уторак, 12. октобар 2021.

Šamati br. 5 - LIŠMA JE BUĐENJE OD GORE I ZAŠTO JE NAMA POTREBNO BUĐENJE OD DOLJE


Lišma je buđenje od Gore i zašto je nama potrebno buđenje od dolje

Uslušano 1945.godine


Yehuda Leib Ha-Levi Ashlag (Baal HaSulam) 

Čovjeku nije dato to da može da razumije kako da postigne svojstvo Lišma. To je zbog toga što ljudski um nije u stanju da razumije kako nešto takvo može i da postoji u svijetu. To je tako jer sve što je čovjeku dato da razumije jeste to da će jedino ukoliko se angažuje u Tori i Micvot moći nešto da postigne, ali on i sam mora imati koristi iz toga, u suprotnom on neće moći da napravi nijedan pokret. Lišma je Svjetlost od Gore, i jedino onaj koji je okusi može da zna i razumije. Zbog toga je rečeno: „Kušajte i vidite da je Gospod dobar”. 

I, ukoliko je tako treba da razumijemo zašto čovjek treba da ulaže sve moguće napore i da slijedi sve vrste savjeta dok pokušava da postigne Lišma? Ipak, njemu u tome neće pomoći nikakvi savjeti ukoliko mu Stvoritelj ne dȃ drugu prirodu, koja se naziva želja za davanjem. Bez toga, nikakvi napori neće pomoći čovjeku da postigne svojstvo Lišma.

Odgovor se nalazi u onome što su naši mudraci rekli: „Nije na tebi da dovršiš rad, ali ne možeš ni da ne radiš”. To jeste, čovjek mora da ulaže maksimalne napore od dolje (itaruta dilatata, buđenje od dolje), što se razmatra za molitvu. Jer molitva se naziva nedostatak, a bez osjećaja nedostatka nije moguće ispunjenje. I, kada u čovjeku postoji potreba za svojstvom Lišma, tada od Gore dolazi ispunjenje kao odgovor na molitvu, to jeste čovjek prima punjenje za svoj nedostatak. Slijedi da je rad čovjeka, da bi od Stvoritelja primio svojstvo Lišma, potreban jedino zarad toga da bi stekao nedostatak i Kli. A ispunjenje nikada ne zavisi od čovjeka, već je to dar Stvoritelja. 

Ali, molitva treba da bude cjelovita, iz dubine srca, što je tada kada čovjek zna, sto posto, da u svijetu nema nikog ko bi mogao da mu pomogne osim Samog Stvoritelja. Međutim, kako da čovjek zna da njemu niko u svijetu ne može da pomogne osim Samog Stvoritelja? Čovjek to može da zna precizno tada kada uloži sve moguće napore koje je u stanju da uloži i vidi da mu ništa od toga ne pomaže. Tako, čovjek mora da izvršava svaku moguću akciju da bi postigao svojstvo davanja Stvoritelju. Jedino će tada on biti u stanju da iz dubine srca moli Stvoritelja za pomoć, i tada će Stvoritelj čuti njegovu molitvu. 

Ali, kada se čovjek napreže da postigne svojstvo davanja (Lišma), dužan je da sav svoj rad usmjeri jedino na davanje i da ništa ne prima za sebe. I, jedino će tada čovjek otkriti da se nijedan od njegovih organa ne slaže sa tim. Odavde on dolazi do konačne odluke da za njega nema drugog savjeta osim da moli Stvoritelja da mu On pomogne u tome da se njegovo tijelo bezuslovno potčini Stvoritelju. Jer, čovjek vidi da on ne može sam da ubijedi svoje tijelo da se potpuno poništi. Slijedi da, kada čovjek otkrije da nema nade da će se njegovo tijelo dobrovoljno saglasiti sa tim da radi zarad davanja Stvoritelju, upravo tada njegova će molitva biti iz dubine srca, i jedino će je tada Stvoritelj prihvatiti.

