среда, 16. март 2022.

ŠTA TRAŽITI NA SKUPU PRIJATELJA


Šta tražiti na skupu prijatelja

Članak broj 30, 1987-88. godina

Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš)

Naši mudraci su rekli (Avot, odeljak 1, 6): „Načini za sebe rava (učitelj), kupi sebi prijatelja, i sudi svaku osobu pohvalno”.

I treba da razumemo zašto je dodato „Sudi svaku osobu pohvalno” na „Kupi sebi prijatelja”. Isto je tako u eseju Matan Tora (Davanje Tore, deo 30) napisano da Micva (zapovest) „Voli svoga bližnjeg kao sebe samog” postoji da bi se postigla ljubav Stvoritelja, što je Dvekut (prianjanje) uz Njega. On piše: „Razumno je misliti da je deo Tore koji se bavi čovekovim odnosom sa njegovim prijateljem podesniji da dovede osobu do željenog cilja. To je zato što je rad u Micvot (zapovesti) između čoveka i Boga ustaljen i specifičan, i nije zahtevan, i pojedinac se lako navikne na to, a sve što se izvršava iz navike više nije korisno. Ali, Micvot između čoveka i čoveka se menjaju, i nisu ustaljenog redosleda, a zahtevi okružuju čoveka gde god da se okrene. Otuda je, kroz ove Micvot, njihovo izlečenje izvesnije i njihov je cilj bliže”. Toliko njegovim rečima. 

To znači da čovek mora da dođe do toga da bude nagrađen jednakošću forme; to jeste, da sve njegove misli i želje budu jedino zarad Stvoritelja i ne za njegovu ličnu korist. Ovo proističe iz ispravke Cimcum (ograničenje). To iz perspektive Stvoritelja znači, da je On svetove stvorio sa namerom  Činiti dobro Njegovim stvorenjima. To je kao što su naši mudraci objasnili da je Stvoritelj anđelima služiteljima rekao da je stvaranje sveta  poput toga kada kralj ima obilje ali nema gostiju.

Drugim rečima, Stvoritelj ima zadovoljstvo kada gosti obeduju na „Mestu Njegovom” ali da bi se izbegao sram postoji ispravka  oni užitak i zadovoljstvo moraju da prime sa ciljem da daju zadovoljenje Stvoritelju. Ipak, prvi stepen je davanje zarad davanja. Pojedinac dok daje treba da uživa kao što i Stvoritelj uživa. To je kao što su naši mudraci rekli (Zohar, deo 1, Berešit/The Zohar, VaYera, Item 399): „Od dana kada je svet stvoren nije bilo radosti pred Stvoriteljem, kao što je radost koju je On namenio tome da se raduje sa pravednicima u budućnosti”.

Vidimo da je na dan kada je svet stvoren, pred Stvoriteljem bila velika radost. To je tako jer je Stvoritelj imao veliku radost iz želje da daje. Sledi da ukoliko osoba izvršava akcije davanja, ali ne oseća radost, tada tu ne postoji jednakost forme. Jer akcija davanja i angažovanje u ljubavi drugih, treba da bude sa radošću, poput radosti koju i Stvoritelj ima, inače ovde izostaje jednakost u radosti.

Otuda, pojedinac treba da uradi dve stvari.

1.            Čak iako telo ne želi da radi u formi davanja, pojedinac ga mora prisiliti. Međutim, postoji pravilo da kada pojedinac radi prisilom, on ne može da bude radostan, jer bi svakako bio radosniji kada ta dela ne bi morao da izvršava. Ipak, čovek mora da radi prisilom. Ovo se naziva „prisila i potčinjavanje zla u čoveku”.

I, kao što smo prethodno rekli, ovde nedostaje radost koja treba da dođe sa svakom akcijom davanja. I kada je u pitanju radost, pojedinac ne može sebe da prisili da bude radostan na mestu gde postoji prisila. Radost je rezultat uživanja osobe i tamo gde postoji zadovoljstvo isključena je „prisila”. Otuda, nikakva radost ni zadovoljsto ne mogu da proizađu iz prisile.

 

2.            Kažemo da je za rad Stvoritelja potrebna radost, i kao što smo rekli, radost dolazi jedino iz onoga u čemu osoba uživa. I, budući da čovek može da izvršava dela jedino prisilom, to se naziva „akcija”. Akcija je nešto sa čime se um ne slaže. Razmatra se da kada pojedinac počne sebe da prisiljava, on dolazi u stanje koje se naziva „Onaj koji dolazi da se pročisti”.

