четвртак, 9. децембар 2021.

Šamati br. 15 - ŠTO ZNAČI - DRUGI BOGOVI U RADU


Što znači - drugi bogovi, u radu

Uslušano 24. Ava (3. avgust, 1945. godine) 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Napisano je: „Nemoj imati drugih bogova osim Mene”. I, Zohar tumači da je potrebno da postoji „kamenje kojim se vaga”. I pita: „Kako se uz pomoć kamenja vaga rad tako da čovjek može da zna svoje stanje na putu Stvoritelja?” I, odgovara da je znano da u vrijeme kada čovjek počne da radi više nego što je navikao, tada njegovo tijelo počinje da se opire i da se svom snagom protivi ovom radu.  

To je zbog toga što je, za tijelo, davanje jaram i teško breme, i tijelo ne može da toleriše ovakav rad. A, suprotstavljanje tijela se u čovjeku manifestuje kroz pojavu stranih misli, to jeste tijelo počinje da postavlja znana pitanja: „Ko?” i „Što?” (ko je taj vaš Stvoritelj? što vam daje taj rad?). I čovjek o tim pitanjima kaže da sva ona dolaze od strane nečistih sila (Sitra Ahra), i to zbog toga da bi ga omela u radu.

Ukoliko čovjek kaže da ta pitanja dolaze od Sitra Ahra, tada on krši ono što je napisano: „Nemoj imati drugih bogova osim Mene”. 

To je zbog toga što je čovjek obavezan da vjeruje da ta pitanja dolaze od svete Šehina, zato što „Nema ništa osim Njega”. Sveta Šehina otkriva čovjeku njegovo istinsko stanje, tako što mu ukazuje na to da li on ide putem Stvoritelja ili ne. I time što mu šalje pitanja koja se nazivaju strane misli, ona (Šehina) vidi kako čovjek gleda na ta pitanja. I, čovjek mora sve ovo da razumije – svoje istinsko stanje u radu – da bi znao što da radi. 

Ovo je poput priče o tome da je jedan čovjek htio da sazna koliko njegov prijatelj njega voli. Naravno, kada su licem u lice, prijatelj će, zbog stida, sakriti ono što stvarno misli. Zbog toga je ovaj čovjek rekao nekome da pred prijateljem govori loše o njemu da bi saznao kakva je prijateljeva reakcija kada on nije prisutan. I tada čovjek može da zna istinu o tome koliko njegov prijatelj njega voli. 

I pouka je da, kada sveta Šehina pokazuje čovjeku svoje lice, to jeste kada Stvoritelj čovjeku daje životnost i radost, tada se čovjek, dok je u takvom stanju, stidi da kaže što misli o radu davanja i o tome da ne primi ništa za sebe. A, kada čovjek nije pred licem Šehina, to jeste kada se životnost i radost ohlade, što je test za „ne pred Njenim licem”, tada čovjek može da vidi svoje istinsko stanje u odnosu na davanje. 

I, ukoliko čovjek vjeruje u napisano da „Nema ništa osim Njega” – da njemu sve strane misli šalje Stvoritelj, to jeste da je On jedini koji upravlja – tada on svakako zna što da radi i kako da odgovori na ova teška pitanja. I, to čovjeku izgleda tako kao da mu ona (Šehina) šalje glasnike da bi vidio da on govori loše o njoj, o svom Kraljevstvu nebesa. Prethodno rečeno možemo da tumačimo na ovaj način. 

I, čovjek može da razumije da sve dolazi od Stvoritelja. Jer, znano je da udari, kojima tijelo pritiska čovjeka stranim mislima, čovjeku ne dolaze kada se on ne angažuje u radu. Te misli, koje čovjeka pritiskaju, njemu dolaze kao potpuni osjećaj i prosto se roje u njegovom umu sve dok ga ne slome. I, one se pojavljuju jedino nakon toga kada čovjek u Tori i radu napreduje mnogo više nego obično.

Ovo se naziva „kamenje kojim se vaga”. To jeste, čim čovjek hoće da razumije ova pitanja i dâ odgovor na njih, na njegov um pada „kamenje”. I on tada vaga svrhu rada – da li je vrijedno raditi zarad davanja svom svojom snagom i dušom; i da li je vrijedno to da sve njegove želje budu jedino zarad toga da se nada, da ukoliko primi nešto u ovom svijetu, to bude jedino zarad davanja zadovoljenja Stvoritelju i ne zarad bilo čega materijalnog.

U to vrijeme počinje oštra rasprava jer čovjek vidi da postoje argumenti na obe strane (doslovno: „i lice u ovome i lice u onome”). I postoji upozorenje da: „Nemoj imati drugih bogova osim Mene”, da ne biste kazali da su vam drugi bogovi dali kamenje da njima vagate vaš rad, već umjesto toga, kao što je rečeno „… osim Mene”.

To jeste, čovjek je dužan da zna šta znači to „… osim Mene”, i to zbog toga da bi vidio istinsku formu osnove i temelja na kojima se gradi zdanje njegovog rada.

I, u radu postoji poteškoća u tome što postoje dva iskaza koji protivrječe jedan drugom:

1. Sa jedne strane, čovjek treba da nastoji da sav njegov rad bude usmjeren na to da on postigne Dvekut uz Stvoritelja, da čitava  njegova želja bude jedino zarad davanja zadovoljenja svom Tvorcu i ne za sebe.

2. Sa druge strane, vidimo da to nije glavni cilj, jer svrha stvaranja nije to da stvorenja daju Stvoritelju, jer On nema nikakvih nedostataka i On nema potrebu za tim da stvorenja Njemu išta daju. Naprotiv, svrha stvaranja je određena voljom Stvoritelja da čini dobro Njegovim stvorenjima, to jeste da stvorenja od Stvoritelja prime užitak i zadovoljstvo.

Ova dva iskaza su međusobno kontradiktorna. Sa jedne strane čovjek treba da daje, a sa druge on treba da prima. Drugim riječima, kada se radi o ispravci, stvorenja treba da postignu Dvekut što se naziva jednakost forme, to jeste da sve njihove akcije budu jedino zarad davanja. Nakon toga moguće je postići Svrhu stvaranja što je primanje užitka i zadovoljstva od Stvoritelja.

Otuda, kada se čovjek navikne da ide putem davanja, podrazumijeva se da on nema Kelim primanja. A, kada čovjek ide putem primanja on nema Kelim davanja.

Međutim, uz „kamenje koje je za vaganje” čovjek dobija i jedne i druge Kelim. A, to je tako jer nakon svih pregovaranja koje je imao tokom rada –  kada je nadišao i preuzeo na sebe teret Kraljevstva nebesa, u formi davanja, i u umu i u srcu – slijedi da on već prima zarad davanja. Otuda, kada žudi za Višim obiljem, on već ima čvrstu osnovu – da je potrebno da sve bude jedino zarad davanja. Zato, čak i ukoliko primi neku iluminaciju, to prima u cilju da daje, zbog toga što je čitava osnova njegovog rada sagrađena isključivo na davanju, i to se naziva primanje zarad davanja.

Link - Link - What Is Other Gods in the Work



Нема коментара:

Постави коментар