Šamati 15: ŠTO, U RADU, ZNAČI "DRUGI BOGOVI"

Što, u radu, znači „drugi bogovi”

Uslušano 24. Ava (3. avgust, 1945. godine) 
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Napisano je: „Nemoj imati drugih bogova osim Mene”. I, Zohar tumači da je potrebno da postoji „kamenje kojim se vaga”. I pita: „Kako se uz pomoć kamenja vaga rad tako da čovjek može da zna svoje stanje na putu Stvoritelja?” I, odgovara da je znano da u vrijeme kada čovjek počne da radi više nego što je navikao, tada njegovo tijelo počinje da se opire i da se svom snagom protivi ovom radu.  

To je zbog toga što je, za tijelo, davanje jaram i teško breme, i tijelo ne može da toleriše ovakav rad. A, suprotstavljanje tijela se u čovjeku manifestuje kroz pojavu stranih misli, to jeste tijelo počinje da postavlja znana pitanja: „Ko?” i „Što?” (ko je taj vaš Stvoritelj? što vam daje taj rad?). I čovjek o tim pitanjima kaže da sva ona dolaze od strane nečistih sila (Sitra Ahra), i to zbog toga da bi ga omela u radu.

Ukoliko čovjek kaže da ta pitanja dolaze od Sitra Ahra, tada on krši ono što je napisano: „Nemoj imati drugih bogova osim Mene”. 

To je zbog toga što je čovjek obavezan da vjeruje da ta pitanja dolaze od svete Šehina, zato što „Nema ništa osim Njega”. Sveta Šehina otkriva čovjeku njegovo istinsko stanje, tako što mu ukazuje na to da li on ide putem Stvoritelja ili ne. I time što mu šalje pitanja koja se nazivaju strane misli, ona (Šehina) vidi kako čovjek gleda na ta pitanja. I, čovjek mora sve ovo da razumije – svoje istinsko stanje u radu – da bi znao što da radi. 

Ovo je poput priče o tome da je jedan čovjek htio da sazna koliko njegov prijatelj njega voli. Naravno, kada su licem u lice, prijatelj će, zbog stida, sakriti ono što stvarno misli. Zbog toga je ovaj čovjek rekao nekome da pred prijateljem govori loše o njemu da bi saznao kakva je prijateljeva reakcija kada on nije prisutan. I tada čovjek može da zna istinu o tome koliko njegov prijatelj njega voli. 

I pouka je da, kada sveta Šehina pokazuje čovjeku svoje lice, to jeste kada Stvoritelj čovjeku daje životnost i radost, tada se čovjek, dok je u takvom stanju, stidi da kaže što misli o radu davanja i o tome da ne primi ništa za sebe. A, kada čovjek nije pred licem Šehina, to jeste kada se životnost i radost ohlade, što je test za „ne pred Njenim licem”, tada čovjek može da vidi svoje istinsko stanje u odnosu na davanje. 

ŠTA JE MATERIJA KLEVETE I PROTIV KOGA JE ONA

Šta je materija klevete i protiv koga je ona

Članak broj 10, 1986-1987. godina

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)

Napisano je u Zoharu (Mecora*, deo 2, i u Sulam komentari, stav 4): „Dođi i vidi, klevetom koju je zmija rekla ženi, ona je uzrokovala da žena i Adam budu osuđeni na smrt, oni i čitav svet. Napisano je o kleveti: ’I, njihov jezik, oštar mač’. Iz tog razloga, ’Čuvaj se mača’, što znači klevete. ‘Gnev donosi kazne mača’. Šta je ‘Gnev donosi kazne mača’? To je mač Stvoritelja, kao što učimo da Stvoritelj ima mač kojim On sudi zle. Napisano je o tome: ‘Gospod ima mač pun krvi’, ‘I, Moj mač će jesti meso’, što je Malhut sa strane Din [sud] u njoj. Otuda: ‘Čuvaj se mača, jer gnev donosi kazne mača da biste mogli da znate da postoji sud’.

*Mecora (hebr: onaj koji je oboleo), je 28. nedeljna porcija Tore, nalazi se u Trećoj knjizi Mojsijevoj – Knjizi levitskoj), Mecora - gubavac

Piše Din, ali znači: ‘Da biste mogli da znate da je tako suđeno’, da za bilo koga ko nosi mač na svom jeziku, kko govori klevetu, mač koji proždire sve spreman je za njega, to jeste Malhut u formi – Din u njoj. Napisano je o tome: ‘Ovo će biti zakon gubavca’. Malhut, koja se naziva ‘To’, sudi gubavca zbog klevete, jer nevolje dolaze zbog klevete”. Toliko iz reči Zohara.

