napor jedino za ono što mu nedostaje. 

Šamati 55: HAMAN IZ TORE - ODAKLE JE

 

Haman iz Tore – odakle je

Uslušano 16. Ševata, 13. februar 1941. godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Haman iz Tore – odakle je? „Da li si jeo sa drveta sa kojeg sam ti Ja zapovijedio da ne jedeš?” (Berešit 3:11). Mi moramo da razumijemo vezu između Hamana i Drveta znanja (Etz ha Daat). Etz ha Daat se razmatra za kategoriju velike mjere primanja, koja nije u Keduša, i koja mora da bude dovedena u Keduša kroz ispravke.

Kvalitet Haman je isto tako kategorija velike mjere primanja, kao što je napisano da Haman kaže: „Kome će kralj”, Kralj svijeta „odati počast osim meni?” To znači da se ovo razmatra za kategoriju velike mjere primanja i to je razabiranje za „I srce će njegovo biti uzdignuto na putevima Gospoda”.

Link – Haman from the Torah, from Where?

 

MOJSIJE JE POŠAO

Mojsije je pošao

Članak broj 1 Tav-Šin-Mem-Vav, 1985-86. godina 

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)   

Napisano je u Zoharu (Vaeleh stav 1-3): „Mojsije je pošao′. Rabi Hiskija otvori i reče: ‛Vodeći na desno Mojsija rukom Njegove slave, razdvojivši vodu pred njima′. Troje svetih srodnika (braća i sestra) hodali su među njima. Ko su oni? Mojsije, Aron i Miriam. Mi smo utvrdili da je Aron desna ruka Izraela, kao što je napisano: ‛Kada je Kananit, Kralj od Arada... čuo da Izrael prolazi kroz zemlje′. ‛Kroz zemlje′ znači da su Izrael bili kao kada čovek hoda bez jedne ruke, oslanja se na samog sebe na svakom mestu, jer ‛zemlje′ znači ‘mesta’. Tada ‘on se borio protiv Izraela i neke od njih je zarobio′, jer su oni bili bez desne ruke. Dođi i vidi, Aron je bio desna ruka tela, što je Tiferet, jer je napisano: ‛Vodeći na desno Mojsija rukom Njegove slave...’” 

Treba da razumemo alegoriju koja je data stihom: „Kada je Kananit... čuo”. Raši je tumačio da je čuo da je Aron umro, i da su oblaci slave nestali, što je kao kada čovek hoda bez jedne ruke. Šta znači to da je Aron bio desna ruka? Isto tako iz alegorije treba da razumemo to da kada hoda onaj koji nema ruku, on se oslanja na samog sebe na svakom mestu. Mi treba da znamo da za sve što hoćemo da uradimo mora da postoji razlog zbog kojeg je to neophodno da se uradi. U skladu sa tim koliko je razlog važan, toliko je pojedinac u stanju da uloži napor da bi postigao želju. 

Iz tog razloga, kada pojedinac počne rad Stvoritelja i hoće da radi u veri i davanju, on hoće da zna koji je razlog iz kojeg on mora specifično da ide ovim putem. Svako razume da ukoliko je rad utemeljen na primanju i znanju, tada će rad biti bolji i uspešniji. To jeste, telo, koje se naziva „samoljublje”, ne bi se toliko snažno opiralo ovom radu, jer iako telo želi da odmara i da uopšte ne radi, ukoliko bi se rad temeljio na primanju i znanju, svakako bi bilo lakše i više ljudi bi se angažovalo u Tori i Micvot. 

Baal HaSulam je rekao da je Stvoritelj hteo da se telo opire (radu) samo da bi čoveku bila neophodna Njegova pomoć. Bez pomoći Stvoritelja nije moguće da se postigne cilj, i sve je to u svrhu da čovek bude u mogućnosti da se svaki put uzdigne na viši stepen, kao što su naši mudraci rekli: „Onome koji dođe da se pročisti se pomaže”. Sveti Zohar pita: „Čime se pomaže? Svetom dušom. Kada se osoba rodi njoj je data duša. Ako je nagrađena sa više...” Zato je čoveku dat rad da bi imao mesto da se uzdiže stepenima svetosti. 

ČUJ NAŠ GLAS

 

Čuj naš glas

Članak broj 39, Tav–Šin-Mem-Hey, 1984 – 85. godina
Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)   

U Slihot [molitve za praštanje („Dani praštanja” pred Novu Godinu)] mi kažemo: „Čuj naš glas, Gospode Bože naš, (Adonaj Elokim) smiluj se i sažali na nas, poželi našu molitvu i primi je milostivo”. U litanijama („Tahanun”) ponedjeljkom i četvrtkom mi kažemo: „Sažali se na nas, o Gospode (Adonaj Elokim), Tvojom milošću i ne daj nas u ruke okrutnih. Zašto da nacije kažu: ‘Gde je njihov Bog?’ Čuj naš glas i praštaj nam i ne ostavi nas u rukama naših neprijatelja da izbrišu naše ime. Ipak, mi nismo zaboravili Tvoje Ime; molimo Tebe, ne zaboravi nas”.  

Treba da razumemo zašto se završava sa „Ipak, mi nismo zaboravili Tvoje Ime; molimo Tebe, ne zaboravi nas”. To ukazuje na razlog iz kojeg tražimo da nam Stvoritelj pomogne, jer se kaže: „Ipak, mi nismo zaboravili Tvoje Ime”. I rečeno: „Ipak, mi nismo zaboravili Tvoje Ime,” jeste razlog i uzrok iz kojeg kažemo: „molimo Tebe, ne zaboravi nas”. 

