Članak br. 16, 1984-5.
Napisano je: „Ali, što su ih oni (Egipćani) više
tlačili, to su se ovi (Izrael) više množili i više širili, tako da su oni
strahovali od sinova Izraela” (Izlazak, 1:12). Značenje reči „Ali, što su ih
oni više tlačili” jeste da će se ovi
množiti i širiti u istoj meri u kojoj su tlačeni. Izgleda da je uslov to da u radu ne može da bude množenja i
širenja (duhovnog napretka) ukoliko to
nije utemeljeno na tlačenju.
I, da bismo razumeli prethodno napisano, moramo da znamo šta je naša esencija, znači da znamo šta je naša priroda. Kao što je to već objašnjeno (Uvodi), to je jedino naša želja za primanjem. I, svakako da se želja za ispunjenjem, želja za primanjem za sebe ne razmatra za rad već za ispunjenje, jer rad je ono za šta je osoba plaćena.
Drugim rečima, rad to su akcije koje bi čovek
rado izbegao, a vrši ih jedino zbog toga što nema izbor, budući da želi da primi
neku nagradu. Nagrada jeste ono za čim on žudi, što je kada su njegova žudnja i
želja usmerene ka tome. A istinska žudnja jeste ona koja je u njegovo srce
prodrla toliko duboko da on kaže: „Radije bih umro nego živeo ukoliko ne mogu
to da postignem”. Sledi da ukoliko on ne oseća ni tlačenje ni patnju zbog toga
što nema ono za čim žudi, to se ne razmatra za žudnju. I, njegova žudnja meri
se stepenom njegove patnje.
Sledi da ukoliko osoba želi da primi neko zadovoljstvo, tu mora prvo da
postoji nedostatak. To je tako jer nema Svetlosti bez Kli, to jeste nema ispunjenja bez nedostatka. Na primer, osoba ne
može da jede bez apetita, niti da uživa u odmoru a da prethodno nije umorna.
Otuda, Egipćani unutar osobe (njene sebične želje) ne tlače osobu i ona ne pati sve dotle dok ne odbije da im se povinuje i hoće da ide putem koji se njima ne sviđa. Jer u čoveku koren primanja je „samoljublje” i naziva se „Egipat”.
Postoji mnogo nacija (mnoga svojstva čoveka),
što se generalno naziva „70 nacija”, i one su suprotne od Keduša [svetost]. To jeste, to su 7 Sefirot, gde se svaka Sefira
sastoji od 10 podsvojstava, te otuda i broj 70 nacija. I, isto tako, svaka
nacija ima svoju sopstvenu jedinstvenu želju.
Klipa Egipta je
generalna Klipa u koju su pale iskre Keduša, a koje je narod Izrael, koji je
bio u Egiptu, morao da ispravi. I, usled toga, pojedinac prvo mora da oseti bol
i tugu jer nije u stanju da izađe iz uprave Egipta (svog sopstvenog egoizma),
kao što je napisano: „I, deca Izraela uzdisala su iz rada, i plakala su, i
njihov plač iz rada stigao je do Boga. I, Bog je čuo njihov jauk”.
1) Svi ti uzdasi nisu bili zbog toga što oni nešto nisu imali, jer oni
nisu želeli ni luksuz ni platu, već je njima nedostajalo samo jedno. Njihov
jedini nedostatak, iz kojeg su i osećali bol i patnju, bio je taj što nisu bili
u mogućnosti da išta rade za Stvoritelja. Drugim rečima, oni su želeli da
zadovoljenje daju Stvoritelju a ne sebi,
ali nisu mogli i to ih je tlačilo. Ovo se naziva „želja da se ima barem neki
hvat u duhovnom”.
2) Drugi put rečeno „iz rada” dolazi da nas poduči da rečeno: „I, njihov
plač je došao do Boga”, govori o tome da Bog jeste čuo njihov jauk zbog toga
što je njihov jedini zahtev bio taj da rade za Njega. Sledi da je to što su oni
osećali izgon bilo jedino zbog toga što su bili pod upravom Klipa Egipta (egoističnih želja) zbog čega i nisu mogli ništa da urade da
njihov rad bude jedino zarad davanja.
