Šamati 4: ZAŠTO ČOVJEK OSJEĆA TEŠKOĆU KADA ŽELI SEBE DA PONIŠTI PRED STVORITELJEM

Zašto čovjek osjeća teškoću kada želi sebe da poništi pred Stvoriteljem  

Uslušano 12. Ševata 6. februar 1944. godina 
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Treba da znamo šta je razlog teškoće koju čovjek osjeća kada želi da se poništi pred Stvoriteljem i da više ne brine o sopstvenom interesu. Jer, on tada dolazi u stanje kada osjeća kao da je čitav svijet ostao na svom mjestu, a on je iščezao iz tog svijeta i ostavio svoju porodicu i prijatelje zarad poništavanja sebe pred Stvoriteljem. 

Za ovo postoji jednostavan razlog i naziva se „nedostatak vjere (Hisaron haEmuna)”. To jeste, čovjek ne vidi pred kim i zbog čega treba da se poništi, jer on ne osjeća postojanje Stvoritelja. I to je ono što njemu uzrokuje osjećaj teškoće.  

Ali, kad on počne da osjeća postojanje Stvoritelja, istog časa njegova duša počinje da žudi za tim da se poništi i poveže sa korijenom da bi se u njega inkorporirala poput svijeće u baklju, bez ikakvog razmišljanja i zadrške. I, ovo čovjeku dolazi prirodno, poput svijeće koja se poništava pred bakljom.  

Slijedi da je esencija rada čovjeka jedino to da postigne osjećaj postojanja Stvoritelja, to jeste da osjeti da je „čitava zemlja puna Njegove slave”. I, u tome treba da bude čitav čovjekov rad, i to znači da sav napor koji čovjek ulaže u rad treba da bude zarad toga, a ne zarad nečeg drugog. I čovjek ne treba da se zavarava i da misli o nečemu drugom, jer njemu je potrebno samo jedno, a to je vjera u Stvoritelja. To znači da jedina nagrada koju on želi za svoj rad jeste vjera u Stvoritelja. 

I, potrebno je da znamo da ne postoji razlika između velike i male iluminacije koju čovjek postiže. To je tako zato što nema promjena u Svjetlosti, već se sve promjene događaju u Kelim koje primaju obilje. Kao što je napisano: „Ja Moje HaVaJaH ne mijenjam”.  

Otuda, do mjere u kojoj je čovjek u stanju da uveća svoje Kelim do te mjere će se uvećati iluminacija (količina Svjetlosti koja ulazi u njih). Pitanje je: čime se mogu uvećati Kelim? Odgovor je da se Kelim mogu uvećati na način da čovjek stalno zahvaljuje Stvoritelju i veliča Stvoritelja, i da Njemu zahvaljuje na tome što ga je On približio i dao mu mogućnost da osjeti Njega makar i malo. I, čovjek treba da razumije koliko je važna njegova veza sa Stvoriteljem. I što veću važnost čovjek daje tome, njegove Kelim postaju veće i time on iluminaciju osjeća u većoj mjeri.  

Čovjek mora da zna da on nikada neće doći do toga da zna stvarnu mjeru važnosti veze između čovjeka i Stvoritelja, i on ne može da cijeni njenu istinsku vrijednost. Umjesto toga u onoj mjeri u kojoj on cijeni tu povezanost, u toj mjeri on će postići njenu zaslugu i važnost. Postoji snaga u tome jer na taj način on može da bude trajno nagrađen ovom iluminacijom.

Link - What Is the Reason for the Heaviness One Feels when Annulling before the Creator in the Work

ŠTA UZROKUJE MOLITVU

Šta uzrokuje molitvu

Članak br. 18, 1985-86.

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš) 

Naši mudraci su napisali (Meserhet Berahot 32): „Osoba uvek treba da veliča Stvoritelja, a onda da moli”. Kada pojedinac dođe u stanje u kojem oseća da greši u radu Stvoritelja i da njegova vera nije onakva kakva treba da bude – što je da on ne može da veruje da je Stvoritelj dobronameran, ili oseća da ne može da zahvali Stvoritelju i da svim srcem kaže: „Blagosloven je On koji je rekao: ‘Neka bude svet’”, a što znači da on toliko uživa u svetu da zahvaljuje Stvoritelju što je stvorio svet tako da on ima u čemu da uživa – i ukoliko on ne oseća užitak i zadovoljstvo iz obilja koje prima, za njega je teško da bude zahvalan za to. I, to ga boli jer ne može da veliča Stvoritelja za svet koji je On stvorio, niti da svim srcem kaže: „Blagosloven je On koji je rekao: ‘Neka bude svet’”. 

I, to da taj nedostatak njega boli znači da on kaže da mora biti da je takav osećaj njemu došao zbog toga što je udaljen od Stvoritelja, to jeste, on je uronjen u samoljublje, i to uzrokuje da se odvojio od Stvoritelja, i tada je Stvoritelj skriven od njega i on nema osećaj veličine Stvoritelja. 

I, zato, pojedinac ne može da vidi istinu, to jeste ono što je napisano: Jer ovo je tvoj život i dužina tvojih dana”. Isto tako, on ne može da oseti važnost Tore, to jeste ono što je napisano: „Jer ovo je vaša mudrost i vaš razum u očima nacija, koje će čuti sve ove zakone i reći: ‘Zaista, ovaj veliki narod je mudar i razuman narod’”.

