Šamati 38: STVORITELJ U SVOJOJ RIZNICI NEMA DRUGOG BLAGA OSIM STRAHA STVORITELJA

Stvoritelj u svojoj riznici nema drugog blaga osim straha Stvoritelja

Uslušano 10. Nisana, 31. mart 1947. godine 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Riznica je posuda u koju se stavlja blago. Na primjer, žito se čuva u ambaru, a vrijedne stvari se čuvaju na dobro zaštićenom mjestu. To znači da sve što se tamo (u Kli) primi dobija ime po Svjetlosti koja je u Kli. A Kli mora da bude u stanju da može da prima. To je kao što učimo da nema Svjetlosti bez Kli. Isto je tako i u korporalnom. 

No, šta je duhovna posuda, u koju možemo da primimo duhovno obilje koje Stvoritelj hoće da nam dâ, a koja je takva da je podesna da primi Svjetlost? Isto je tako i u korporalnom gdje posuda treba da odgovara sadržaju koji se u njoj čuva, to jeste, oni moraju da odgovaraju jedno drugom. Na primjer, ne može se reći da imamo zalihe vina koje smo zaštitili od kvarenja, ukoliko smo ga sipali u nove džakove, ili da imamo velike zalihe brašna koje smo sipali u burad. Uobičajeno je da su burad i vrčevi posude za vino, a da se za brašno koriste džakovi, a ne burad. 

Otuda, postavlja se pitanje: šta je duhovna posuda, Kli od koje mi možemo da načinimo riznicu za Višu Svjetlost? To je saglasno pravilu, da „Više nego što tele želi da sisa, krava želi da hrani”. To je tako, jer je Njegova volja da čini dobro Njegovim stvorenjima. I, mi moramo da vjerujemo da je razlog iz kojeg je načinjen Cimcum naše sopstveno dobro. A uzrok je taj što mi nemamo odgovarajuće Kelim koje mogu da prime obilje. Slično je i sa posudama u korporalnom, koje moraju da odgovaraju onome što se u njima čuva. Otuda, moramo da kažemo da, ukoliko  dodajemo Kelim, imaćemo gdje da čuvamo dodatno obilje. 

I odgovor na prethodno postavljeno pitanje je: „Stvoritelj u svojoj riznici nema drugog blaga osim straha Stvoritelja”. 

Ipak, treba da razjasnimo šta je to strah Stvoritelja: to je Kli i od te Kli biva načinjena riznica u koju se postavlja sve ono što je važno. I o tom strahu je rečeno kao što je napisano o Mojsiju (Berahot, 7): „I Mojsije zakloni svoje lice, jer se bojao da pogleda u Gospoda”, i zbog toga je bio nagrađen time da vidi lik Gospoda. 

I, smisao ovog straha je u tome što se čovjek boji velikog zadovoljstva koje tamo postoji, a koje čovjek nije u stanju da primi zarad davanja. I nagrada čovjeku za to što je ispitivao takav strah jeste da on za sebe gradi Kli u koju može da primi Više obilje. Upravo se u tome sastoji rad čovjeka, sve ostalo se pripisuje Stvoritelju. Ipak, nije tako kada je u pitanju strah. Suština straha odnosi se na to da se ne primi, dok sve ono što Stvoritelj daje, On daje jedino da bi se primilo. I to je značenje za rečeno: „Sve je u rukama nebesa osim straha nebesa”. 

I ovo je posuda koja nam je potrebna, jer u suprotnom razmatralo bi se da smo budale, kao što su naši mudraci rekli: „Ko je budala? Onaj koji izgubi ono što mu je dato”. To znači, da će Sitra Ahra uzeti obilje od nas ukoliko mi nismo u stanju da usmjerimo svoju namjeru tako da bude zarad davanja, jer bi tada obilje otišlo u posude primanja, što su Sitra Ahra i Tuma’a (nečistoća). 

Ovo je značenje za: „I vi ćete držati zapovjesti”, gdje „držati” znači strah. Iako je priroda Svjetlosti takva da ona čuva sebe, što znači da Svjetlost odlazi prije nego što pojedinac želi da primi Svjetlost u posude primanja, ipak pojedinac mora, koliko je to moguće, da se sam čuva od primanja za sebe, kao što su naši mudraci rekli: „Čuvajte sami sebe makar malo od dolje, a Ja ću vam dati veliku zaštitu od Gore”. 

