понедељак, 4. април 2022.

ZAŠTO SE SPECIFIČNO U NOĆI PESAHA POSTAVLJAJU ČETIRI PITANJA


Zašto se specifično u noći Pesaha postavaljaju četiri pitanja

Članak  broj 22, 1988/89. godina

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)

Kada to pojedinac postavlja pitanja? Tada kada ima nedostatak. I, on pita: „Zašto je tako da ja patim kada nemam ono što mislim da mi je potrebno?” I on dolazi Stvoritelju sa žalbama i zahtevima i pita: „Zašto je potrebno da ja patim?” Ali, koja pitanja postavlja pojedinac onda kada ima obilje, kada oseća da je slobodan i da nije ničim zarobljen? To jeste, koja pitanja postavlja tada kada ne oseća da ga boli zbog toga što nešto nema a što bi mu dalo prostor da pita – „zašto”? 

I, mi treba da razumemo zašto postavljamo pitanja specifično u noći Pesaha, što je praznik slobode? I ova se pitanja nazivaju „četiri pitanja”, što je četiri puta „zašto”. Ona se postavljaju precizno tada kada pojedincu ništa ne nedostaje.

U skladu sa onim što Ari kaže, noć Pesaha je većeg savršenstva od večeri Šabata. On kaže da na veče Šabata postoji uzdizanje Malhut do Mohin de Nešama, dok na noć Pesaha postoji uzdizanje Malhut do Mohin de Haja, kao što je to na dan Šabata (pogledati Šaar HaKavanot). Tako, treba da razumemo zašto postavljamo pitanja naročito u vreme savršenstva. Svakako, postoji mnogo odgovora na to, a mi ćemo to tumačiti u odnosu na rad. 

Znano je da nam je dat rad u Tori i Micvot (zapovesti) da kroz njega ispravimo sebe i postanemo dostojni da primimo užitak i zadovoljstvo. To je i razlog iz kojeg je čovek stvoren, jer kao što je znano svrha stvaranja je – Činiti dobro Njegovim stvorenjima. Međutim, potrebno je izbeći sram prilikom primanja zadovoljstava. Zbog toga što svaka grana želi da liči svom korenu i zbog toga što koren daje stvorenjima, usled toga nastaje nejednakost forme između davaoca i primaoca i to uzrokuje sram.

I da bi se to ispravilo, na više Proviđenje postavljeni su Cimcum (ograničenje) i skrivenost. Time je kroz Cimcum i skrivenost načinjeno mesto na kojem smo mi toliko udaljeni od Stvoritelja da to uzrokuje da imamo vrlo malo razumevanja za Njegovo vođstvo nad Njegovim stvorenjima. O tome je napisano u Uvodu u učenje o deset Sefirot (tačke 42 – 43), gde on (Baal HaSulam) kaže: „Da je Stvoritelj, na primer, uspostavio otvoreno Proviđenje nad Njegovim stvorenjima, u tom bi se slučaju svako ko jede ono što je zabranjeno ugušio na licu mesta, a svako ko izvršava Micva otkrio bi predivna zadovoljstva u tome, poput najfinijih užitaka u korporalnom svetu. Tada, kakva bi budala uopšte razmatrala kušanje nečeg zabranjenog znajući da bi odmah izgubila svoj život zbog toga, upravo poput nekoga ko i ne pomišlja da skoči u vatru? Takođe, koja bi budala izostavila bilo koju Micva da je ne izvrši što je brže moguće. To je upravo kao kada neko ne može da se odvoji od velikog korporalnog zadovoljstva koje mu stiže u ruke već ga odmah prima što brže može. Tako nam, Cimcum i skrivenost koji su načinjeni da isprave sram, uzrokuju sav trud i udaljenost od Stvoritelja”. 

