Šamati 23: VI KOJI VOLITE GOSPODA, MRZITE ZLO

Vi koji volite Gospoda, mrzite zlo

Uslušano 17. Sivana (2. jun 1931. godine)

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Rečeno je: „Vi koji volite Gospoda, mrzite zlo! On čuva duše koje su odane Njemu, izbavlja ih iz ruku zlog (Psalmi 97:10)”. I, tumači se – nije dovoljno da čovjek voli Stvoritelja i da želi da postigne Dvekut uz Njega, već je on isto tako dužan da mrzi svoje zlo. 

Mržnja se ispoljava mržnjom prema zlu, koje se naziva želja za primanjem za sebe. Čovjek vidi da on nije u stanju da se oslobodi od zla, ali istovremeno, on ne želi da se pomiri sa tim da ostane u tom stanju. I, on osjeća štetu koju mu nanosi zlo i takođe vidi istinu da čovjek nije u stanju da sam poništi zlo u sebi. To je tako zato što je to prirodna sila, sa strane Stvoritelja, koji je u čovjeka utisnuo želju za primanjem. 

I stih nas obavještava da kada je čovjek u takvom stanju, šta je tada u njegovoj ruci da uradi. I, stih kaže: da mrzi zlo. Tada će Stvoritelj da ga čuva od zla, kao što je rečeno: „On čuva duše koje su odane Njemu…” tako što ih On „… izbavlja iz ruku zlog”. I budući da čovjek već ima neki kontakt sa Stvoriteljem, čak i minimalan, on već uspijeva. 

Uistinu, zlo ostaje i služi kao Ahoraim od Parcuf. Međutim, jedino kroz ispravku, što je da bezuslovno mrzi zlo, on će se ispraviti u Ahoraim.

Mržnja proizlazi iz činjenice da – ukoliko čovjek hoće da postigne Dvekut uz Stvoritelja – on se vodi onim što je uobičajeno među prijateljima: da svako od prijatelja mrzi ono što njegov prijatelj mrzi, i voli ono što njegov prijatelj voli. I tada, oni ostvaruju trajnu vezu koja nikad neće biti raskinuta.

Budući da Stvoritelj voli da daje, i niži, takođe, treba da pokuša da se podesi tako da jedino želi da daje. I kao što Stvoritelj mrzi da bude primalac, jer On je apsolutno savršen i Njemu ništa nije potrebno, tako i čovjek mora da mrzi da prima za sebe.

Iz rečenog slijedi da čovjek treba u potpunosti da mrzi svoju želju da prima za sebe, jer sve destrukcije u svijetu dolaze jedino iz želje za primanjem. I tom mržnjom čovjek će ispraviti svoju želju da prima za sebe i staviće je pod Keduša.

Link - You Who Love the Lord, Hate Evil

Šamati 22: TORA LIŠMA

Tora Lišma

Uslušano 9. Ševata  6. februar 1941. Godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

Suština učenja Tore nazvane Tora Lišma (za Njeno ime) jeste takvo učenje kada čovjek Toru uči da bi u svom umu jasno i bez ikakvih sumnji znao istinu da „postoji sud (Din) i da postoji sudija (Dayan)”. 

To da „postoji sud” [Yeš Din] znači da čovjek stvarnost vidi onako kako se ona prikazuje pred njegovim očima. I mi vidimo da tada, dok radimo u vjeri i davanju, rastemo i uzdižemo se iz dana u dan, jer svaki put vidimo promjene na bolje. 

Suprotno je kada radimo za primanje i za znanje, jer tada vidimo da iz dana u dan padamo do najniže niskosti koja je uopšte moguća.

I kada mi ispitujemo ova dva stanja, vidimo da postoji sud i da postoji sudija. To je tako, jer ukoliko ne slijedimo istinske zakone Tore mi odmah bivamo kažnjeni. I u tom stanju vidimo da postoji pravedan sud, i vidimo da je precizno taj način najbolji i najpodesniji za to da se postigne istina.

I to se razmatra za „taj zakon je pravedan” zbog toga što jedino na taj način mi možemo da dođemo do krajnjeg cilja; to jeste do toga da u našem umu razumijemo, potpunim i apsolutnim razumijevanjem, od kojeg nema višeg, da se jedino vjerom i davanjem može postići svrha stvaranja.

Tako, ukoliko učimo zarad toga da postignemo cilj što je da razumijemo da postoji sud i da postoji sudija, tada se to naziva da učimo Toru Lišma. I o tome su naši mudraci rekli: „Veće je učenje, jer vodi do akcije”.* 

POTREBA ZA LJUBAVLJU PRIJATELJA

Potreba za ljubavlju prijatelja

Članak broj 14, 1987/88. godina

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš) 

U Ljubavi prijateljā postoje mnoge prednosti:

1) Ljubav prijateljā izvodi pojedinca iz samoljublja i dovodi ga do ljubavi drugih. To je kao što je Rabi Akiva rekao: „Voli svoga bližnjeg kao sebe samog jeste veliko pravilo Tore”, jer time pojedinac može da dođe do ljubavi Stvoritelja. 