Napisano je u Zoharu (Izlazak,
stav 381 u Sulam Komentari): „Rabi
Jehuda je rekao: ‘Dođi i vidi da je to tako, kao što je Rabi Jehošua iz
Sakhnina rekao: ‘Sve dok je njihovom ministru bila data uprava nad Izraelom,
plač Izraela se nije čuo. A, kada je njihov ministar pao, napisano je: ‘Kralj
Egipta je umro’, i odmah zatim: ‘I, deca Izraela uzdisala su iz rada, i plakala
su, i njihov plač iz rada, stigao je do Boga’. Ali, sve do tada njima nije
odgovoreno na njihov plač’’”.
Iz tog razloga možemo da kažemo da ukoliko nije vreme da se svrgne
egipatski ministar, tada za njih ne postoji izbor da mogu da se pokaju i budu
iskupljeni iz izgona. On kaže (Izlazak, stav 380 u Sulam Komentari): „'U tim mnogim danima’. A 'mnogi' se odnosi na
boravak Izraela u Egiptu, to jeste da je došao kraj. I, budući da je njihov
izgon bio kompletiran, tada se kaže: 'Kralj Egipta je umro’. Šta to znači? To
znači da je ministar Egipta srušen sa svog trona i njegov ponos je pao. Zbog
toga spis kaže: ‘Kralj Egipta je umro' jer je gubitak prethodnog položaja za
njega jednak smrti. I, kada je kralj Egipta – koji je bio njihov ministar – pao
(u očima čoveka), Stvoritelj se setio Izraela i čuo njihov jauk”.
Zohar pita o
stihu: „Kad budeš u nevolji i kada te sve to snađe” (Zakoni ponovljeni, 4). To
znači da nije moguće da se postigne savršenstvo pre nego što se sve dogodi.
Sledi da sve ono kroz šta pojedinac mora da prođe jeste kroz osećaj patnje, i
to nije određeno ni vremenom ni količinom patnje, već jedino veličinom osećaja
(vidi u Zoharu).
To možemo da razumemo kroz alegoriju. Ako pojedinac treba da uloži trud
vredan jedan kilogram, što je hiljadu grama patnje, za to, takođe, dolazi i
nagrada. Kao što su naši mudraci rekli: „Nagrada odgovara bolu”. To znači da
trud, koji pojedinac treba da izvrši pre nego što primi nagradu, jeste zbog
toga što nema Svetlosti bez Kli, jer
ne postoji ispunjenje bez nedostatka. I, trud koji on ulaže jeste kvalifikacija
za to da primi potrebu, i time, on će biti i u mogućnosti da primi ispunjenje.
Recimo da neki pojedinac može hiljadu grama nedostatka da dȃ u delovima,
i u tome postoji razlika i po kvantitetu i po kvalitetu. Pojedinac može da se
napreže deset minuta dnevno, i da žali zbog svoje udaljenosti od Stvoritelja.
Ili on može da žali zbog svoje udaljenosti od Stvoritelja deset minuta
nedeljno, ili deset minuta mesečno.
Slično je i sa kvalitetom
njegove patnje uzrokovane time što on oseća da je udaljen od Stvoritelja. I,
iako njega to boli, to nije tako strašno, jer postoji i ono što ga boli više,
ono za čim više žudi. Ali, pojedinac treba da vodi računa, isto tako, i o
kvalitetu. Međutim, mada on ima izbor, on ipak mora da iskusi čitav proces
truda i tlačenja do kraja, sve dok ne dođe u stanje „I, ti ćeš se vratiti
Gospodu svome Bogu i čućeš Njegov glas”.
I, čovek ima izbor da skrati vreme procesa patnje, dodavanjem u vremenu,
to jeste u kvantitetu, i on može da doda i u kvalitetu, to jeste povećavanjem
osećaja patnje zbog toga što je udaljen od Stvoritelja.
Ali, treba da razumemo da kada je u pitanju način rada, postoji velika
razlika između kvantiteta rada i kvaliteta rada. Što se tiče kvantiteta rada,
pojedinac može da organizuje svoj raspored i da odredi količinu vremena koje
hoće da izdvoji za rad, i da to izvrši čak i prinudom. Čak i kada telo ne
želi da sedi sve vreme koje je pojedinac
odvojio, bilo za lekciju, bilo za to da žali što je udaljen od Stvoritelja –
bilo da je to nekoliko minuta ili sati – ukoliko pojedinac ima jaku želju i
nije slabog karaktera, on može da sedi i drži se zadatog rasporeda, jer je to
akcija, a što se tiče akcijā, pojedinac može da ih izvršava i kroz prinudu.
