четвртак, 21. октобар 2021.

Šamati br. 6 - PODRŠKA KOJU DAJE TORA U DUHOVNOM RADU


Podrška koju daje Tora u duhovnom radu

Uslušano 1944. godine 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Kada čovjek uči Toru i hoće da postigne to da sve njegove akcije budu zarad davanja, tada on mora da se trudi da mu podrška uvijek bude Tora. A, podrška koju Tora daje jeste hrana: ljubav, trepet, ushićenje, životnost i tome slično. I, sve to čovjek treba da pronađe u Tori, to jeste, Tora treba da mu dȃ takve rezultate. 

A ukoliko čovjek uči Toru i nema takve rezultate to se ne naziva Tora, jer Tora znači Svjetlost koja je odjevena u Toru. To je kao što su naši mudraci rekli: Ja  sam stvorio zlu inklinaciju, Ja sam stvorio Toru kao začin”.  Ovo se odnosi na Svjetlost koja je u Tori, budući da Svjetlost u njoj vraća izvoru.

I, treba da znamo da unutar Tore postoje dva razabiranja: 1. Tora  i  2. Micva. 

I, za čovjeka nije moguće da razumije prethodno pomenuta dva razabiranja sve dok nije dostojan toga da ide putem Stvoritelja, što je izrečeno u stihu: Tajna je Gospoda u onima koji se Njega boje...”. I, dok se čovjek još priprema da uđe u dvorac Stvoritelja, on nije u stanju da razumije put istine. Ali, moguće je navesti primjer za to da čak i osoba koja se nalazi u periodu pripreme može ponešto i da razumije. To je kao što su naši mudraci rekli (Suta, 21): Rabi Josef je rekao: 'Micva štiti i čuva čovjeka kada je on praktikuje, a Tora štiti i čuva čovjeka i kada јe on praktikuje i kada je ne praktikuje”.

Radi se o tome da to kada  praktikuje” (Micva) znači da pojedinac ima nešto malo Svjetlosti i da tu Svjetlost koju je primio može da koristi jedino dok je Svjetlost još u njemu, jer se on sada raduje zbog Svjetlosti koja sija za njega. To se naziva Micva. To jeste, čovjek još nije nagrađen Torom, već mu životnu snagu Keduša daje Svjetlost (iz Micva). 

To nije tako sa Torom. Jer, kada pojedinac postigne put u radu, tada on taj put može da koristi čak i kada ne praktikuje Toru, to jeste, čak i kada nema Svjetlost. To je zbog toga što je od njega jedino sjaj otišao (iluminacija), ali put koji je on postigao u radu može da mu služi čak iako ga je sjaj (iluminacija) napustio.

Međutim, istovremeno treba da znamo da je Micva u vrijeme kada se praktikuje važnija  od Tore u vrijeme kada se ona ne praktikuje. To jeste, kada se praktikuje” (Micva) znači to da čovjek prima Svjetlost;  otuda, kada je Svjetlost u njemu to se naziva  praktikuje”. Otuda, Micva  je u vrijeme kada čovjek prima Svjetlost važnija  od Tore u vrijeme kada on nema Svjetlost, to jeste kada on nema životnu snagu Tore.

U tom slučaju, Tora je, sa jedne strane, važna zbog toga što čovjek može da koristi put koji je postigao u Tori. Ali, on je ovdje bez životne snage koja se naziva Svjetlost. I, budući da u vrijeme praktikovanja Micva on prima životnu snagu koja se naziva Svjetlost,  Micva je važnija. 

Zato, kada u čovjeku nema životnosti tada se razmatra da je on zao”, jer sada on ne može da kaže da Stvoritelj upravlja svijetom na način Dobar koji čini dobro”. I, on se naziva zao” budući da osuđuje svog Stvoritelja, jer sada osjeća da u njemu nema životnosti i nema čemu da se raduje tako da može da kaže da je sada zahvalan Stvoritelju za to što mu je On dao  dobro i zadovoljstvo. 

I, ne može da se kaže da čovjek vjeruje u to da Stvoritelj i kada su drugi u pitanju vodi Njegovo Proviđenje na način Dobar koji čini dobro”. To je tako jer su nama putevi Tore razumljivi kroz percepciju osjećaja u našim  organima. I, ukoliko čovjek ne osjeća dobro i zadovoljstvo, šta njemu daje to što druga osoba ima dobro i zadovoljstvo? 

Ako bi čovjek stvarno vjerovao da se njegovom prijatelju Proviđenje otkriva kao Dobar koji čini dobro”, ta bi vjera njemu donijela radost i zadovoljstvo iz toga što vjeruje da Stvoritelj upravlja svijetom kroz Proviđenje dobra i zadovoljstva . 

A, ukoliko čovjeku to  ne donese životnost i radost, kakva je korist iz toga da se kaže  da Stvoritelj bdije nad njegovim prijateljem dobronamjernom Providnošću? Jer glavno je ono što čovjek osjeća u sopstvenom tijelu - ili je to (što osjeća) za njega dobro ili je to  za njega loše. A, što se tiče njegovog prijatelja, za čovjeka je dobro jedino to kada i on sam dobija užitak iz toga što prijatelj ima dobro. 