Sledi da su Cimcum i skrivenost načinjeni da se nižima čini dobro. Time, nema svrhe da se u vezi sa Proviđenjem pita: „Zašto nas Stvoritelj tretira ovako kako mi vidimo da nas tretira; zašto mi ne vidimo Njegovo dobro, i patimo u izgonu, siromaštvu i tako dalje?” Drugim rečima, svako se žali na to što se Stvoritelj prema nama ophodi sa skrivenim vođstvom, a što je jedino za naše dobro. 

Iz ovog je razloga zabranjeno da se govori kleveta o Njegovom vođstvu, o načinu na koji se On ophodi sa stvorenjima. Umesto toga, moramo da verujemo, verom iznad razuma, da ono kako vidimo pred našim očima, upravo tako i treba da bude. A u pogledu onoga što osećamo, treba da idemo putevima Tore, upravo onako kako su nas mudraci učili – kako da se nosimo sa svim tim osećajima koji se javljaju u nama i da o njima, verom iznad razuma, kažemo: „Oni imaju oči, a ne vide”, kao što je napisano u članku iz 1943. godine. 

Znano je da postoji zabrana klevete. Međutim, obično se misli da kleveta, koja je inače veoma loša, postoji između čoveka i njegovog prijatelja. Ali, zapravo kleveta pre svega postoji između čoveka i Stvoritelja, kao što je napisano (Šemot Raba, poglavlje 3:12): „Mojsije je spazio zmiju koja je govorila klevetu o Stvoritelju, kao što je rečeno: ‘Jer Bog zna da na dan kada budete jeli sa njega vaše oči će se otvoriti i vi ćete biti kao Bog, i znaćete šta je dobro i šta je zlo’”. 

U vezi sa prethodno rečenim, možemo da vidimo zbog čega je kleveta gora od svega drugog. To je zbog toga što je kleveta prvobitno došla od zmije, koja je izrekla klevetu o Stvoritelju govoreći Adamu: „Stvoritelj ti je zapovedio da ne jedeš sa Drveta znanja, jer ono treba da ostane u tajnosti i skriveno”. Zatim mu je rekla: „Ti ne treba da slušaš ono što ti je Stvoritelj zapovedio da Drvo znanja treba da ostane skriveno od onih dole”. Tako je argument zmije bio taj da sve treba da bude otkriveno. 

I, to je bila kleveta zmije. Odavde sledi da je zmija govorila da je Stvoriteljeva uprava nad stvorenjima u vidu skrivenog vođstva bila pogrešna. Međutim, istina je da skrivenost postoji jedino zato da bi stvorenja bila u mogućnosti da užitak i zadovoljstvo prime bez srama. A to može biti jedino kada stvorenja primaju zarad Stvoritelja, što znači da je celokupno primanje jedino zarad davanja. 

Sledi da se kleveta zmije ne odnosi samo na neki deo ispravke. Umesto toga, zmija je govorila o celokupnoj ispravci koja je izvršena na Malhut, da bi niži, koji se šire iz nje, bili u mogućnosti da postignu Dvekut (prianjanje) što se naziva „jednakost forme”, čime niži imaju ispravku koja im omogućava da užitak i zadovoljstvo prime bez ikakve nelagode, nazvane „sram”. 

Zbog ove ispravke nama su date Tora i Micvot da bismo kroz njih mogli da izađemo iz samoljublja, što je odvojenost od Stvoritelja, i postignemo jednakost forme sa Njim. To je kao što  su naši mudraci rekli: „Ja sam stvorio zlu inklinaciju; Ja sam stvorio Toru kao začin”. A, u skladu sa klevetom zmije, Proviđenje treba da bude otvoreno, to jeste sve treba da bude otkriveno iako je Stvoritelj Adamu izričito rekao: „…ali sa Drveta znanja, ti ne jedi”, jer ovo razabiranje treba da bude skriveno, i tek će na kraju ispravke (Gmar Tikun) biti moguće da se ovo razabiranje iluminira. A u vezi sa tim, zmija mu je rekla da ne posluša Stvoritelja. 