Da bismo razumeli prethodno rečeno, moramo da znamo ko su nacije koje postavljaju jeretička pitanja, budući da kažemo: „Zašto da nacije kažu: ’Gde je njihov Bog?’” Takođe, treba da razumemo zašto kažemo Stvoritelju: „Ne daj nas u ruke okrutnih”. Ko su okrutni? Isto tako, da nismo bili stavljeni u ruke okrutnih u izgonu, ne bi bilo tako strašno i ne bismo morali da molimo da budemo izbavljeni iz izgona među nacijama. 

Objasnićemo ovo sa stanovišta duhovnog rada. Budući da smo rođeni nakon Cimcum (ograničenje) i skrivenosti, i budući da je jedino želja za primanjem otkrivena u nama, ona nam dopušta da razumemo da treba da radimo jedino za sopstvenu korist. Time što smo porobljeni samoljubljem, mi postajemo udaljeni od Stvoritelja. Znano je da se blizu i daleko odnose na jednakost i različitost forme. 

Iz ovog razloga, kada je pojedinac uronjen u primanje zarad sebe, on je odvojen od Života Živih. Naravno, on ne može da oseti okus Tore i Micvot, jer jedino kada veruje da izvršava zapovesti zarad Stvoritelja, a ne za sopstvenu korist, on može da prione uz Davaoca Tore. Budući da je Stvoritelj izvor života, u to vreme pojedinac oseća okus života i naziva Toru „Tora Života” („Tora Šaim”), i stih „Ovo je tvoj život i dužina tvojih dana” postaje istina. 

Šamati 54: CILJ DUHOVNOG RADA - 1

Cilj duhovnog rada – 1

Uslušano 16. Ševata, 13. februar 1941. godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Znano je da je služenje, prije svega, davanje zadovoljenja svom Tvorcu. Ipak, čovjek mora da zna šta je to „davati”, jer su se na tu riječ svi navikli, a znano je da navika slabi okus. Zato moramo detaljno da objasnimo značenje riječi „davati”. 

Radi se o tome da je želja za primanjem takođe inkorporirana u želju za davanjem nižeg (međutim, želja za primanjem može da se koristiti uz ispravku), u suprotnom nema povezanosti između davaoca i primaoca. To je zato što nije moguće da se partnerstvo razvije ukoliko jedan daje, a drugi ne daje. Jedino tada kada oba pokazuju ljubav jedan prema drugom postoji povezanost i prijateljstvo između njih. Ali, ukoliko jedan pokazuje ljubav, a drugi na to ne odgovara, takva ljubav nije stvarna i nema pravo da postoji. 

I, naši mudraci su tumačili riječi: „… i kažem Cionu: ‘Vi ste Moj narod!’” (Isaija 51), da ne treba reći Ami („Moj narod!”), već Imi („sa Mnom”). Što znači „… da budeš u partnerstvu sa Mnom” (Zohar Berešit 5), što znači da su stvorenja u partnerstvu sa Stvoriteljem. Slijedi da kada niži želi da daje Stvoritelju, on treba i da primi od Stvoritelja. To se i naziva partnerstvo, kako Viši daje tako i niži daje. 

Međutim, želja za primanjem treba da žudi da prione uz Njega i primi Njegovo obilje, životnost i dobrotu; i ovo je bila svrha stvaranja – Činiti dobro Njegovim stvorenjima. Međutim, zbog razbijanja Kelim koje se dogodilo u svijetu Nekudim, želja za primanjem je pala pod upravu Klipot. I, time su se u Kli pojavila dva razabiranja:   

1. Razvio se odnos prema zadovoljstvima odvajanja. A rad na izlaženju iz uprave Klipot naziva se „rad pročišćenja”. 

Šamati 53: OGRANIČENJE

Ograničenje

Uslušano u noći Šabata, 1. Sivana  4. jun 1943. godine
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Ograničenje se sastoji u tome da pojedinac ograniči stanje u kojem se nalazi, i da ne želi Gadlut. Umjesto toga čovjek hoće da ostane u svom trenutnom stanju zauvijek. I ovo se naziva vječno prianjanje (Dvekut). I, bez obzira na mjeru Gadlut koju čovjek ima, čak i ukoliko on ima i najmanji Katnut, ako to stanje sija zauvijek, razmatra se da je njemu dato vječno prianjanje. Otuda kada neko više teži ka Gadlut, to se razmatra za luksuz.

Ovo je značenje za „I svaka patnja će biti suvišna”, što znači da patnja čovjeku dolazi zbog toga što on želi luksuz. To znači da kada su Izrael došli da prime Toru, Mojsije ih je okupio u podnožju planine, kao što je napisano: „I oni su stajali u podnožju planine”. (Planina (na hebrejskom „Har”) znači misli, sumnje (na hebrejskom „Hirhurim”). 

To jeste, Mojsije ih je doveo do krajnje granice misli i razumijevanja – do najnižeg  mogućeg stepena. I jedino tada kada se oni saglase sa takvim stanjem, i budu u njemu bez kolebanja i sumnji, i ostanu u tom stanju kao da su u najvećem Gadlut i pri tome pokazuju pravu radost, to se naziva: „Služite Gospoda sa radošću”. Jer ne može da se kaže da im se tokom Gadlut daje rad da oni budu u radosti, budući da u Gadlut radost dolazi sama po  sebi.

Umjesto toga, njima se daje rad u radosti za vrijeme Katnut da bi, iako osjećaju stanje Katnut, oni imali radost. I to je mnogo rada.

Ovo stanje se naziva „glavni dio stepena” i razmatra se za Katnut. Ovo razabiranje mora da bude stalno, a Gadlut je samo dodatak. I, čovjek treba da žudi za glavnim dijelom, a ne za dodatkom.

Link - The Matter of Limitation