Tako šta još nedostaje? Nedostaje jedino nešto što će pobuditi njegovu radost. I mi treba da tumačimo da se ovo njemu daje od Gore. To se naziva „njemu se pomaže”. Čime se pomaže? Zohar kaže: „Svetom dušom”. I kada je pojedinac nagrađen time, on je tada radostan. Otuda, kada kažemo da on treba da radi sa radošću, mislimo na to da kroz svoje akcije on treba da izazove buđenje od Gore, jer jedino uz pomoć od Gore on može da se raduje dok se angažuje u akcijama davanja. 

Ali, ovde se postavlja pitanje: „Zašto je neophodno da se akcije davanja izvršavaju sa radošću?” Razlog je jednostavan: tamo gde nema radosti nema ni jednakosti forme, jer kada Stvoritelj daje, On ima radost. Ali, kada čovek daje, a nema radost, tada ne postoji ni jednakost forme.

Međutim, postoji još ozbiljnije pitanje od pitanja jednakosti forme. Kada je osoba u stanju tuge, i kada ne vidi smisao u svom životu, jer gde god da pogleda vidi samo crno – kako u korporalnom tako i u duhovnom – to je poput osobe koja nosi crne naočare, i gde god da pogleda, vidi samo crno.

Kada je u tom stanju osoba je u pogledu na upravu Stvoritelja jeretik, budući da tada ne može da kaže da Stvoritelj Njegov svet vodi dobronamerno. 

I kada je osoba u tom stanju njoj nedostaje vera. Tako, ovde nije pitanje jednakosti forme, već je pitanje nedostatka vere, jer je osoba u stanju jeresi. Sledi da čovek mora uvek da bude u stanju radosti i da veruje, iznad razuma, da sve što Stvoritelj čini jeste dobronamerno. Ali, mi isto tako treba da verujemo da je nama potrebna vera iznad razuma. 

Našem razumu izgleda da bi bilo bolje ukoliko bi se Stvoritelj prema nama ophodio kroz otvoreno vođstvo. I, Baal HaSulam je rekao da mi ne smemo da kažemo to da Stvoritelj ne može nama sve da dâ u posude primanja, koje su nazvane „unutar razuma”, što znači da bi tada i korporalno telo, takođe, razumelo da se Stvoritelj prema čitavom svetu ophodi jedino dobronamerno. 

Zbog čega je Stvoritelj izabrao specifično one Kelim (posude) koje su iznad razuma? Stvoritelj je izabrao te Kelim zato što su one zaista najpodesnije, jer njima postižemo stvarnu celovitost, i tada stih „I, ti ćeš voleti Gospoda svog Boga svim svojim srcem” postaje istina. Naši mudraci su rekli: „Sa obe tvoje inklinacije – dobrom inklinacijom i zlom inklinacijom”.

U to vreme, i telo, takođe, oseća užitak i zadovoljstvo koje Stvoritelj daje stvorenjima i tada nema potrebe da se veruje, iznad razuma. Sledi da je glavni zahtev taj da čovek bude radostan dok izvršava rad davanja, i ne treba da gleda na to šta bi njegova želja za primanjem za sebe – nazvana „unutar razuma” primila jer u suprotnom on je u stanju jeresi.

Sledi da pojedinac sveti rad mora da izvršava iznad razuma zato što su ove Kelim podesne da čoveka dovedu do celovitosti. Prethodno je rečeno da pojedinac jedino radeći iznad razuma može da oseća radost iz Stvoriteljevog dobronamernog vođstva. I, ovo se naziva „desna linija”.

 

Kao što je Baal HaSulam rekao, pojedinac treba da nastoji da ide desnom linijom, koja se naziva „vera iznad razuma”. I treba za sebe da oslika da je on već nagrađen potpunom verom u Stvoritelja i da njegovi organi već osećaju to da Stvoritelj čitav svet vodi dobronamerno.

I treba da pitamo: „Zašto moramo da idemo i levom linijom, takođe, ako je desna linija najvažnija? Koja je svrha leve linije?” To je tako da bismo, unutar razuma, znali naše stanje, to jeste meru naše vere, koliko smo Tore stekli i kako osećamo Stvoritelja tokom molitve, i tako dalje.

I, tada dolazimo do toga da osećamo da smo u potpunoj niskosti, najnižoj mogućoj. I to je razlog iz kojeg kasnije prelazimo na desnu liniju i radimo iznad razuma. Drugim rečima, budući da nam je leva linija, unutar razuma, pokazala naše pravo stanje, mi sada imamo prostor da idemo iznad razuma. Ali, ukoliko bismo uvek bili na desnoj liniji, tada se to ne bi razmatralo za desnu liniju, već bi se to nazivalo „jedna linija”.