Ipak, kada je u pitanju kvalitet to je vrlo teško zato što pojedinac ne
može da prisili sebe da oseća drugačije nego što oseća. Ukoliko počne da ispituje
svoje osećaje boli i patnje usled toga što je udaljen od Stvoritelja, on
ponekad dolazi do stanja u kojem vidi da njemu nije stalo. U to vreme, on ne
zna šta da uradi, zato što ne može da promeni to što oseća i tada je zbunjen.
Ovo uzrokuje da se vreme izgona produži (stanje kada osoba ne osjeća nikakvu povezanost sa Stvoriteljem). I, to je zbog toga što je nama teško da damo neophodno u kvantitetu, a još teže u kvalitetu. I, kada pojedinac počne da skrutinizuje kvalitet svog nedostatka, on vidi da ne oseća bol, da je naizgled bezosećajan. I, premda udaljenost od Stvoritelja znači to da on nema život, njega ne boli to što on nema život. Tada on nema drugi izbor nego da moli Stvoritelja da mu dȃ malo životnosti, tako da oseti da je veoma bolestan i da mu je potrebno da leči dušu.
A ponekad, pojedinac dolazi do stanja gde je u
takvom padu da čak nema snagu ni da moli za to. Tačnije, on je u stanju potpune
ravnodušnosti. To je nazvano „biti u stanju mirovanja”, znači da je on potpuno
bez pokreta.
U tom
stanju, jedino njegovo društvo može da mu pomogne. Međutim,
ukoliko on dođe među prijatelje ali sa njima ne proverava da li i oni imaju
iste prepreke i misli, ali su bili u stanju da ih nadiđu ili ukoliko misli da
oni nisu ni skloni tome da se interesuju za introspekciju, te je to razlog iz
kojeg oni i mogu da se angažuju u Tori i Micvot,
kako onda on može da bude poput njih?
U to vreme, on ne može da primi nikakvu pomoć od društva zato što uopšte
nema Dvekut [prianjanje] uz njih,
pošto su oni premali da bi bili njegovi prijatelji. Prema tome, prirodno, on
uopšte nije pod njihovim uticajem.
Grupa može da pomogne samo ukoliko pojedinac među svoje prijatelje ne
dođe sa ponosno uzdignutom glavom. Međutim, ukoliko on i dođe spuštene glave i
potiskuje ponos sledeći pravilo „siromaštvo prati siromašne”, ali pritom misli
da je on mudar i da su prijatelji budale – tada on ne samo da je u stanju pada
i da ne oseća potrebu za duhovnim, već on isto tako prima misli ponosa, što
znači da je on mudriji od svog društva.
Sada se vraćamo prvom pitanju u vezi sa rečima Zohara: „I, pošto je njihov izgon kompletiran”... Zohar kaže: „Kralj Egipta je umro”, jer
to što je svrgnut sa trona za njega je ravno smrti. I budući da je pao kralj
Egipta – njihov vladar, tada sebičnost više ne upravlja čovekom
i „tada se Stvoritelj setio Izraela i čuo njihovu molitvu”. Sledi da postoji razlog za to da
nikakva molitva neće pomoći pre nego što bude došlo vreme. Do tada, ništa ne
može da se uradi, jer Stvoritelj ne čuje njihovu molitvu.
Uz rečeno, možemo da razumemo o čemu se ovde radi. To je isto ono što su
naši mudraci napisali u vezi sa stihom: „Ja, Gospod, ubrzaću to”. Ako su
nagrađeni – „Ja ću ubrzati to". Ako nisu nagrađeni – „U svoje vreme”.
Drugim rečima, buđenje od Stvoritelja doći
će kada za to dođe vreme, i kroz to će se Izrael pokajati. Proizlazi da izbor
jeste u odnosu na vreme, kao što on kaže u uvodu „Uvod u Knjigu Zohar” (stav
16).
Iz prethodnog sledi da pojedinac ne treba da uzima u obzir vreme iskupljenja – jer je napisano da pre toga “njihova molitva nije bila prihvaćena”, i to je zbog toga što se vreme iskupljenja odnosi na kvantitet i kvalitet patnje, to jeste postoji određeno vreme u kojem će patnja biti kompletirana. Međutim, mi možemo da skratimo to vreme. Čitav kvantitet i kvalitet kroz koje će se patnja pojaviti može biti sažet na način da sva patnja dođe u kratkom vremenu, ali će se tu pojaviti sva patnja.
Link - But the More They Afflicted Them
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.