уторак, 12. април 2022.

Šamati 31: ONAJ KOJI JE UGODAN DUHU NARODA


Onaj koji je ugodan duhu naroda*


*Pirke Avot 3: Rabin Hanina Ben Dosa volio je ponavljati: onaj sa kim su zadovoljni ljudi, zadovoljan je i Bog. Ali svakim sa kim su ljudi nezadovoljni, nezadovoljan je i Bog. 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

Rečeno je: „Onaj koji je ugodan duhu naroda…” On (Baal HaSulam) pita: „Ali mi nalazimo da su veliki i slavni mudraci bili u nesuglasju. Ukoliko je tako, nema onog koji je ugodan duhu naroda”.

I on je odgovorio  to nije rečeno za „sve što je od stvorenja”, već za „duh stvorenja”. To znači da se jedino tijela spore, zato što svako koristi svoju želju za primanjem.

A „duh stvorenja”, to je već duhovno. A rečeno: „… onaj koji je ugodan…” odnosi se na to da pravednici koji privlače obilje, obilje privlače za čitavu generaciju. I jedino zbog toga što oni još nisu odenuli svoj duh, oni ne mogu da postignu i osjete obilje koje pravednici privlače.

Link - Anyone Who Pleases the Spirit of the People

Iz transkripta lekcije rava Lajtmana 

  Zato se kaže: „U skladu s duhom stvorenja”. Na nivou „Ruah” na  koji se osoba uzdiže sa nivoa životinje „Nefeš” nema sporova i svađa, jer svako ko je na ovom nivou razumije i osjeća čitav zajednički sistem duša.

  Spor se odvija u željama, kada svako djeluje iz svoje želje, jer svaka duša ima 613 želja u posebnoj kombinaciji koja je karakteristična samo za nju.

 I zato se, prilikom ispravki duša, vrijeme i redoslijed ispravljanja svake od 613 želja međusobno razlikuje. Ta razlika se naziva spor. Dok na nivou „Ruah”... nema sporova, postoji samo povezanost i savršenstvo.

 Na nivou „Ruah” nema sporova između mudraca. Međutim, Baal HaSulam kaže: „Ali postoje brojni primjeri velikih pravednika koji se međusobno spore”, njihova mišljenja se razlikuju

 To uopšte nisu sporovi kao oni koji se vode u našem svijetu, kada se egoizam jednog sukobljava sa egoizmom drugog. Naprotiv, na nivou „Ruah” u sporovima doznajemo koliko se možemo obogatiti kroz uključivanje jednih u druge, gdje svako daje drugom, kad niko ne može da zamijeni ili potisne onog drugog. Naprotiv, u cjelokupnom sistemu svako dodaje od sebe, i bez toga neće biti savršenstva.

 


Šamati 30: NAJVAŽNIJE JESTE TO DA ČOVJEK ŽELI JEDINO DA DAJE


Najvažnije jeste to da čovjek želi jedino da daje

Uslušano nakon Šabata, Vaikra (20. mart 1943. godine)  
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Ono što je najvažnije jeste to da se ne želi ništa drugo osim da se daje i to zbog veličine Stvoritelja, zbog toga što svaka akcija primanja ima manu. I nije moguće da se izađe iz primanja, osim da se pređe na potpuno suprotni kraj, to jeste u davanje.

Sila koja pokreće, to jeste sila koja vuče i sila koja primorava na rad jeste veličina Stvoritelja. I neophodno je da mislimo da smo mi i u ovom svijetu u svakom slučaju prinuđeni da radimo, i da upravo kroz te napore možemo da steknemo neke koristi i užitke. To jeste, čovjek kroz napor i trud koje ulaže može da osladi svoje ograničeno tijelo i da postane prolazni gost. Ili on može da postane vječni gost, kada njegov napor ne nestaje, već ostaje u vječnosti. 

Ovo je poput toga kada neki čovjek ima snagu da izgradi čitavu državu, a on gradi samo privremenu kolibu koja se ruši pod udarom jakog vjetra i time se gube svi njegovi napori. Međutim, ukoliko on ostane u Keduša, tada svi njegovi napori ostaju u vječnosti. I jedino ovaj cilj treba da bude osnova njegovog rada, svaka druga osnova je sa manom.


Snaga vjere je dovoljna da čovjek radi zarad davanja. To znači da čovjek može da vjeruje u to da će Stvoritelj prihvatiti njegov rad. Jer čak i kada njegov rad u njegovim očima izgleda nevažan, Stvoritelj u svakom slučaju prihvata sve. Stvoritelj voli i prihvata svaki trud čovjeka ukoliko čovjek svoj trud posveti Njemu.