I dok smo na toj jednoj liniji mi bismo mislili da je to gde mi jesmo, istina. I mi bismo mislili, unutar razuma, da smo mi zaista u savršenom Gadlut (odraslost). Ali istina je to da smo mi, jedino tada kada smo iznad razuma, u celovitosti. Otuda, jedino tada kada imamo dve linije možemo da kažemo da postoji materija iznad razuma, što je desna linija. 

Sledi da desna linija pomaže levoj liniji, jer kada pojedinac jednom oslika sebi da je već u radosti, da uživa u savršenstvu svoga rada, tada kada pređe na levu liniju on vidi da se nalazi u potpunoj tami. To jeste, on vidi i oseća da je i dalje uronjen u samoljublje i da je bez nade da će iz njega izaći. I tada postoji prostor za molitvu iz dubine srca.

A stanje na desnoj liniji jeste to kada pojedinac sebi oslika da je, u duhovnom radu, on već u stanju savršenstva. Drugim rečima, on veruje, iznad razuma, u zapovest  verovati svom učitelju, i njegov učitelj mu kaže da bude u tom stanju, iako mu njegov razum govori: „Zašto svoje stanje porediš sa stanjem osobe koja je već nagrađena potpunom verom, kada znaš da si u najnižoj mogućoj niskosti?” I, on tada oseća da je u takvom stanju niskosti koje ne priliči osobi koja hoće da bude sluga Stvoritelju.

I, nakon toga on se pomera na desnu liniju, a upravo mu je leva linija dala prostor da radi na desnoj. Međutim, moramo da zapamtimo da je teško da se ide putem istine, i to nije moguće bez ulaganja napora. Nakon te dve linije pojedinac dolazi na srednju liniju koja se naziva „Stvoritelj mu daje dušu”. I, on tada dolazi do potpune vere, specifično kroz Božije spasenje. Ali, priroda čoveka je takva da on to ne može da postigne sam.

Uz sve prethodno rečeno, možemo da razumemo materiju skupa prijateljā. Šta prijatelji treba da razmatraju kada se okupe? Prvo, cilj mora da bude jasan svima – ovaj skup mora kao rezultat da izrodi ljubav prijateljā, što je da svaki prijatelj bude pobuđen da voli drugog, što se naziva „ljubav bližnjih”. Ipak, to je samo rezultat. Da bi se zametnuo ovaj divan plod, moraju da se preduzmu akcije koje će izazvati ljubav.

I, u vezi sa ljubavlju možemo da razeberemo dve forme: 1) prirodna ljubav, za koju pojedinac ne mora da se napreže. On jedino treba da bude pažljiv da ne remeti prirodu. 2) ljubav koja dolazi kada osoba radi nešto dobro za drugog, i prirodno je da kada daje poklon drugom ona time uzrokuje da je taj drugi voli. Tako, kada se okupi grupa ljudi koji žele da zajedno rade na ljubavi prijateljā, svako od njih mora da pomaže drugom koliko god može.

I, u vezi sa tim postoji mnogo razabiranja, jer nijedan prijatelj nije kao drugi, i ono što je potrebno jednom, nije potrebno drugom. Međutim, postoji nešto po čemu su svi jednaki: svakom prijatelju treba dobro raspoloženje. Ali, kada prijatelji nisu dobrog raspoloženja, to ne znači da oni nisu dobro raspoloženi iz istog razloga. Zapravo, svako ima sopstveni razlog iz kojeg nije uzdignutog raspoloženja.


Zato, svako mora da promišlja o tome kako može da doprinese dobrom raspoloženju drugoga. Tako, oni treba da budu pažljivi i da izbegavaju raspravu o onome što  može da donese neraspoloženje društvu, jer time uzrokuju da se svi osećaju loše. Jer tada, nakon što pojedinac ode kući, pitaće: „Šta sam ja dobio odlaskom u to društvo? Da saznam da sam u stanju niskosti i da treba da žalim zbog toga? To je kao da sam otišao u društvo da bi me oni rastužili. I ako je tako, to je gubljenje vremena. Verovatno bi bilo bolje da nisam ni išao”. Tada, on verovatno kaže: „Sledeći put kada budem morao da idem u društvo, smisliću izgovore da to izbegnem”.