 

Ovo treba da se razume, jer Zohar kaže da je i za bilo koga ko nosi mač na svom jeziku, znači ko govori klevetu, mač koji proždire sve spreman za njega, što je Malhut u formi – Din u njoj. I, mi to učimo iz onoga što je napisano o zmiji, da je ona ženi govorila klevetu, međutim, ta se kleveta odnosila na Stvoritelja. I, kako onda to može da posluži kao dokaz da je to, ukoliko je u pitanju odnos između pojedinca i njegovog prijatelja, nešto toliko ozbiljno da uzrokuje smrt, kao što je o stihu: „I, njihov jezik, oštar mač” objašnjeno da stih govori o kleveti između pojedinca i njegovog prijatelja?

 

Šamati 14: ŠTA JE VELIČINA STVORITELJA

 

Šta je veličina Stvoritelja

Uslušano 1948. godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Veličina (Uzvišenost) Stvoritelja, Romemut znači to da čovjek mora da moli Stvoritelja da mu dâ snagu da ide vjerom iznad razuma. Postoje dva objašnjenja za veličinu Stvoritelja:

1. Čovjek ne treba da teži da se ispuni znanjem, što je razum, kojim može da odgovori na svoja pitanja. Umjesto toga, čovjek treba da ima želju da to umjesto njega uradi Stvoritelj. I, to se naziva Romemut (Veličina) Stvoritelja, jer sva mudrost dolazi od Gore a ne od čovjeka, znači da čovjek ne može da odgovori na sopstvena pitanja. 

Jer, svaki odgovor koji čovjek može sam da dâ razmatra se za odgovor spoljašnjeg uma. Drugim riječima, želja za primanjem za sebe razumije da je vrijedno izvršavati Toru i Micvot. Međutim, ukoliko čovjeka na rad primorava vjera iznad razuma, to se naziva „suprotno želji za primanjem za sebe”.

 

2. Veličina Stvoritelja znači to da je čovjeku potrebno da Stvoritelj ispuni njegove želje. 

I, zbog toga:

1. Čovjek mora da ide vjerom iznad razuma i tada vidi da je prazan što za posljedicu ima to da on osjeća da mu je Stvoritelj neophodan.

2. Jedino Stvoritelj može čovjeku da dâ snagu da ide vjerom iznad razuma. 

To jeste, ono što Stvoritelj daje naziva se „Romemut Stvoritelja”.

Link - What Is the Greatness of the Creator

Šamati 13: MATERIJA RIMON, NAR

Materija Rimon, Nar

Uslušano tokom obroka druge večeri na Roš HaŠana (15. septembar, 1947. godine)

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Bal HaSulam je govorio da Nar (Rimon) ukazuje na ono što su naši mudraci rekli: „čak i vaši prazni (Reikateikh), čak i grešnici, ispunjeni su sa Micvot  poput ‘nara’, kao što je nar (Rimon) ispunjen zrnima”. I on kaže da Rimon (nar) dolazi od riječi Romemut, što je „vjera iznad razuma”. Ovo je značenje za: „čak i oni prazni među vama ispunjeni su sa Micvot…”. A mjera ispunjenosti odgovara stepenu u kojem se može ići iznad razuma, i to se naziva Romemut (veličina). A praznina se odnosi na mjesto na kojem nema postojanja. Kao što je napisano: „Zemlja okačena ni o šta”.*

*Komentar rava Lajtmana: …na praznini gradimo svoju duhovnost, i to se naziva „zemlja okačena ni o šta“. To znači da je duhovno tlo izgrađeno na praznini, na kojoj se ne može ništa temeljiti, već se tlo može izgraditi na sili Bina, sili Emuna (vjere), sili davanja.

I, šta je mjera ispunjenja praznog mjesta? Odgovor je da je ta mjera u skladu sa tim koliko čovjek sebe uzdigne iznad razuma. 

To znači da praznina treba da bude ispunjena uzvišenošću, vjerom iznad razuma. I, čovjek od Stvoritelja treba da traži da mu On za ovo dâ snagu. To znači da sva ova praznina nije stvorena da bi se čovjek osjetio praznim, već da bi on mogao da se ispuni veličinom Stvoritelja, to jeste da  sve prihvati vjerom iznad razuma.

I, to je značenje za: „I učinio je Stvoritelj tako da bi čovjek imao trepet pred Njim”. 

To znači da sve misli praznine koje dolaze čovjeku, njemu dolaze zarad toga da bi on imao potrebu da preuzme na sebe vjeru iznad razuma. No, za to je potrebna pomoć Stvoritelja, i čovjek mora od Stvoritelja da traži da mu On dâ snagu da ide vjerom iznad razuma. 

I, precizno tada čovjeku je neophodna pomoć Stvoritelja jer njegov spoljašnji um uzrokuje da on razumije suprotno. I, otuda za čovjeka nema drugog savjeta već da moli Stvoritelja da mu On pomogne. 