Ali, ukoliko čovjek vjeru hoće da koristi zarad primanja, tada vjera njemu nije dovoljna. I, tada se u njemu javlja sumnja u vjeru. To je tako zbog toga što primanje nije istina. Jer zapravo, čovjek i nema ništa od svog rada; jedino Stvoritelj ima od njegovog rada. Otuda su čovjekove  sumnje istinite. Drugim riječima, strane misli koje se pojavljuju u njegovom umu jesu opravdan prigovor.

Ali, ukoliko čovjek vjeru hoće da koristi da bi išao putem davanja, sigurno je da on tada nema nikakvih sumnji u vjeru. A, ukoliko u njemu postoje sumnje, on tada mora da zna da je to zbog toga što on, vjerovatno, i ne želi da ide putem davanja, jer je za davanje vjera dovoljna.

Link - The Most Important Is to Want Only to Bestow


среда, 6. април 2022.

Šamati 29: KADA ČOVJEKU DOĐU MISLI SUMNJE

 
Kada čovjeku dođu misli sumnje


Uslušano 1943. godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 


Rečeno je: „Gospod je  sjenka tvoja”. Ukoliko čovjek ima misli sumnje u Stvoritelja, tada i Stvoritelj, unutar čovjeka, sumnja u njega. A kada Stvoritelj sumnja, to se naziva „planina Gospoda” (
Planina - "Har", od riječi  Hirhurim" - misli, sumnje). Zato je rečeno: „Ko se uzdiže na planinu Gospoda, i ko staje na Njegovo sveto mjesto?” „Onaj ko ima čiste ruke i čisto srce!” Čiste ruke se postižu ispravkom i to je značenje za „… i ruke Mojsija bile su teške…”  dok je ruke držao podignute ka Stvoritelju. Čisto srce postiže se kao rezultat rada u srcu (Avodat Liba).


Link - When Thoughts Come to a Person 

 

Psalmi 121:5

Gospod je čuvar tvoj, Gospod je sjena tvoja…


Psalmi 24:3;4

Ko će izaći na goru Gospodnju? i ko će stati na svetom mjestu Njegovu?

U koga su čiste ruke i srce bezazleno..


*Komentar rava Lajtmana sa bloga:

Unutar čoveka nalazi se planina (Har), što su posebne sumnje Hirurim). kroz koje dobijamo posude primanja zarad davanja….


понедељак, 4. април 2022.

ZAŠTO SE SPECIFIČNO U NOĆI PESAHA POSTAVLJAJU ČETIRI PITANJA


Zašto se specifično u noći Pesaha postavaljaju četiri pitanja

Članak  broj 22, 1988/89. godina

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)

Kada to pojedinac postavlja pitanja? Tada kada ima nedostatak. I, on pita: „Zašto je tako da ja patim kada nemam ono što mislim da mi je potrebno?” I on dolazi Stvoritelju sa žalbama i zahtevima i pita: „Zašto je potrebno da ja patim?” Ali, koja pitanja postavlja pojedinac onda kada ima obilje, kada oseća da je slobodan i da nije ničim zarobljen? To jeste, koja pitanja postavlja tada kada ne oseća da ga boli zbog toga što nešto nema a što bi mu dalo prostor da pita – „zašto”? 

I, mi treba da razumemo zašto postavljamo pitanja specifično u noći Pesaha, što je praznik slobode? I ova se pitanja nazivaju „četiri pitanja”, što je četiri puta „zašto”. Ona se postavljaju precizno tada kada pojedincu ništa ne nedostaje.

U skladu sa onim što Ari kaže, noć Pesaha je većeg savršenstva od večeri Šabata. On kaže da na veče Šabata postoji uzdizanje Malhut do Mohin de Nešama, dok na noć Pesaha postoji uzdizanje Malhut do Mohin de Haja, kao što je to na dan Šabata (pogledati Šaar HaKavanot). Tako, treba da razumemo zašto postavljamo pitanja naročito u vreme savršenstva. Svakako, postoji mnogo odgovora na to, a mi ćemo to tumačiti u odnosu na rad. 

Znano je da nam je dat rad u Tori i Micvot (zapovesti) da kroz njega ispravimo sebe i postanemo dostojni da primimo užitak i zadovoljstvo. To je i razlog iz kojeg je čovek stvoren, jer kao što je znano svrha stvaranja je – Činiti dobro Njegovim stvorenjima. Međutim, potrebno je izbeći sram prilikom primanja zadovoljstava. Zbog toga što svaka grana želi da liči svom korenu i zbog toga što koren daje stvorenjima, usled toga nastaje nejednakost forme između davaoca i primaoca i to uzrokuje sram.