Iz toga sledi da svako treba da se trudi da u društvo unese duh života, i da u društvo uliva energiju i nadu. Tako će svaki prijatelj biti u stanju da za sebe kaže: „Sada, ja počinjem rad iznova”. Drugim rečima, pre nego što je došao u to društvo, on je bio razočaran sopstvenim napredovanjem u radu Stvoritelja, ali ga je sada društvo ispunilo životom i nadom.

Tako, on je kroz društvo stekao pouzdanje i snagu da nadiđe, jer sada oseća da može da postigne celovitost. I, on je mislio da se našao pred visokom planinom koju ne može da osvoji i da su sve te prepreke zaista nepremostive, a sada oseća da su te prepreke ništa. On je sve to primio iz snage društva, jer se upravo svako potrudio da u društvo ulije duh ohrabrenja i donese novu atmosferu.

Ali, šta pojedinac može da uradi kada oseća da je po pitanju i korporalnog i duhovnog u stanju tuge, a došlo je vreme da treba da ode u društvo? O tome su naši mudraci rekli: „Briga u čovekovom srcu? Pustite ga da o tome govori sa drugima”. Drugim rečima, on treba da priča sa svojim prijateljima, i možda će mu oni pomoći.

Ali, ako je to tako, zašto kažemo da pojedinac u društvo treba da ulije dobro raspoloženje kada ga ni on sam nema? I postoji pravilo da pojedinac ne može da dâ ono što on ni sam nema. Tako, šta pojedinac treba da uradi da bi društvu dao dobro raspoloženje?

Zaista, nema drugog saveta osim da čovek ide desnom linijom. Ali, pre nego što krene ka ljubavi prijateljā, pojedinac treba da pročita Baal HaSulamov esej (iz 1943 godine), u kojem on objašnjava da se desna linija odnosi na rad iznad razuma. I, odatle pojedinac treba da crpi snagu, i time će svako dolaskom u društvo moći, više ili manje, da ulije u društvo duh života, i time će čitavo društvo osetiti radost, snagu i pouzdanje.

Tokom skupa zabranjeno je pobuđivati levu liniju. I samo onda kada je pojedinac sam, njemu je dozvoljeno da koristi levu liniju, no ne više od pola sata dnevno. I, esencija čovekovog rada jeste to da on ide specifično desnom linijom, kao što je napisano (u eseju iz 1943. godine). I, kada je dvoje ljudi zajedno oni ne bi trebalo da govore o levoj, i to je tako jer inače oni neće moći da prime pomoć od društva.

Ali, najgore je to kada pojedinac dođe u društvo i vidi da je čitavo društvo u stanju pada. Kako on tada može da bude osnažen kroz njih? U to vreme, on mora svakoga da sudi pohvalno.

Sada možemo da razumemo u vezi onoga o čemu smo pitali  zašto je na rečeno „Kupi sebi prijatelja” dodato i „Sudi svaku osobu pohvalno”. Uz prethodno rečeno možemo da razumemo da, kada pojedinac želi da stekne nešto od društva, tada on svakoga treba da sudi pohvalno. U tom slučaju on će moći od svojih prijatelja iz rada da dobije pomoć, jer će imati od koga da primi. Ali, ukoliko pojedinac za sebe vidi  da je on daleko iznad svih u društvu, tada od koga će on da primi? Naši mudraci su o tome rekli: „Sudi svaku osobu pohvalno”.

Sledi da glavni razlog iz kojeg pojedinac treba da kupi sebi prijatelja i da radi u ljubavi bližnjih jeste taj što kroz to on može da bude nagrađen ljubavlju Stvoritelja. Ali, potrebno je da prijatelji zajedno govore o veličini Stvoritelja. I u meri u kojoj pojedinac preuzme na sebe veličinu Stvoritelja, u toj istoj meri on se poništava pred Njim. Mi, i u korporalnom, vidimo da se mali poništava pred velikim, i to nema veze sa duhovnim. Štaviše, takvo ponašanje se primenjuje čak i među sekularnim ljudima. 

Drugim rečima, Stvoritelj je prirodu načinio na ovaj način. Tako, kada prijatelji razgovaraju o veličini Stvoritelja to kod njih budi želju i žudnju da se ponište pred Njim jer počinju da osećaju žudnju da prionu uz Njega. Isto tako moramo da se setimo da, koliko god mi možemo da cenimo važnost i veličinu Stvoritelja, potrebno je da i dalje idemo iznad razuma, što znači da je veličina Stvoritelja veća od bilo koje veličine koju čovek može da zamisli.