Naši mudraci su rekli: „Sve je u rukama nebesa, osim straha nebesa” i razlog iz kojeg strah pripisujemo čovjeku jeste u tome što Stvoritelj čovjeku daje sve osim straha. Ono što Stvoritelj daje je jedino ljubav a ne strah. 

Strah se može steći pomoću Segula Tore i Micvot. To znači da kada se čovjek angažuje u Tori i Micvot sa namjerom da dȃ zadovoljenje svom Tvorcu, onda ga njegove akcije, odjevene u tu namjeru, dovode do straha. U suprotnom on ostaje na nepokretnom nivou Keduša, čak iako Toru i Micvot pedantno izvršava u svim detaljima. 

Slijedi da pojedinac treba uvijek da se sjeti koji je razlog koji ga obavezuje da izvršava Toru i Micvot. I rečeno: „Neka vaša svetost bude zarad Mog Imena” naši mudraci su tumačili tako da to znači – Ja ću biti razlog za vas, što znači da će sav vaš rad biti zarad toga da vi hoćete Meni da date užitak, to jeste, sve vaše akcije će biti zarad davanja. 

Naši mudraci su rekli: „Sve što se čuva postoji u sjećanju” (Berahot 20). Ovo znači da je za sve koji se angažuju u izvršavanju Tore i Micvot, sa namjerom da postignu „sjećanje”, rečeno: „Kada se sjetim Njega, On mi ne dȃ da spavam”. 

Slijedi da je glavni cilj angažovanja u Tori i Micvot taj da se bude nagrađen „sjećanjem” (Stvoritelja). To jeste, želja pojedinca da se sjeća Stvoritelja uzrokuje da on izvršava Toru i Micvot. Upravo je Stvoritelj razlog iz kojeg pojedinac izvršava Toru i Micvot, jer bez toga nije moguće da prione uz Stvoritelja, i rečeno je da „… on i Ja ne možemo da boravimo na istom mjestu” zbog nejednakosti svojstava. 

Međutim, nagrada i kazna su skrivene od čovjeka i njemu ostaje jedino da vjeruje da nagrada i kazna postoje. Stvoritelj želi da svi rade za Njega, a ne za vlastitu korist, jer bi ih to udaljilo od svojstava Stvoritelja. A, ukoliko bi nagrada i kazna bile otkrivene, onda bi čovjek radio iz ljubavi prema sebi, to jeste iz toga što želi da ga Stvoritelj voli, ili bi radio kroz to što bi mrzeo sebe, ali iz straha da ga Stvoritelj ne zamrzi.

Slijedi da je sav razlog za rad jedino u samom pojedincu, i nije Stvoritelj razlog. A Stvoritelj hoće da On bude razlog koji pojedinca primorava na rad.

Proizlazi da pojedinac precizno iz straha prepoznaje svoju niskost i kaže da to što on služi Kralju, to jeste to što hoće da daje Njemu, jeste velika nagrada. I za njega je to vrijednije nego što može i da iskaže. To je u skladu sa pravilom  da kada neko daje važnoj osobi, to je kao da on od nje zapravo prima. U mjeri u kojoj pojedinac osjeća sopstvenu niskost, u toj mjeri on može da počne da cijeni veličinu Stvoritelja, i želja da služi Stvoritelju budi se u njemu. Međutim, ukoliko je pojedinac ponosan, Stvoritelj tada kaže: „… on i Ja ne možemo da boravimo na istom mjestu”.

To je značenje za rečeno: „Budala, zao i bezobrazan idu zajedno”. Budala se naziva onaj koji nema strah, što znači da on sebe ne može da unizi pred Stvoriteljem i ne može da kaže da je za njega velika čast da služi Stvoritelju bez ikakve nagrade. Zbog toga on ne može da primi nimalo mudrosti (Hohma) od Stvoritelja i ostaje budala. A, onaj ko je budala je zao, kao što su naši mudraci rekli: „Čovjek ne griješi osim ako u njega nije ušao duh ludosti”.

Link - The Fear of God Is His Treasure