Međutim, treba da znamo da voleti druge ili raditi za dobrobit drugih nije svrha stvaranja, kao što to sekularni razumeju. Svet nije stvoren da pojedinac čini usluge drugome. Pre će biti da je svet stvoren da svaki pojedinac primi zadovoljstvo. Kada govorimo da moramo da radimo u korist drugih, to je samo ispravka stvaranja, ne cilj sam po sebi. Ispravka postoji da ne bi bilo srama tokom primanja, i sastoji se u sticanju svojstava davanja, što je jedini način da stvorenja prime užitak i zadovoljstvo pripremljeno za njih, bez mane srama.

U knjizi Zohar tumači se stih: „’Jer greh je sramota za bilo koji narod’ (Priče Solomonove, 14:34), i sve dobro koje oni izvršavaju, oni izvršavaju za sebe”.

I Zohar tumači da se rečeno „sve dobro” – dela milosti koja oni izvršavaju, odnosi na njihovu nameru, nazvanu „za njih”, to jeste za njih same. To znači da oni rade u skladu sa sopstvenim razumevanjem, a ne zbog toga što nam je „voli svoga bližnjeg kao sebe samog” dato kao zapovest Stvoritelja, koji je stvorio svet sa ciljem – Činiti dobro Njegovim stvorenjima. Micvot [zapovesti] su nam date jedino da pročiste ljude, i da oni time postignu Dvekut [prianjanje] uz Stvoritelja; i On će im pomoći da prime užitak i zadovoljstvo, tako da oni ostanu u Dvekut uz Njega.

2) Ujedinjenjem prijateljā u jedinstvenu grupu, oni primaju snagu da cene svrhu svog rada – da postignu Lišma [za Njeno ime]. Isto tako, mase su odgojene prema pravilu, kao što Majmonid kaže: „Žene, deca i običan narod podučavaju se da rade iz straha i da prime nagradu, sve dok ne dobiju znanje i steknu puno mudrosti. A onda se podučavaju ovoj tajni, malo-pomalo”.

Šamati 21: STANJE USPONA

Stanje uspona

Uslušano 23. Hešvana (9. novembar 1944. godine) 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Kada čovjek osjeća da je u stanju uspona, kada u njemu postoji uzdignut duh, kada osjeća da nema nijednu drugu želju osim prema duhovnom, tada je za njega korisno da se zadubi u tajne Tore da bi postigao unutrašnje Tore.   

I tada, iako on vidi da uprkos uloženom trudu da nešto postigne on i dalje ništa ne razumije, za njega je ipak korisno to da i dalje pokušava da pronikne u tajne Tore, čak izučavajući i po stotinu puta jedan isti dio. I, on ne treba da očajava što ništa ne razumije, i ne treba sebi da kaže da od toga nema nikakve koristi. 

To je tako iz dva razloga:

1) Prvi razlog – kada čovjek izučava nešto i žudi da to razumije, sama njegova žudnja naziva se „molitva”. Molitva se odnosi na Hisaron (nedostatak), to jeste na ono što čovjeku nedostaje, na ono za čim čovjek žudi, na želju za koju on moli Stvoritelja da mu ispuni. Snaga molitve mjeri se snagom žudnje, budući da čovjek najviše žudi za onim što mu najviše nedostaje. I, mjera osjećaja nedostatka (Hisaron) jeste mjera žudnje.        

Postoji pravilo da upravo tamo gdje čovjek ulaže najveće napore, ti napori uvećavaju nedostatak, i on želi da primi ispunjenje za taj nedostatak. Isto se tako i želja naziva „molitva”, i razmatra se za „rad u srcu”, jer „Stvoritelj želi naša srca”.

Slijedi da čovjek jedino ulaganjem velikih napora može da dâ istinsku molitvu i tada on može da skrutinizuje i uči Toru, jer je tada srce slobodno od svih drugih želja da bi dalo snagu razumu da razum može da misli i skrutinizuje. Ali ukoliko mi nemamo želju u srcu, razum nije u stanju da skrutinizuje, i to je kao što je rečeno: „Čovjek uvijek uči tamo gdje njegovo srce želi”.

A, da bi njegova molitva bila prihvaćena ona mora da bude kompletna. Otuda, ukoliko se čovjek u punoj mjeri posveti skrutinizovanju, on time u to uključuje kompletnu molitvu i tada njegova molitva može da bude prihvaćena, i on je nagrađen odgovorom na molitvu jer tada Stvoritelj čuje njegovu molitvu. Ali postoji uslov za to: molitva mora da bude kompletna, i da unutar nje nema primjesa nikakvih drugih želja.

2) Drugi razlog – kada se čovjek u nekoj mjeri već odvoji od egoizma i približi kvalitetu davanja, to je najpogodnije vrijeme da se on poveže sa unutrašnjim Tore, koje se otkriva onima koji su postigli jednakost sa kvalitetima Stvoritelja. To je zbog toga što su „Stvoritelj, Tora i Izrael – jedno”. Međutim, kada se čovjek još nalazi u stanju primanja za sebe, on tada pripada spoljašnjem Tore, a ne unutrašnjem.