Šamati 12: ONO ŠTO JE GLAVNO U RADU ČOVJEKA

Ono što je glavno u radu čovjeka

Uslušano tokom objeda drugog dana Roš HaŠana 16. septembar 1947. godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Ono što je glavno u radu čovjeka jeste da on dođe do toga da osjeti okus iz davanja zadovoljenja Stvoritelju. Jer, sve što čovjek radi da bi zadovoljio sebe udaljava ga od Stvoritelja usljed razlike u formi. Ali, ukoliko on izvršava neku akciju, čak i najmanju, i ukoliko je to zarad Stvoritelja, tada se to svakako razmatra da on izvršava Micva.

Otuda, ono glavno jeste to da čovjek treba da nastoji da postigne silu koja će mu omogućiti da osjeti okus davanja. A, zarad toga on mora da umanji silu koja uzrokuje to da osjeća okus dok prima za sebe. I on će tada, korak po korak, postići okus davanja.

Link – The Essence of One’s Work

Šamati 11: RADUJTE SE UZ TREPET

 

Radujte se uz trepet*

*Psalmi 2:11 „Služite Gospodu sa strahom, i radujte se s trepetom”. 

Uslušano 1948. godine 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Radost je manifestacija ljubavi, a ljubav je suština postojanja. 

Kada čovjek sebi sagradi kuću i na zidovima te kuće ne ostavi nikakve otvore, to znači da on u tu kuću ne može da uđe jer na zidovima kuće nema otvora kroz koje bi se moglo ući. I zato, neophodno je načiniti otvore kroz koje će čovjek ući u kuću. 

Otuda, tamo gdje postoji ljubav nužno je da postoji i strah (trepet), jer strah jeste praznina (nedostatak/Hisaron).

To jeste, čovjek je dužan da probudi u sebi strah od toga da neće moći da postigne namjeru da daje. I, samo kada su oba zajedno, i ljubav i trepet, tada postoji cjelovitost.

U suprotnom, jedno želi da uništi drugo. Zato je potrebno da se čovjek trudi da ima oba istovremeno. Ovo je značenje za to da su neophodni i ljubav i strah. Ljubav se naziva postojanje, a strah se naziva praznina (nedostatak/Hisaron). I, samo oba zajedno daju cjelovitost. Ovo se naziva „dvije noge”, jer jedino tada kada čovjek ima dvije noge on može da hoda.

Link – Joy with a Quiver

Šamati 10: ŠTO U DUHOVNOM ZNAČI "SAKRIO SE MOJ VOLJENI" ILI POŽURI MOJ VOLJENI

Što u duhovnom radu znači „sakrio se moj Voljeni” ili Požuri moj Voljeni*

* Požuri moj Voljeni iz „Pjesme nad pjesmama’’ 8:14
Brže, dragi moj! I budi kao srna ili kao jelenče na gorama mirisnijem.

Uslušano u mjesecu Tamuz (jul, 1944. godine) 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Treba da znamo da kada čovjek počne da ide putem na kojem sve što se izvršava treba da bude zarad Stvoritelja, on dolazi i do stanja uspona i do stanja padova. I, ponekad on dolazi do tako velikog pada da mu dolaze misli da pobjegne od Tore i Micvot, to jeste počinje da misli da on nema želju da bude pod upravom Keduša. 

I, tada je potrebno da čovjek vjeruje da je zapravo potpuno suprotno, to jeste da je Keduša ta koja se udaljava od njega. A, riječ je o tome da kada čovjek želi da ukalja Keduša, ona ga pretiče i udaljava se od njega prva. I, ukoliko čovjek vjeruje da je Keduša ta koja se udaljava od njega i nadiđe to što želi da pobjegne, tada se bijeg (Barah) pretvara u blagoslov (Berah) Stvoritelja, kao što je rečeno: „Blagoslovi, Gospode, snagu njegovu i neka ti milo bude djelo ruku njegovih”.

Link - What Is Make Haste My Beloved, in the Work

Šamati 9: ŠTA SU, U RADU, TRI SVOJSTVA KOJA PROŠIRUJU UM ČOVJEKA

 

Šta su, u radu, tri svojstva koja proširuju um čovjeka

Uslušano na Elul, avgust, 1942. Godine 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

Knjiga Zohar tumači ono što su naši mudraci rekli: „Tri svojstva proširuju um čovjeka: lijepa žena, lijepa kuća i lijepe Kelim”. Lijepa žena – to je sveta Šehina. Lijepa kuća – to je srce čovjeka. Lijepe Kelim (želje) su njegovi organi. 

I, moramo da objasnimo da sveta Šehina ne može da se otkrije u svom pravom obliku, što je stanje milosti i ljepote, sve dok čovjek ne dobije lijepe Kelim – što su organi koji emaniraju iz srca. To jeste, čovjek mora prvo da pročisti svoje srce da bi ono postalo lijepa kuća i to tako što će želju za primanjem za sebe poništiti navikavanjem na rad u kojem će svi njegovi postupci biti jedino zarad davanja, što čovjeka dovodi do lijepih Kelim. To jeste, želje čovjeka, nazvane Kelim, biće pročišćene od primanja za sebe i postaće čiste, što se razmatra za davanje. 