Drugim rečima, zmija je govorila da Stvoritelj nije zarad Adamove koristi učinio tako da Njegovo vođstvo nad stvorenjima – Dobro koje čini dobro bude skriveno, već je to iz drugih razloga. Proizlazi da je kleveta zmije bila generalna, to jeste ona je svojom klevetom rekla da sve ispravke koje treba da uradimo snagom Tore i Micvot nisu za korist čoveka. 

To je razlog iz kojeg je zabrana klevete najozbiljnija od svih zabrana, budući da se kleveta odnosi na čitavu Toru. Drugim rečima, prema kleveti zmije, sve ispravke koje su načinjene nije ni trebalo da budu načinjene. I, budući da je zabrana klevete, kada je ona između čoveka i Stvoritelja, toliko ozbiljna, tako je i zabrana klevete između pojedinca i njegovog prijatelja, isto tako ozbiljna, kao što smo o tome rekli u vezi sa „voli svoga bližnjeg kao sebe samog”, što je po rečima Rabi Akive veliko pravilo Tore. 

Sledi da onaj koji govori klevetu deluje suprotno pravilu: „Voli svoga bližnjeg kao sebe samog”. Prema tome, zabrana klevete između pojedinca i njegovog prijatelja, takođe je opšte pravilo. Zato je ovo tako ozbiljna zabrana. 

Uz prethodno navedeno, možemo da tumačimo ono što su naši mudraci rekli (Sanhedrin 38): „Rav Jehuda je rekao: ‘Rav je rekao: ‘Adam HaRišon je bio jeretik’’”. A RAŠI objašnjava: „‘Bio je jeretik’ znači to da je naginjao ka idolopoklonstvu”. 

Ovo je veoma teško razumeti. Adam HaRišon je govorio sa Stvoriteljem. Kako neko ko govori sa Stvoriteljem može biti jeretik, to jeste da njegovo srce naginje prema idolopoklonstvu? Naposletku, Stvoritelj je govorio njemu, pa kako je onda on (Adam) mogao da pogreši do tačke da je njegovo srce naginjalo prema idolopoklonstvu? 

Kao što smo prethodno rekli, Stvoritelj je Adamu rekao da Drvo znanja treba da bude skriveno i ne sme da bude otkriveno pre kraja ispravke. A kada je njemu prišla zmija i rekla da ne posluša Stvoritelja, jer se na Drvetu znanja nalazi veliko zadovoljstvo koje je Stvoritelj sakrio od njega, on je klevetu zmije primio u svoje srce. I, to se naziva – Adam je „bio jeretik”. 

RAŠI tumači da je njegovo srce naginjalo prema idolopoklonstvu, to jeste, njegovo srce je naginjalo prema onome što mu je zmija govorila – da bi bilo bolje ukoliko bi u svetu postojalo otvoreno Proviđenje, kao što je to zmija savetovala. To se naziva „jeretik”, onaj kome se ne dopada Njegova uprava. Ovo znači da je on mislio u skladu sa savetima zmije, da ukoliko bi Drvo znanja bilo otkriveno i ukoliko bi postojalo otvoreno Proviđenje, mnogi bi se angažovali u svetom radu. Iz prethodno navedenog razloga, svi bi držali Toru i Micvot jer bi sve bilo odeveno u razum, unutar razuma, i ništa ne bi moralo da bude iznad razuma.

Drugim rečima, Drvo znanja znači da se sve otkriva unutar razuma, i zbog toga je i bila zapovest da se sa njega ne jede. I to znači da naš rad prema Stvoritelju treba da bude iznad razuma, a ne unutar razuma, iako je razumno misliti da kada bi sve bilo odeveno unutar razuma, sluge Stvoritelja bi se umnožile.

To je značenje klevete zmije, koja je govorila loše o Proviđenju. To što je Stvoritelj načinio tako da Njegov rad bude iznad razuma, ne znači da On nije mogao da načini tako da sve bude unutar razuma. I mi moramo da verujemo, iako ne razumemo, da je ovakvo vođstvo najbolje.