Link- When One Feels Oneself in a State of Ascent

 

Šamati 20: LIŠMA (ZA NJENO IME)

Lišma (za Njeno ime)

Uslušano 1945. godine

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

U vezi sa „Lišma” (za Njeno ime). Da bi čovjek postigao Lišma, njemu je potrebno buđenje od Gore, i to je iluminacija od Gore. I, nije na ljudskom umu da to razumije, već jedino onaj koji kuša zna. O tome je rečeno: „Kušajte i vidite da je Gospod dobar” (Psalmi 34:8). 

Zato, ukoliko čovjek preuzima na sebe jaram Kraljevstva nebesa, njegova odluka (u vezi sa tim) treba da bude u potpunosti kompletna, to jeste da bude jedino zarad davanja, i nimalo zarad primanja. I, ukoliko čovjek vidi da njegovi organi (dijelovi njegove želje) nisu saglasni sa njegovom odlukom, tada nema drugog savjeta osim molitve – da u molitvi čovjek Stvoritelju izlije svoje srce, tako da njemu Stvoritelj pomogne da se njegovo tijelo saglasi sa tim da postane sluga Stvoritelju.

I ukoliko se kaže da je „Lišma” poklon od Gore, tada koja je korist od čovjekovog nadilaženja i njegovog truda, od svih ispravki i iscjeljenja koja je izvršio zarad toga da dođe do Lišma – ako sve zavisi jedino od Stvoritelja. I, naši mudraci su o ovome rekli: „(Nije vaša dužnost da završite posao) … ali niste slobodni ni da ga ne radite” (Pirkei Avot 2:16). Umjesto toga, čovjek mora da dâ buđenje od dolje, i to se razmatra za molitvu. Nema istinske molitve ukoliko čovjek unaprijed ne zna da bez molitve on ne može da postigne Lišma. 

Otuda akcije i iscjeljenja (ispravke) koje je on izvršio zarad toga da postigne „Lišma”, kreiraju posude koje su ispravljene tako da mogu da prime Lišma. I tako nakon svih njegovih djelovanja i iscjeljenja, on sada može da uputi istinsku molitvu. To je tako zato što on sada vidi da mu sav njegov trud ni u čemu nije pomogao. I tek tada on može da moli istinsku molitvu iz dna svoga srca, i jedino tada Stvoritelj čuje njegovu molitvu i daje mu poklon – „Lišma”. 

Treba da znamo, da čovjek time što postiže svojstvo „Lišma”, ubija svoju zlu inklinaciju, što je želja da primi za sopstvenu korist. I time što čovjek postiže namjeru da daje, on poništava samoljublje. Tako, smrt znači da čovjek više ne koristi svoje posude primanja za sebe. I time što one više nijesu aktivne, razmatraju se za mrtve. 

Šamati 19: ŠTA, U RADU, ZNAČI - STVORITELJ MRZI TIJELA

Šta, u radu, znači - Stvoritelj mrzi tijela

Uslušano 1943. godine u Jerusalimu

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Knjiga Zohar kaže da Stvoritelj mrzi tijela, i objašnjeno je da se radi o želji za primanjem za sebe koja se naziva „tijelo” (Guf). Stvoritelj je Njegov svijet stvorio za Njegovu slavu kao što je napisano: „Svakoga, ko se naziva Imenom Mojim, i koga sam Ja stvorio za slavu Moju, Ja sam načinio” (Isaija), i to je suprotno od onoga što tijelo traži – sve treba da bude jedino zarad vlastite koristi tela. Nasuprot tome, Stvoritelj kaže – sve treba da bude zarad Stvoritelja. Otuda, naši mudraci su rekli da je Stvoritelj rekao: „…on i Ja ne možemo da boravimo u istom svijetu”.

Slijedi da ono glavno što čovjeka odvaja od toga da prione uz Stvoritelja jeste želja čovjeka da primi za sebe. I to je vidljivo tada kada „zli” dođe, i pita: „Zašto ti hoćeš da radiš za Stvoritelja?” Mi možemo da pomislimo da tijelo pita onako kao što bi pitao čovjek koji o tome želi da razumije svojim umom. Međutim, to nije istina, jer tijelo ne pita – za koga čovjek radi, što je razumno pitanje koje se javlja kod svakog ko razmišlja sopstvenim umom. 

Međutim, pitanje zlog je u vezi sa onim u korporalnom, jer zli pita: „Što ti dobijaš ovim radom?”, to jeste, što ćeš ti dobiti zauzvrat, za napor koji ulažeš? To znači da ono pita – ukoliko ti ne radiš za sopstvenu korist, što će od toga primiti tvoje tijelo koje se naziva želja da se primi za sebe?

I budući da su to zahtjevi tijela, čovjek nema drugog odgovora, osim kao što je rečeno „otupiti njegove zube”, budući da je o njemu rečeno da „čak i da je bio tamo (u vrijeme iskupljenja), on ne bi bio iskupljen”. Zašto? To je zbog toga što za želju za primanjem nema iskupljenja, čak ni u vrijeme iskupljenja. To je zbog toga što prilikom iskupljenja sav dobitak dobijaju Kelim davanja, a ne Kelim primanja.