Ali, ukoliko čovjek nema lijepu kuću, Stvoritelj kaže: „Ja i on ne možemo da boravimo zajedno na istom mjestu” i to je zbog toga što mora da postoji jednakost forme između Svjetlosti i Kli. Otuda, kada čovjek primi vjeru u čistoti, i u umu i u srcu, postaje dostojan lijepe žene, to znači da mu se Šehina otkriva u formi milosti i ljepote, i to proširuje um čovjeka. Drugim riječima, zadovoljstvo i radost koje on tada osjeća potiču od otkrivanja Svete Šehina unutar organa i ispunjavanja spoljašnjih i unutrašnjih Kelim. I to se  naziva proširenje uma.

A to se može postići kroz zavist (ljubomora), požudu i ponos (čast), koji, kako je rečeno, čovjeka izvode iz ovog svijeta.

Zavist se definiše kroz zavist u Svetoj Šehina, što se razmatra za revnost kao u „revnost Gospoda nad vojskama”*.

*Sa bloga rava Lajtmana:  Zavist se preokreće u revnost zarad Stvoritelja

Ponos – znači to da čovjek hoće da uveća slavu nebesa.

Požuda – kao što je rečeno: „Ti čuješ želje poniznih, Gospode”*.

*Sa bloga rava Lajtmana: Namera se gradi na zavisti, strasti, počasti. Zavist pretvarate u revnost zarad Stvoritelja, čast u Njegovu slavu, a strast je poriv da prionete uz Stvoritelja.

Link - What Are Three Things that Broaden One’s Mind in the Work

Šamati 8: RAZLIKA IZMEĐU SJENKE KEDUŠA I SJENKE SITRA AHRA

Razlika između sjenke Keduša i sjenke Sitra Ahra

Uslušano u mjesecu Tamuz (jul 1944. godine) 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

Napisano je (Pjesma nad pjesmama, glava 2:17): „Dok dan ne svane i sjenke ne odu (vrati se)…” Treba da razumijemo šta su „sjenke”, u duhovnom radu, i zašto postoje dvije sjenke. Riječ je o tome da kada čovjek ne osjeća Njegovo Proviđenje, to da Stvoritelj upravlja svijetom na način – Dobro koje čini dobro, tada se on naziva „sjenka” koja zaklanja sunce. I, kao što fizička sjenka, koja skriva sunce, ne proizvodi nikakve promjene na suncu i ne sprečava da sunce sija u svoj svojoj snazi – tako i čovjek, time što ne osjeća Njegovo Proviđenje, ne uzrokuje nikakve promjene Gore. Uostalom, nema promjena Gore, kao što je napisano: „Ja svoje HaVaYaH ne mijenjam”. Umjesto toga, sve promjene događaju se jedino u primaocima.

U sjenci, to jeste u skrivenosti, mogu da se načine dva razabiranja. 

1. To je kada čovjek još može da nadiđe tamu i skrivenost koju osjeća, opravda Stvoritelja i moli Njega da mu On otvori oči i dȃ mu da razumije da sve skrivenosti dolaze od Njega. To jeste, Stvoritelj sve to uređuje za njega tako da bi on mogao da moli Stvoritelja za pomoć i da bi žudio da prione uz Njega.

To je tako, jer jedino kroz skrivenost i kroz patnju koju prima od Stvoritelja, čovjek će poželjeti da uradi sve što je u njegovoj moći da se izbavi iz takvog stanja. I, zbog toga što od Stvoritelja prima skrivenost i patnju, on će sigurno pribjeći poznatom lijeku: umnožiće svoje molitve da mu Stvoritelj pomogne i spase ga iz stanja u kojem se našao. U tom stanju čovjek još vjeruje u Njegovo Proviđenje.

2.To je kada čovjek dođe u stanje u kojem ne može da nadiđe i kaže da je svu patnju i bol koju osjeća njemu poslao Stvoritelj da bi iz toga imao razlog da se uzdigne na slijedeći nivo. Tada, Bože zabrani, on može da dođe u stanje jeresi. To je tako zato što on ne može da vjeruje u Njegovo Proviđenje, i prirodno je da tada on ne može da moli Stvoritelja i traži pomoć od Njega.

Slijedi da postoje dvije vrste sjenki. A značenje riječi: „Dok (dan ne svane) i sjenke ne odu”, jeste da će sjenke nestati iz svijeta. 

Šamati 7: ŠTA ZNAČI, U RADU, NAVIKA POSTAJE DRUGA PRIRODA

 

Šta znači, u radu, navika postaje druga priroda

Uslušano 1943. godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Kada se čovjek navikne na nešto, tada ta nova navika postaje njegova druga priroda, te tako, ne postoji ništa čiju stvarnost čovjek ne može da osjeti. To znači da, iako čovjek nema osjećaj za nešto, on ipak može da dođe do toga da to osjeti navikavajući se na to. 