Baal HaSulam je rekao – Stvoritelj je izabrao put vere iznad razuma zato što Stvoritelj zna da je to najuspešniji način da niži postignu cilj koji se naziva „Dvekut uz Stvoritelja”, što je jednakost forme i što se naziva „primanje zarad davanja”.

Greh Drveta znanja” odnosi se na visoke stepene, to jeste na Svetlost kraja korekcije – kao što je objašnjeno u eseju Uvod u Knjigu, Panim Meirot u Masbirot. I kada je u pitanju naš rad, mi ovo treba da tumačimo tako da onaj koji o Proviđenju govori klevetu, time govori da on ne veruje u to – da je Njegovo vođstvo nad stvorenjima dobronamerno, kao i to da mi moramo da verujemo, iznad razuma.

I, pojedinac kaže: „Kada bi postojalo otvoreno Proviđenje, kada bih ja mogao  svojim umom da vidim da je Stvoritelj prema svim stvorenjima dobronameran i kada bi sve to bilo unutar razuma, jedino na takav način ja bih mogao da držim Toru i Micvot”. A to da čovek hoće da ide specifično unutar razuma, a ne da veruje iznad razuma, došlo je specifično usled greha – „Greh Drveta znanja”. Otuda, kada čovek ne veruje u Njegovo dobronamerno vođstvo, on time govori klevetu o Stvoritelju. To je ukorenjeno u vreme kada je zmija Adamu govorila klevetu protiv Stvoritelja. 

I to što pojedinac hoće da ide unutar razuma nazvano je Greh Drveta znanja”. Ovaj greh se pojavljuje na dva načina, u dva pitanja koja iz njega proizlaze: 1) Pitanje Faraona, koji je pitao: „Ko je Gospod da ja treba da slušam Njegov glas?”, znači da je za njega teško da veruje bilo čemu što je suprotno razumu. I, odavde sledi još jedno pitanje: „Zašto pojedinac treba da radi u korist Stvoritelja, a ne za sebe?” Drugim rečima, on pita: „Šta ću ja dobiti radeći za Stvoritelja, a ne za sebe?” 

Pojedinac iz prethodno rečenog može da razume ono što u radu vidi, da čak i nakon što nadiđe, govoreći da on hoće da sledi put istine, i nakon što počne da veruje u veru mudraca, njegov razum njemu nalaže da on svakim danom treba da napreduje i da se kreće napred. Ipak, pojedinac vidi da se dešava zapravo suprotno, to jeste da on svakog dana nazaduje. Otuda njega razum navodi da kaže: „Ovaj rad davanja nije za mene. Pre će biti da je to rad za nekolicinu odabranih”. I, on razume da bi mu bilo bolje da napusti borbu.  

I, šta se njemu kaže? Kaže mu se da on treba iznova da ide verom iznad razuma i da zanemari ono na šta ga njegov razum primorava da radi. I, kao što je u eseju Vera u rava napisano (1943), on ne može da vidi svoje istinito stanje. Umesto toga, on treba da ide iznad razuma. I jedino na ovaj način mi možemo da postignemo cilj i budemo nagrađeni sa Dvekut [prianjanje] uz Stvoritelja. 

Međutim, treba da razumemo šta dobijamo time što, unutar razuma, mi osećamo da nazadujemo a ne da napredujemo. Drugim rečima, šta je svrha toga što pojedinac biva u padu? Šta je korist od toga? Vidimo da kada je pojedinac u stanju uspona i ima želju za duhovnim, on na korporalna zadovoljstva, za kojima čitav svet juri da bi ih postigao, gleda kao na nešto što nije potrebno da postoji, to jeste bilo bi bolje da je Stvoritelj sva stvorenja stvorio tako da ona uživaju jedino u onome što je duhovno.  

Tako, kakva je korist od misli koje osobi dolaze kada je ona u stanju pada. Šta ona dobija iz toga što nakon svakog uspona dolazi do stanja pada? Zato osoba uvek pita: „Koliko to uspona i padova ima, i zašto je to uopšte i potrebno? Bilo bi bolje kada bih mogla da ostanem u stanju uspona”. 