Drugim riječima, mi učimo iz osjećaja tijela. I, bez obzira na razlog, jedino je važno to da li čovjek osjeća dobro. I, ukoliko čovjek osjeća dobro, on kaže da se Stvoritelj prema njemu odnosi na dobar i dobronamjeran način. Međutim, ukoliko čovjek osjeća loše, tada on ne može da kaže da se Stvoritelj prema njemu odnosi na dobar i dobronamjeran način. 

Tako, ukoliko čovjek uživa precizno u tome što njegov prijatelj osjeća dobro i ukoliko on iz toga prima uzdignut duh i radost, onda on može da kaže da je Stvoritelj  dobar i dobronamjeran. 

Ali, ukoliko ne osjeća radost i osjeća loše, kako onda on može da kaže da je Stvoritelj dobar i dobronamjeran? 

Otuda, kada se čovjek nalazi u stanju u kojem ne osjeća životnost i radost tada u njemu nema ljubavi za Stvoritelja. On tada Stvoritelja ne može da opravda  i bude radostan kao što priliči onome koji je dostojan da služi velikom Kralju. 

I, treba da znamo da se Viša Svjetlost nalazi u stanju apsolutnog mirovanja, a sva širenja mnogobrojnih Imena Stvoritelja  dolaze od nižih. To jeste, sva Imena koja Viša Svjetlost  ima dolaze iz postignuća nižih. Drugim riječima, kada čovjek postigne Svjetlost, onako kako je osjeća tako je i naziva. 

I, ukoliko čovjek ne osjeća da mu Stvoritelj nešto daje,  da nešto od Njega dobija, kakvo Ime on onda može da dȃ Stvoritelju?  Ali, kada čovjek vjeruje u Stvoritelja onda kaže da je svako njegovo stanje došlo od Stvoritelja i u skladu sa svojim osjećajem, on Stvoritelju  daje Ime.

Tako, ukoliko čovjek u stanju u kojem se nalazi osjeća dobro, tada kaže da se Stvoritelj naziva Dobro koje čini dobro”, jer on ima osjećaj da od Stvoritelja prima dobro. I tada se čovjek naziva pravednik zbog toga što opravdava svog Stvoritelja.

A, ukoliko čovjek u stanju u kojem se nalazi osjeća loše, tada on ne može da kaže da mu Stvoritelj šalje dobro, i zato se tada on naziva zao” jer osuđuje svog Stvoritelja.

Međutim, ne postoji  stanje između, to jeste stanje kada čovjek kaže da ujedno osjeća i dobro i loše. Umjesto toga, stanje za njega može da bude ili dobro ili loše.

Naši mudraci su rekli (Berahot, 61): Svijet je stvoren ili za potpune grešnike ili za potpune pravednike”. I, to je zbog toga što nije moguće da čovjek istovremeno osjeća i dobro i loše. 

A, to što naši mudraci kažu da postoji stanje između, to je zbog toga što za stvorenja postoji razabiranje vremena, i stanje između se nalazi između dva vremena koja slijede jedno za drugim, što je kao što učimo da postoje usponi i padovi. To su dva vremena: u jednom čovjek osjeća da je zao, a u drugom da je pravednik. Međutim, nije moguće da čovjek osjeća istovremeno i dobro i loše.

Slijedi da je Tora važnija od Micva precizno u vrijeme kada čovjek ne praktikuje ni Toru ni Micvot, znači tada kada u njemu nema životnosti. Tada je Tora u kojoj nema životnosti važnija od Micva u kojoj nema životnosti. To je zbog toga što čovjek ne može da primi ništa iz Micva  u kojoj nema životnosti. Ali, on svakako iz Tore i dalje ima put koji je stekao u radu dok je učio Toru. I, čak iako je životnost otišla, u njemu ostaje put koji on može da koristi.

Međutim, postoji vrijeme kada je Micva važnija od Tore. To je kada u Micva ima životnosti, a u Tori je nema. I, tako u vrijeme kada čovjek ne praktikuje ni Toru ni Micvot, to jeste kada nema radost i životnost u radu, tada za njega ne postoji drugi savjet osim - molitva. No, tokom molitve on mora da zna da je zao, jer on tada ne osjeća dobro i zadovoljstvo koji su u svijetu, iako on kalkuliše da može da vjeruje da Stvoritelj daje samo dobro.  I, čak i ukoliko je tako, ipak nijesu sve njegove misli, na putu rada, istinite.

U radu, ukoliko misao vodi do akcije, to jeste do osjećaja u organima tako da organi osjete da je Stvoritelj Dobro koje čini dobro, tada iz toga čovjek prima životnost i radost. A, ukoliko u njemu nema životnosti, kakvu on korist ima iz svojih kalkulacija kad njegovi organi sada ne vole Stvoritelja iako On svima daje dobro?

Otuda, čovjek treba da zna da, ukoliko u radu nema radost i životnost, to je znak da je zao, jer ne osjeća dobro. I, sve njegove kalkulacije nijesu istinite ukoliko ne vode do akcije, do toga da u organima osjeti da on voli Stvoritelja zato što On stvorenjima daje užitak i zadovoljstvo.

Link - What Is Support in the Torah, in the Work


Нема коментара:

Постави коментар