Potrebno je da znamo da postoji razlika između Stvoritelja i stvorenja po pitanju osjećaja. Kada je u pitanju stvorenje postoji onaj koji osjeća i ono što on osjeća, onaj koji postiže i postignuto, to znači da postoji onaj koji opaža i stvarnost koju on opaža. Međutim, stvarnost bez onoga koji nju osjeća jeste jedino Sam Stvoritelj. A stvarnost Stvoritelja je za nas nedostižna. 

To nije tako kada je u pitanju čovjek; on čitavu stvarnost percipira kroz osjećaj te stvarnosti. Drugim riječima, ono što onaj koji osjeća iskušava to je ono što on razmatra za istinu. Ukoliko čovjek u stvarnosti osjeća gorak okus, to jeste, ukoliko je u stanju u kojem osjeća loše i pati zbog toga, takav čovjek, u duhovnom radu, naziva se „zao”. To je tako zbog toga što on optužuje Stvoritelja, koji se naziva „Dobro koje čini dobro” jer On svijetu daje jedino dobro. Ipak čovjek, prema sopstvenom osjećaju, osjeća da on od Stvoritelja prima suprotno – loše, to jeste on je u lošem stanju.

I, mudraci su rekli (Berahot 61): „Svijet je stvoren jedino za potpune grešnike ili za potpune pravednike”. To znači sljedeće: ili čovjek kuša i osjeća dobar okus u svijetu i tada opravdava Stvoritelja i kaže da Stvoritelj daje samo dobro svijetu i tada se on naziva pravednik. Ili, on osjeća i kuša gorak okus u svijetu i tada se on naziva zao, jer osuđuje Stvoritelja. Slijedi da se sve mjeri u skladu sa osjećajima čovjeka. Međutim, svi ti osjećaji ne pripadaju Stvoritelju, kao što je o tome napisano u Pjesmi jedinstva: „I tako će biti uvijek i zauvijek – u svemu što je stvoreno neće biti ni nedostatka ni prekomjernosti”. Svi svjetovi (sve skrivenosti) i promjene odnose se jedino na one koji primaju i na postizanje čovjeka. 

Link - What Is the Habit Becomes a Second Nature, in the Work

Šamati 6: PODRŠKA KOJU DAJE TORA U DUHOVNOM RADU

Podrška koju daje Tora u duhovnom radu

Uslušano 1944. godine 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Kada čovjek uči Toru i hoće da postigne to da sve njegove akcije budu zarad davanja, tada on mora da se trudi da mu podrška uvijek bude Tora. A, podrška koju Tora daje jeste hrana: ljubav, trepet, ushićenje, životnost i tome slično. I, sve to čovjek treba da pronađe u Tori, to jeste, Tora treba da mu dȃ takve rezultate. 

A ukoliko čovjek uči Toru i nema takve rezultate to se ne naziva Tora, jer Tora znači Svjetlost koja je odjevena u Toru. To je kao što su naši mudraci rekli: „Ja sam stvorio zlu inklinaciju, Ja sam stvorio Toru kao začin”.  Ovo se odnosi na Svjetlost koja je u Tori, budući da Svjetlost u njoj vraća izvoru.

I, treba da znamo da unutar Tore postoje dva razabiranja: 1. Tora  i  2. Micva. 

I, za čovjeka nije moguće da razumije prethodno pomenuta dva razabiranja sve dok nije dostojan toga da ide putem Stvoritelja, što je izrečeno u stihu: „Tajna je Gospoda u onima koji se Njega boje...”. I, dok se čovjek još priprema da uđe u dvorac Stvoritelja, on nije u stanju da razumije put istine. Ali, moguće je navesti primjer za to da čak i osoba koja se nalazi u periodu pripreme može ponešto i da razumije. To je kao što su naši mudraci rekli (Suta, 21): „Rabi Josef je rekao: 'Micva štiti i čuva čovjeka kada je on praktikuje, a Tora štiti i čuva čovjeka i kada јe on praktikuje i kada je ne praktikuje”.

Radi se o tome da to „kada praktikuje” (Micva) znači da pojedinac ima nešto malo Svjetlosti i da tu Svjetlost koju je primio može da koristi jedino dok je Svjetlost još u njemu, jer se on sada raduje zbog Svjetlosti koja sija za njega. To se naziva Micva. To jeste, čovjek još nije nagrađen Torom, već mu životnu snagu Keduša daje Svjetlost (iz Micva). 

To nije tako sa Torom. Jer, kada pojedinac postigne put u radu, tada on taj put može da koristi čak i kada ne praktikuje Toru, to jeste, čak i kada nema Svjetlost. To je zbog toga što je od njega jedino sjaj otišao (iluminacija), ali put koji je on postigao u radu može da mu služi čak iako ga je sjaj (iluminacija) napustio.