Odgovor je da neku stvar nije moguće ceniti ukoliko se ne zna njena važnost. Drugim rečima, postoji pravilo da radost koju pojedinac dobija iz nečega zavisi od važnosti toga. Ponekad se njemu daje nešto važno, i ako bi on to mogao da ceni, mogao bi da primi veliko zadovoljstvo iz toga. Ali, kada pojedinac ne zna vrednost neke stvari, on u tome ne može da uživa, osim u meri u kojoj razume važnost toga.  

Na primer, osoba je kupila neku polovnu knjigu koja spolja ne izgleda naročito lepo. A postoji ista takva reprintovana knjiga koja košta više. Ali osoba nije imala novca za novu knjigu, i kupila je staru. Prodavac, takođe, nije znao vrednost stare knjige te je staru knjigu prodao po niskoj ceni. Ali, nakon izvesnog vremena došao je neki čovek, video je knjigu i rekao: „Ova knjiga štampana je pre 300 godina i vredi bogatstvo, jer postoje samo tri takve knjige na svetu”. Sada kada osoba čuje da knjiga koju je kupila ima veliku vrednost ona počinje da uživa u njoj.

Isto tako možemo da vidimo da mi nemamo znanje o tome kako da cenimo uspon. To jeste, nemamo znanje da razumemo kolika je vrednost jednog jedinog trenutka u kojem imamo snagu da verujemo u Stvoritelja, i u kojem imamo nešto osećaja veličine Stvoritelja, što je da u stanju uspona imamo želju da se poništimo pred Njim bez ikakvog razumnog objašnjenja kao sveća pred bakljom. Prirodno je da mi ne možemo da uživamo u tome što nas je Stvoritelj doveo bliže Sebi i što nam je dao nešto bliskosti iz koje treba da crpimo radost i ushićenje koje ta bliskost treba da nam donese. I mi ne možemo da cenimo vrednost toga, već u vrednosti nečega mi možemo da uživamo jedino na način kao što je to objašnjeno u prethodnoj alegoriji. 

I nama su dati padovi da bi mogli da učimo o važnosti uspona, kao što je napisano: „Kao prednost Svetlosti iz tame”. Specifično kroz padove, pojedinac može da zna i ceni uspone, a onda može da uživa u usponima i da dođe do toga da oseti „Oni su naši životi i dužina naših dana”. Ali, kada pojedinac ne zna da je vera neophodna, jer misli da je angažovanje u Tori i držanje Micvot njemu dovoljno da bi bio među slugama Stvoritelju, njemu se od Gore i ne daju padovi da bi on cenio uspone. 

Njihov rad je na spoljašnjem. Oni nemaju nameru da uđu u unutrašnje. Drugim rečima njihov cilj nije da se potpuno ponište pred Keduša [svetost] – gde sveto znači „izdvojen i odvojen od sebe”, kao što je napisano „Ti ćeš biti sveti jer Ja sam sveti”. I u to vreme postoji jedino uprava Stvoritelja jer niži želi da se poništi pred korenom, i tada on razume da ono zbog čega vredi živeti jeste živeti u korist Stvoritelja. 

Da bi pojedinac bio u stanju da želi da živi jedino zarad toga da daje zadovoljenje Stvoritelju, on mora sebe da opskrbi velikom verom u veličinu Stvoritelja i da načini vrednim to da poništi sebe u korist Stvoritelja. A, vera koju je on tokom odgoja stekao nije dovoljna za to. Kroz veru koju je stekao tokom odgoja on je u stanju da Toru i Micvot drži u svim detaljima i preciznostima. A to je zbog toga što on ne mora da se poništi pred Stvoriteljem. Zapravo, on zbog toga što izvršava Toru i Micvot, koje nam je Stvoritelj zapovedio preko Mojsija, traži od Stvoritelja da mu On ispuni sve njegove želje.