Neophodno je da znamo to da postizanjem svojstva Lišma čovjek ubija svoju zlu inklinaciju. Jer, zla inklinacija je želja za primanjem, i time što se postigne želja za davanjem, želja za primanjem se poništava i njoj se ne ostavlja mogućnost da djeluje, i to se razmatra za – ubijanje zle inklinacije. Tako, zla inklinacija se usmrćuje time što se ne koristi. 

I, ako čovjek promišlja što je to što je najvažnije u ovom životu zarad čega bi vrijedilo mnogo raditi, otkriva da to da on potčini sebe radu Stvoritelja i nije toliko teško, i to iz dva razloga: 

1. U svakom slučaju, čovjek je, želio to ili ne, obavezan da ulaže napore u ovom svijetu. Ali, što od svih tih njegovih napora njemu ostaje na kraju? 

2. Međutim, ukoliko čovjek radi Lišma on prima zadovoljstvo čak i tokom samog rada.

I, veliki kabalista Magid iz Dubne dao je alegoriju za pojašnjenje stiha: Nijesi Mene zvao, o, Jakove, niti si se za Mene trudio, o, Izraele!”. I, on je rekao da je to poput priče o bogatom trgovcu koji je izašao iz voza noseći sa sobom mali kofer i stavio ga tamo gdje i svi putnici stavljaju svoj prtljag. Nosači uzimaju te prtljage i odnose ih u hotel gdje odsijedaju bogati trgovci. Nosač je pomislio da će trgovac uzeti sa sobom svoj mali kofer, i da njemu za taj kofer nije neophodan nosač, i ponio je jedan veliki kofer, misleći da je njegov. Bogati trgovac, vlasnik malog kofera, ipak je htio da mu plati, i to neki mali iznos, kao što obično i plaća. Ali, nosač nije htio to da uzme, i bogatom trgovcu je rekao: Ja sam nosio tvoj veliki i težak kofer, što me je namučilo i u šta sam uložio veliki trud, a ti hoćeš da mi platiš toliko malo za to?”

Pouka je u tome da, ukoliko čovjek dođe i kaže da je on uložio ogroman napor izvršavajući Toru i Micvot, Stvoritelj mu kaže: Nijesi Mene zvao, o, Jakove”. Drugim riječima, to znači da ti nijesi nosio Moj teret, već teret koji pripada nekom drugom. Ukoliko kažeš da si bio prinuđen da uložiš mnogo napora izvršavajući Toru i Micvot, onda si ti radio za drugog gospodara. Zato idi njemu da ti plati. I napisano je: „...niti si se za Mene trudio, o, Izraele!”

Ovo znači da onaj ko radi za Stvoritelja ne bi trebalo da osjeća nikakvu težinu, već suprotno, da osjeća zadovoljstvo i uzvišen duh. Međutim, onaj koji radi za drugu svrhu ne može da se žali Stvoritelju na to što mu Stvoritelj ne daje vitalnost u radu, budući da on nije ni radio za Stvoritelja. Tako, zašto bi mu Stvoritelj platio za njegov rad? Jer, tada čovjek može da se žali jedino onima za koje radi, da mu oni daju zadovoljstvo i vitalnost.

A budući da u radu Lo Lišma postoje mnogi različiti ciljevi, čovjek treba od cilja za koji je radio da zahtijeva nagradu, to jeste zadovoljstvo i životnu snagu. I, o tome je rečeno: „Takvi su i oni koji su ih stvorili, i svi koji se uzdaju u njih (Psalmi, 115:8)”.

Ovo je teško razumjeti, jer mi vidimo da čak i kada čovjek na sebe preuzme jaram Kraljevstva nebesa, čak i kada je to bez ikakve druge namjere (osim za Stvoritelja), on još ne osjeća nikakvu životnost za koju bi mogao da kaže da ga baš ona primorava da preuzme na sebe jaram Kraljevstva nebesa. A, razlog iz kojeg on uzima na sebe ovaj jaram jeste jedino vjera iznad razuma. Drugim riječima, on to radi na način prinude, nadilaženjem i protivno svojoj volji.