Međutim, istovremeno treba da znamo da je Micva u vrijeme kada se praktikuje važnija od Tore u vrijeme kada se ona ne praktikuje. To jeste, „kada se praktikuje” (Micva) znači to da čovjek prima Svjetlost; otuda, kada je Svjetlost u njemu to se naziva „praktikuje”. Otuda, Micva je u vrijeme kada čovjek prima Svjetlost važnija od Tore u vrijeme kada on nema Svjetlost, to jeste kada on nema životnu snagu Tore.

VELIČINA OSOBE ZAVISI OD MERE NJENE VERE U BUDUĆNOST

Veličina osobe zavisi od mere njene vere u budućnost

Članak broj 9, 1986-87. godina

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš) 

Napisano je u Zoharu (BeŠalah [Kada je Faraon poslao], str. 64 i u Sulam komentari, stav 216): „‘Tada će Mojsije... pevati’. Trebalo je da se kaže ‘pevao’. I, odgovara se: ‘... jer se ovo odnosi na budućnost, da je on kompletirao za ovo vreme i dopunio za budućnost, kada Izrael veličaju ovo pevanje u budućnosti’. ‘Ovo pevanje’ je rečeno u ženskoj formi [na hebrejskom], ali je ‘ovo pevanje’ trebalo reći u muškoj formi [na hebrejskom]. I, odgovara se: ‘Ovo pevanje je da kraljica veliča Kralja’. Rabi Jehuda je rekao: ‘Prema tome, to je pevanje kraljice Kralju, pa zašto se kaže ‘Mojsije i deca Izraela’? Naposletku, kraljica je trebalo da bude ta koja veliča’. Odgovara se: ‘Srećni su Mojsije i Izrael jer oni znaju kako da (za ime kraljice) ispravno veličaju Kralja’”. 

Treba da razumemo odgovor koji on daje u vezi sa tim što piše u budućem vremenu – da se to odnosi na budućnost. Čemu nas to uči, u radu? Treba, isto tako, da razumemo odgovor koji on daje o tome zašto „pevanje” piše u ženskoj formi, što ukazuje na nameru od Malhut, što znači to da Malhut veliča Kralja. I, Rabi Jehuda je o tome pitao: ukoliko se to odnosi na Malhut, zašto se onda kaže „Mojsije i deca Izraela”? Jer, tada treba da se tumači tako da se misli na to da Mojsije i deca Izraela znaju kako da veličaju Kralja zbog Malhut. Treba, isto tako, da razumemo značenje toga što Mojsije i Izrael moraju da veličaju Kralja zbog Malhut i zašto oni ne smeju da veličaju Kralja zbog sebe, već zbog Malhut.

Znano je da je Mojsije nazvan „odani pastir”. Baal HaSulam je tumačio da je Mojsije narod Izrael opskrbljivao verom, a vera se naziva Malhut [kraljevstvo]. Drugim rečima, on je u narod Izrael ulivao strah nebesa, što se naziva „kraljevstvo nebesa”. Zbog toga se Mojsije, po veri, naziva „odani pastir”. Napisano je o tome: „I, oni su verovali u Gospoda i u Njegovog slugu Mojsija”, znači da je Mojsije ulivao u njih veru u Stvoritelja.

 

Znano je da osoba ne može da živi od negativnog, već od pozitivnog. To je tako jer se „opskrba” odnosi na ono što osoba prima i uživa primajući. Ovo nam dolazi iz svrhe stvaranja, nazvane „Njegova volja – da čini dobro Njegovim stvorenjima”. Zato, osoba mora da prima užitak i zadovoljstvo kako bi imala čime da osladi svoje telo. Ovo se naziva „pozitivno”, znači punjenje. I, ovim punjenjem osoba ispunjava svoje potrebe. 

Šamati 5: LIŠMA JE BUĐENJE OD GORE I ZAŠTO JE NAMA POTREBNO BUĐENJE OD DOLJE

Lišma je buđenje od Gore i zašto je nama potrebno buđenje od dolje

Uslušano 1945.godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Čovjeku nije dato to da može da razumije kako da postigne svojstvo Lišma. To je zbog toga što ljudski um nije u stanju da razumije kako nešto takvo može i da postoji u svijetu. To je tako jer sve što je čovjeku dato da razumije jeste to da će jedino ukoliko se angažuje u Tori i Micvot moći nešto da postigne, ali on i sam mora imati koristi iz toga, u suprotnom on neće moći da napravi nijedan pokret. Lišma je Svjetlost od Gore, i jedino onaj koji je okusi može da zna i razumije. Zbog toga je rečeno: „Kušajte i vidite da je Gospod dobar”. 

I, ukoliko je tako treba da razumijemo zašto čovjek treba da ulaže sve moguće napore i da slijedi sve vrste savjeta dok pokušava da postigne Lišma? Ipak, njemu u tome neće pomoći nikakvi savjeti ukoliko mu Stvoritelj ne dȃ drugu prirodu, koja se naziva želja za davanjem. Bez toga, nikakvi napori neće pomoći čovjeku da postigne svojstvo Lišma.