On veruje u nagradu i kaznu i sigurno je da, kao što su naši mudraci rekli (Avot, poglavlje 2, 21): „Ako ste  učili mnogo Tore, verujte da će vam gazda platiti za vaš rad”. Otuda, budući da je osnova koja primorava pojedinca da drži Toru i Micvot  nagrada, a ne davalac nagrade, on ne mora da se angažuje u vezi sa veličinom vere u Stvoritelja, već samo u vezi sa veličinom nagrade. Tada, ne postoji pitanje usponā i padova, kao kada se veruje u veličinu i važnost Stvoritelja. Umesto toga, jedino je važno to da li se on angažuje u Tori i Micvot ili posustaje zato što ne može uvek da veruje u nagradu. 

Tako, ukoliko se oni koji se u Tori i Micvot angažuju jedino u cilju da prime nagradu nađu među ljudima koji ne veruju u nagradu i kaznu, tada ti ljudi mogu da utiču na njih svojim mišljenjem na način da se ovi sasvim udalje od judaizma. Otuda, oni ne smeju da dođu u kontakt sa ovim ljudima i njihovim gledištima, jer im oni donose strane misli u odnosu na veru u nagradu i kaznu. Takođe, oni koji se angažuju u Lo Lišma nemaju iskustvo uspona i padova, što znači da za njih ne postoji potreba da imaju padove. 

Ali, oni koji žele da rade zbog toga što je Stvoritelj važan – oni koji imaju potrebu da uvek jačaju veru u važnost i veličinu Stvoritelja, tako da ih jedino važnost i veličina Stvoritelja obavezuje da drže Toru i Micvot u cilju postizanja Dvekut uz Stvoritelja – ti ljudi moraju stalno da uzimaju u obzir vrednost i veličinu Stvoritelja. I ukoliko imaju neki hvat u duhovnom, oni moraju da cene da je to zbog toga što ih je Stvoritelj doveo bliže, dok su oni sami potpuno nemoćni; osim ukoliko nisu od onih koji gledaju na to da iz toga izvuku neku korist za sebe. Sledi da je glavni rad poništavanje sebe. Ipak, ovo je protiv prirode; i oni to mogu da postignu jedino kroz Njegovo spasenje. 

Tako, tokom uspona pojedinac može da misli da je ovo sada njegovo prirodno stanje i da njemu više nije potrebno to da mu Stvoritelj pomogne. Otuda, načinjena je ispravka nazvana „padovi” da bi se pojedincu pokazala mera njegove snage, šta je to što on može sam da uradi i kako on to vidi. I odjednom, on je izbačen iz stanja uspona u kojem je mislio da je već čovek, i da nije poput zveri koje rade za sopstvenu korist. I tada, pojedinac uopšte i ne oseća da ga žele baciti u stanje niskosti, ali odjednom, on vidi da je na samom dnu. 

Međutim, tokom pada, pojedinac ne može da vidi da je počeo da pada. Tačnije, dok pada, on nije svestan toga da pada. I, nakon što je neko vreme bio dole, on opet dobija pomoć od Gore i njemu se kaže: „Ti treba da znaš da si sada u padu”. A pre nego što mu se to kaže on to ne zna. I on treba da veruje da je to baš tako, jer to znanje ne dolazi samo od sebe. Umesto toga, pojedinac treba da zna da su mu ovi padovi dati da nauči kako da ceni stanje uspona. Ali, tokom pada (dok mu ne bude rečeno da je u padu) on ne može ništa da uči. 

Međutim, tokom uspona pojedinac može da napravi istinit sud i da kaže: „Sada sam u stanju vere, i ovo mi je došlo od Stvoritelja, jer bih inače bio bačen u stanje samoljublja”. Ukoliko on ne napravi ovu kalkulaciju i ne zahvali Stvoritelju što ga je približio, on odmah biva odbačen. Sledi da pojedinac ne može da postigne stvarno zadovoljstvo iz približavanja Stvoritelju sve dok ne bude u stanju da to može da ceni, kao što je prethodno rečeno: „Kao prednost Svetlosti iz tame”. 