Kada pojedinac preispituje sebe i misli: „Gde je to uzbuđenje o kojem nam nacije sveta govore: ‘Sigurno ovo ... je mudar i razuman narod’, zbog Tore, zato što držimo ono što je napisano: ‘Poštujte i izvršavajte zapovesti; jer to je vaša mudrost i vaše razumevanje u očima nacija’. Tako, zašto ja ne osećam važnost Tore i Micvot?” 

U tom stanju refleksije, kada oseća koliko je udaljen od bilo kakvog poštovanja za rad Stvoritelja, pojedinac počinje da se budi i misli: „Nešto mora da se uradi. Ne mogu da ostanem u ovom stanju niskosti do kraja svog života”. Sigurno, ovo je vreme kada on počinje da moli Stvoritelja da ga dovede bliže Njemu i da mu od Gore pomogne, kao što su naši mudraci rekli: „Onome koji dolazi da se pročisti se pomaže”.

Šamati 3: MATERIJA DUHOVNOG POSTIGNUĆA

Materija duhovnog postignuća 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

U svjetovima razlikujemo mnoga razabiranja i mnoge stepene. Neophodno je da znamo da sve što se odnosi na ta razabiranja i stepene govori jedino o postizanju duša u skladu sa onim što one primaju iz svjetova. Ovo je u skladu sa pravilom: „Ono što ne postignemo – ne možemo nazvati po imenu”. Otuda riječ „ime” ukazuje na postignuće. To je poput toga kada čovjek daje ime nekom objektu nakon toga što je, u skladu sa svojim stepenom razumijevanja, postigao nešto o njemu.

Zato se, generalno, ukupna stvarnost, sa stanovišta duhovnog postignuća, dijeli na tri dijela:

1. „Acmuto” (esencija Stvoritelja)

2. Ein Sof (Beskonačnost)

3. Duše

1. O Acmuto uopšte ne govorimo. To je zato što korijen i mjesto stvorenja jesu u Misli stvaranja, gdje su ona inkorporirana, i značenje ovoga skriveno je u riječima: „Završetak djela je u prvobitnoj misli”. 

2. Ein Sof (Beskonačnost) predstavlja Misao stvaranja, skrivenu u riječima: „Njegova volja – da čini dobro Njegovim stvorenjima”. To se naziva Ein Sof (Beskonačnost) i to je veza koja postoji između Acmuto i duša. Tu vezu mi percipiramo kao tajnu – volja da stvorenja uživaju. 

Ein Sof (Beskonačnost) je početak svega i naziva se „Svjetlost bez Kli”. Jer tamo leži korijen stvorenja, to jeste veza između Stvoritelja i stvorenja, koja se naziva „Njegova volja – da čini dobro Njegovim stvorenjima”. Ova volja nastaje u svijetu Ein Sof i širi se ka svijetu Asija. 

3. Duše, koje primaju to dobro koje postoji u Negovoj volji da čini dobro.

AGENDA SKUPA 2

Agenda skupa 2

Članak br. 17, 1985-86.

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)

U Masehet Berahot (odeljak 32) naši mudraci su rekli: „Rabi Šamlaj je rekao: ‘Pojedinac uvek treba da veliča Stvoritelja, i onda da moli’. Odakle mi to imamo? Od Mojsija, kao što je napisano: ‘I, ja sam molio’”. Baal HaSulam je tumačio da kada osoba hoće da traži uslugu od drugoga, ona mora da zna: a) da li taj drugi ima ono što ona traži od njega, jer ukoliko nema, onda nema smisla da traži, i b) da taj drugi ima dobro srce. Ovo je tako jer taj drugi može da ima ono što osoba traži, ali ne i takvo srce koje bi dalo. 

Otuda, pojedinac prvo treba da veliča Stvoritelja, znači da veruje da Stvoritelj ima sve što on traži, i da je Stvoritelj milosrdan i da daje onima koji traže dobro.

Proizlazi da kada se prijatelji okupe na jednom mestu, skup je svakako u neku svrhu, jer kada pojedinac odvoji deo svog vremena, koje bi on inače koristio za svoje lične poslove, i odustane od svojih poslova da bi učestvovao u skupu – on tada želi da u skupu nešto i stekne. Ukoliko je tako, na skupu se treba truditi da svaki od prijateljā vidi sa čime je došao na sastanak, šta je kupio i sa čime odlazi kući. 

Ponekad se za vreme skupa prijateljā, tokom tog susreta, svako oseća dobro. U to vreme, ne događa im se da promišljaju o tome šta je to što su stekli i sa čime će otići kući. To jeste, oni ne pitaju: šta ja imam u svojoj ruci što sam stekao u skupu prijatelja a nisam imao pre nego što sam došao u društvo? I, tada pojedinac vidi da nema ništa u ruci. 

To je poput onoga što je napisano (Zakoni ponovljeni, 23:25): „Kada uđeš u vinograd svoga prijatelja, ti smeš da jedeš grožđa dok ne zadovoljiš svoju dušu, ali ne stavljaj ništa od toga u svoje posude”. Treba da tumačimo da se to kada se prijatelji okupe naziva „vinograd tvoga prijatelja”, kada vi sedite i jedete i pijete zajedno, pričate o ovome i onome, i telo uživa tokom akcije. Ovo je slično sa: „Ti smeš da jedeš grožđa dok ne zadovoljiš svoju dušu”. 

Ali, kada krećete kući, vi hoćete da vidite šta imate u vašim Kelim, to jeste, šta imate da ponesete sa sobom da održite život. To jeste, kada napuštamo skup i ispitujemo šta, nakon sastanka, imamo u našim Kelim, mi tada vidimo: „...ali, ne stavljaj ništa od toga u svoje posude”. Drugim rečima, u Kelim nema ničega čime bi se i nakon skupa oživela duša.