Odgovor se nalazi u onome što su naši mudraci rekli: „Nije na tebi da dovršiš rad, ali ne možeš ni da ne radiš”. To jeste, čovjek mora da ulaže maksimalne napore od dolje (itaruta dilatata, buđenje od dolje), što se razmatra za molitvu. Jer molitva se naziva nedostatak, a bez osjećaja nedostatka nije moguće ispunjenje. I, kada u čovjeku postoji potreba za svojstvom Lišma, tada od Gore dolazi ispunjenje kao odgovor na molitvu, to jeste čovjek prima punjenje za svoj nedostatak. Slijedi da je rad čovjeka, da bi od Stvoritelja primio svojstvo Lišma, potreban jedino zarad toga da bi stekao nedostatak i Kli. A ispunjenje nikada ne zavisi od čovjeka, već je to dar Stvoritelja. 

Ali, molitva treba da bude cjelovita, iz dubine srca, što je tada kada čovjek zna, sto posto, da u svijetu nema nikog ko bi mogao da mu pomogne osim Samog Stvoritelja. Međutim, kako da čovjek zna da njemu niko u svijetu ne može da pomogne osim Samog Stvoritelja? Čovjek to može da zna precizno tada kada uloži sve moguće napore koje je u stanju da uloži i vidi da mu ništa od toga ne pomaže. Tako, čovjek mora da izvršava svaku moguću akciju da bi postigao svojstvo davanja Stvoritelju. Jedino će tada on biti u stanju da iz dubine srca moli Stvoritelja za pomoć, i tada će Stvoritelj čuti njegovu molitvu. 

Šamati 4: ZAŠTO ČOVJEK OSJEĆA TEŠKOĆU KADA ŽELI SEBE DA PONIŠTI PRED STVORITELJEM

Zašto čovjek osjeća teškoću kada želi sebe da poništi pred Stvoriteljem  

Uslušano 12. Ševata 6. februar 1944. godina 
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Treba da znamo šta je razlog teškoće koju čovjek osjeća kada želi da se poništi pred Stvoriteljem i da više ne brine o sopstvenom interesu. Jer, on tada dolazi u stanje kada osjeća kao da je čitav svijet ostao na svom mjestu, a on je iščezao iz tog svijeta i ostavio svoju porodicu i prijatelje zarad poništavanja sebe pred Stvoriteljem. 

Za ovo postoji jednostavan razlog i naziva se „nedostatak vjere (Hisaron haEmuna)”. To jeste, čovjek ne vidi pred kim i zbog čega treba da se poništi, jer on ne osjeća postojanje Stvoritelja. I to je ono što njemu uzrokuje osjećaj teškoće.  

Ali, kad on počne da osjeća postojanje Stvoritelja, istog časa njegova duša počinje da žudi za tim da se poništi i poveže sa korijenom da bi se u njega inkorporirala poput svijeće u baklju, bez ikakvog razmišljanja i zadrške. I, ovo čovjeku dolazi prirodno, poput svijeće koja se poništava pred bakljom.  

Slijedi da je esencija rada čovjeka jedino to da postigne osjećaj postojanja Stvoritelja, to jeste da osjeti da je „čitava zemlja puna Njegove slave”. I, u tome treba da bude čitav čovjekov rad, i to znači da sav napor koji čovjek ulaže u rad treba da bude zarad toga, a ne zarad nečeg drugog. I čovjek ne treba da se zavarava i da misli o nečemu drugom, jer njemu je potrebno samo jedno, a to je vjera u Stvoritelja. To znači da jedina nagrada koju on želi za svoj rad jeste vjera u Stvoritelja. 

I, potrebno je da znamo da ne postoji razlika između velike i male iluminacije koju čovjek postiže. To je tako zato što nema promjena u Svjetlosti, već se sve promjene događaju u Kelim koje primaju obilje. Kao što je napisano: „Ja Moje HaVaJaH ne mijenjam”.  

Otuda, do mjere u kojoj je čovjek u stanju da uveća svoje Kelim do te mjere će se uvećati iluminacija (količina Svjetlosti koja ulazi u njih). Pitanje je: čime se mogu uvećati Kelim? Odgovor je da se Kelim mogu uvećati na način da čovjek stalno zahvaljuje Stvoritelju i veliča Stvoritelja, i da Njemu zahvaljuje na tome što ga je On približio i dao mu mogućnost da osjeti Njega makar i malo. I, čovjek treba da razumije koliko je važna njegova veza sa Stvoriteljem. I što veću važnost čovjek daje tome, njegove Kelim postaju veće i time on iluminaciju osjeća u većoj mjeri.  

Čovjek mora da zna da on nikada neće doći do toga da zna stvarnu mjeru važnosti veze između čovjeka i Stvoritelja, i on ne može da cijeni njenu istinsku vrijednost. Umjesto toga u onoj mjeri u kojoj on cijeni tu povezanost, u toj mjeri on će postići njenu zaslugu i važnost. Postoji snaga u tome jer na taj način on može da bude trajno nagrađen ovom iluminacijom.