Sledi da su svi ovi padovi bili neophodni da bi stvorenja primila i osetila užitak i zadovoljstvo. Oni se nazivaju „izgon”, i ovo se naziva „Božansko u izgonu” ili „Božansko u prašini”. I, jedino tako pojedinac može da ima Kelim (posude) u kojima će osetiti užitak i zadovoljstvo.

Uz prethodno navedeno, možemo da razumemo zašto specifično u vreme slobode, što je noć Pesaha, postoji potpuna celovitost, kao što Ari kaže da tada Malhut ima (istu) Gadlut, budući da Malhut ima Mohin de Haja; i to je tako u noći Pesaha. (na noć Pesaha postoji uzdizanje Malhut do Mohin de Haja, kao što je to na dan Šabata) 

Odgovor je da kada pojedinac o padovima misli za vreme uspona, precizno to ima snagu da podigne važnost uspona. U suprotnom, to je poput toga kada se pojedincu dȃ nešto što je od izuzetne vrednosti, a on to koristi i uživa u tome kao da to vredi nekoliko centi. 

Sledi da baš u vreme slobode postoji prostor za postavljanje pitanja. To jeste, pitanja nisu sama po sebi važna, već su nam pitanja potrebna da bismo razumeli odgovor. I postoji stih o kome je govorio i Baal HaSulam. I taj stih je: „Govori sada u uši ljudi, i neka svako traži od svog suseda (dragocenosti srebrnih i zlatnih)…”*. I RAŠI je tumačio da ih je on upozorio na to da će pravednici reći: „I, oni će im služiti, a ovi će ih tlačiti”  i to će im se i dogoditi, a „Nakon toga oni će izaći sa velikim posedovanjima” – i to im se neće dogoditi. I, postavljeno je pitanje: „Da je Stvoritelj narodu Izrael želeo da dâ velika posedovanja, zar im On to nije mogao dati? Da li je On narodu Izrael morao da kaže da varaju tako što će od Egipćana pozajmiti posude od srebra i posude od zlata?” 

I on je dgovorio – kada je Stvoritelj rekao Avraamu: „Daću ovu zemlju tebi da je naslediš”, Avraam je pitao: „Po čemu ću znati da ću je ja naslediti?” „I, Stvoritelj mu je rekao: ‘Znaj zasigurno da će tvoje seme biti stranac u zemlji koja nije njihova… I nakon toga oni će izaći sa velikim posedovanjima’”. I, on (Baal HaSulam) je pitao: „Šta mi vidimo u odgovoru Stvoritelja na Avraamovo pitanje: ‘Po čemu ću ja znati…’? Vidimo da time što oni borave u zemlji koja nije njihova, to jeste u izgonu, Avraam može da bude siguran da će oni naslediti zemlju”.

I on je rekao da budući da nema Svetlosti bez Kli (posuda), nema ni ispunjenja bez nedostatka; tako, Avraam je rekao Stvoritelju da on nije video to da će njima biti potrebne tako velike Svetlosti, nazvane „Erec Izrael”. Iz ovog razloga Stvoritelj mu je rekao da – kada budu bili u izgonu, oni će od Stvoritelja tražiti da ih On izbavi iz izgona;  ali kako će ih On izbaviti? Jedino velikim Svetlostima, jer „Svetlost u njoj ga reformiše”. Na taj način, oni će tada imati potrebu za velikim Svetlostima.

I, u vezi sa tim on je objasnio da je zbog toga Stvoritelj i rekao da će oni pozajmiti Kelim (posude) od Egipćana – to jeste  od Egipćana su uzeli grubost, ali kao pozajmicu da bi mogli da prime Svetlosti, a zatim će im ove Kelim vratiti. Drugim rečima, oni su od njih uzeli pitanja da bi razumeli odgovore. To je kao što je prethodno rečeno, da nije moguće razumeti Svetlost ukoliko to nije iz tame. Zbog toga sva pitanja dolaze specifično u vreme slobode kao što je prethodno rečeno.

 Link - Why Are Four Questions Asked Specifically on Passover Night?


Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.