Ukoliko je tako javlja se pitanje: „Zašto čovjek osjeća toliku težinu i otpor u radu, da njegovo tijelo svakog trenutka pokušava da se oslobodi rada iz kojeg ne osjeća nikakvu životnost?” I, ukoliko čovjek radi u skromnosti, i ukoliko nema drugi cilj osim da radi jedino zarad davanja, zašto onda Stvoritelj njemu ne daje da osjeti okus i životnost u radu?

Odgovor je taj da ovdje postoji velika ispravka. Da nije tako – znači ukoliko bi čovjek počeo da osjeća Svjetlost i zadovoljstvo u vrijeme kada tek počne da preuzima na sebe jaram Kraljevstva nebesa – njegova želja za primanjem tada bi se složila sa radom. U tom stanju on bi svakako pristao da radi i to zbog toga što bi htio da zadovolji svoju želju, to jeste, on bi radio za sopstvenu korist.

I, ukoliko bi bilo tako, za čovjeka ne bi postojala nikakva mogućnost da postigne Lišma, svojstvo davanja. U tom slučaju on bi bio primoran da radi jedino za sopstveni egoizam (za sopstvenu korist). To je tako jer bi on, u tom slučaju, rad Boga radio zbog toga što bi u tom radu osjećao zadovoljstvo koje je mnogo veće od bilo kojih korporalnih zadovoljstava. Tako, čovjek bi morao vječno da ostane u Lo Lišma, jer bi tu primao zadovoljstvo u radu. Inače čovjek ne može ništa da radi ukoliko ne prima nagradu, a tamo gdje već postoji zadovoljstvo čovjek nije u stanju ništa da promijeni. Zato, ukoliko bi čovjek u radu primio zadovoljstvo za sebe, on bi bio primoran da vječno ostane u onom stanju u kojem jeste.

To je poput toga kada ljudi jure lopova, a lopov trči ispred njih i viče: „Držite lopova”. I, tada nije moguće prepoznati ko je stvarno lopov da bi se on uhvatio i da bi se vlasniku vratilo ukradeno. Ali, ukoliko lopov, što je želja za primanjem za sebe, ne osjeća nikakav okus ni životnost u tome da u radu preuzme na sebe jaram Kraljevstva nebesa, i ukoliko tada čovjek radi u vjeri iznad razuma i na način prisile, tada se i tijelo privikne na taj rad koji je suprotan želji da se primi. I, tada čovjek ima mogućnost da se usmjeri na način rada u kojem je njegov cilj da dȃ užitak svom Stvoritelju. To je tako zato što je ono glavno što se traži od čovjeka to da on svojim naporima postigne Dvekut uz Stvoritelja, to jeste da postigne jednakost forme, da sve njegove akcije budu sa namjerom da daje.

O takvom stanju je rečeno: „Tada ćeš ti uživati u Gospodu”, gdje „tada” ukazuje na to da u početku rada čovjek neće imati nikakav užitak. Naprotiv, sav njegov rad biće kroz prisilu, to jeste kroz napor da se suprostavi želji tijela. Ali nakon toga, kada čovjek već navikne da radi zarad davanja i ne razmatra da li on osjeća dobar okus u radu, već vjeruje da takvim naporom u radu on daje zadovoljenje svom Tvorcu – tada on mora da vjeruje da Stvoritelj prihvata bilo kakav napor nižeg bez obzira koliko i kako radi, jer Stvoritelj gleda jedino na namjere čovjeka i iz toga Stvoritelj uživa. I tada, čovjek je nagrađen sa „Tada ćeš ti uživati u Gospodu”. 

I, zato će čovjek, čak i tokom rada Stvoritelja osjećati užitak i zadovoljstvo, jer on sada zaista radi rad Stvoritelja. To je tako jer je napor koji je uložio za vrijeme prisilnog rada njega pripremio za istinski rad zarad Stvoritelja. Sada mi razumijemo da i tada, takođe, kada pojedinac prima zadovoljstvo, to se odnosi na Stvoritelja, to jeste, specifično je za Stvoritelja.

Link - Lishma Is an Awakening from Above, and Why Do We Need an Awakening from Below


Нема коментара:

Постави коментар