Link - What Is the Reason for the Heaviness One Feels when Annulling before the Creator in the Work

ŠTA UZROKUJE MOLITVU

Šta uzrokuje molitvu

Članak br. 18, 1985-86.

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš) 

Naši mudraci su napisali (Meserhet Berahot 32): „Osoba uvek treba da veliča Stvoritelja, a onda da moli”. Kada pojedinac dođe u stanje u kojem oseća da greši u radu Stvoritelja i da njegova vera nije onakva kakva treba da bude – što je da on ne može da veruje da je Stvoritelj dobronameran, ili oseća da ne može da zahvali Stvoritelju i da svim srcem kaže: „Blagosloven je On koji je rekao: ‘Neka bude svet’”, a što znači da on toliko uživa u svetu da zahvaljuje Stvoritelju što je stvorio svet tako da on ima u čemu da uživa – i ukoliko on ne oseća užitak i zadovoljstvo iz obilja koje prima, za njega je teško da bude zahvalan za to. I, to ga boli jer ne može da veliča Stvoritelja za svet koji je On stvorio, niti da svim srcem kaže: „Blagosloven je On koji je rekao: ‘Neka bude svet’”. 

I, to da taj nedostatak njega boli znači da on kaže da mora biti da je takav osećaj njemu došao zbog toga što je udaljen od Stvoritelja, to jeste, on je uronjen u samoljublje, i to uzrokuje da se odvojio od Stvoritelja, i tada je Stvoritelj skriven od njega i on nema osećaj veličine Stvoritelja. 

I, zato, pojedinac ne može da vidi istinu, to jeste ono što je napisano: Jer ovo je tvoj život i dužina tvojih dana”. Isto tako, on ne može da oseti važnost Tore, to jeste ono što je napisano: „Jer ovo je vaša mudrost i vaš razum u očima nacija, koje će čuti sve ove zakone i reći: ‘Zaista, ovaj veliki narod je mudar i razuman narod’”.

Kada pojedinac preispituje sebe i misli: „Gde je to uzbuđenje o kojem nam nacije sveta govore: ‘Sigurno ovo ... je mudar i razuman narod’, zbog Tore, zato što držimo ono što je napisano: ‘Poštujte i izvršavajte zapovesti; jer to je vaša mudrost i vaše razumevanje u očima nacija’. Tako, zašto ja ne osećam važnost Tore i Micvot?” 

U tom stanju refleksije, kada oseća koliko je udaljen od bilo kakvog poštovanja za rad Stvoritelja, pojedinac počinje da se budi i misli: „Nešto mora da se uradi. Ne mogu da ostanem u ovom stanju niskosti do kraja svog života”. Sigurno, ovo je vreme kada on počinje da moli Stvoritelja da ga dovede bliže Njemu i da mu od Gore pomogne, kao što su naši mudraci rekli: „Onome koji dolazi da se pročisti se pomaže”.

Šamati 3: MATERIJA DUHOVNOG POSTIGNUĆA

Materija duhovnog postignuća 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

U svjetovima razlikujemo mnoga razabiranja i mnoge stepene. Neophodno je da znamo da sve što se odnosi na ta razabiranja i stepene govori jedino o postizanju duša u skladu sa onim što one primaju iz svjetova. Ovo je u skladu sa pravilom: „Ono što ne postignemo – ne možemo nazvati po imenu”. Otuda riječ „ime” ukazuje na postignuće. To je poput toga kada čovjek daje ime nekom objektu nakon toga što je, u skladu sa svojim stepenom razumijevanja, postigao nešto o njemu.

Zato se, generalno, ukupna stvarnost, sa stanovišta duhovnog postignuća, dijeli na tri dijela:

1. „Acmuto” (esencija Stvoritelja)

2. Ein Sof (Beskonačnost)

3. Duše

1. O Acmuto uopšte ne govorimo. To je zato što korijen i mjesto stvorenja jesu u Misli stvaranja, gdje su ona inkorporirana, i značenje ovoga skriveno je u riječima: „Završetak djela je u prvobitnoj misli”. 

2. Ein Sof (Beskonačnost) predstavlja Misao stvaranja, skrivenu u riječima: „Njegova volja – da čini dobro Njegovim stvorenjima”. To se naziva Ein Sof (Beskonačnost) i to je veza koja postoji između Acmuto i duša. Tu vezu mi percipiramo kao tajnu – volja da stvorenja uživaju. 

Ein Sof (Beskonačnost) je početak svega i naziva se „Svjetlost bez Kli”. Jer tamo leži korijen stvorenja, to jeste veza između Stvoritelja i stvorenja, koja se naziva „Njegova volja – da čini dobro Njegovim stvorenjima”. Ova volja nastaje u svijetu Ein Sof i širi se ka svijetu Asija. 

3. Duše, koje primaju to dobro koje postoji u Negovoj volji da čini dobro.