I pojedinac treba da kaže da on veruje, iznad razuma, da Stvoritelj vodi svet dobronamernim vođstvom. I ukoliko veruje da Stvoritelj želi čoveku samo dobro, to će uzrokovati da on počne da voli Stvoritelja sve dok ne bude nagrađen sa „I, ti ćeš voleti Gospoda, svoga Boga svim svojim srcem i svom svojom dušom”. I, to je ono što pojedinac treba da primi od prijateljā.

Postizanje veličine moguće je jedino kroz društvo. O tome je pisao Baal HaSulam u eseju Matan Tora (Davanje Tore, strana 141), i on tamo govori o odnosu između učitelja i učenika. I tamo on, o postizanju veličine Stvoritelja kaže: „Postizanje veličine u potpunosti zavisi od okoline, i ukoliko je osoba sama tada ona ne može ništa da uradi u vezi sa tim.

„Ipak, postoje dva uslova za postizanje veličine:

1.            Pojedinac treba uvek da sluša i da preuzme cenjenje okoline u meri njene veličine.

2.            Okolina treba da bude velika, kao što je napisano: ‘U mnoštvu ljudi je kraljeva slava’.

Da bi primio prvi uslov, svaki učenik mora da oseća da je najmanji među svim prijateljima. U tom stanju on može da primi cenjenje veličine od svakoga, jer veliki ne može da primi od manjeg, a još manje može da bude impresioniran njegovim rečima. Pre će biti da samo malog impresionira to da ceni velikog.

I, za drugi uslov, svaki učenik mora da veliča vrline svakog od prijatelja i da ga čuva kao da je najveći u generaciji. Tada će okolina uticati na njega kao dovoljno velika okolina, jer je kvalitet važniji od kvantiteta”.

Međutim, šta treba da uradi pojedinac kada mu je potrebna pomoć njegovih prijateljā? Prethodno smo rekli da je zabranjeno da se govori o onome što će društvu doneti loše raspoloženje. Tako, ukoliko je pojedincu potrebna pomoć on to treba da saopšti jednom od prijateljā, i taj će prijatelj o tome govoriti društvu, ali ne u vreme skupa prijateljā. I ovaj o tome može da govori i pred čitavim društvom ali ne i tokom redovnog skupa prijateljā. Umesto toga, može da se organizuje poseban sastanak u korist prijatelja kojem je potrebna pomoć. 

A što se tiče koncepta „Kupi sebi prijatelja”, treba da tumačimo da „kupi” znači to da se za prijatelja mora platiti, i da prijatelj prijatelja kupuje plaćanjem. Čime se plaća za prijatelja? Možemo da kažemo da se za prijatelja plaća naporom. Drugim rečima, ponekad pojedinac želi da kupi, na primer, novi orman koji vredi neku sumu novca. On kaže prodavcu: „Ja nemam novca da platim, a čuo sam da vi tražite radnika na dve sedmice. Ja bih da radim i da vam tako platim iznos koji vi tražite za orman”, i prodavac bi se verovatno složio. Tako, vidimo da se može platiti kroz razmenu. 

Isto je sa ljubavlju prijateljā. Potreban je veliki trud da bi pojedinac sudio prijatelje pohvalno, i nisu svi spremni na to. 

Ponekad je čak i gore. Povremeno, pojedinac vidi da ga njegov prijatelj ne poštuje. Čak i još gore, čuo je glasine da ga on kleveće, znači da je od jednog prijatelja čuo da je prijatelj, koji se zove tako i tako, o njemu rekao nešto što nije u redu da prijatelji kažu jedan o drugom. Sada pojedinac sebe mora da savlada i da tog prijatelja sudi pohvalno. Ovo je zapravo veliki napor. Sledi da on plaća naporom, što je čak važnije od plaćanja novcem.  

Ipak, ukoliko nekog pojedinca prijatelj kleveće, gde će on sakupiti snagu da ga voli? Budući da on sigurno zna da ga ovaj prijatelj mrzi, inače ga ne bi klevetao, koja je svrha u tome što će on sebe da savlada i da tog prijatelja sudi pohvalno? 

Odgovor je  ljubav prijateljā koja se gradi na osnovi ljubavi bližnjih, čime oni mogu da postignu ljubav Stvoritelja, jeste suprotna od one ljubavi koja se za prijatelje može postići u ovom životu. To jeste, ljubav bližnjih ne znači to da će prijatelji mene da vole. Pre će biti da sam ja taj koji mora da voli prijatelje. Iz tog razloga, nije važno to što ga prijatelj kleveće i sigurno je da ga mrzi. Umesto toga, osobi koja želi da stekne ljubav bližnjih, potrebno je da ispravi svoju ljubav prema bliznjem. 

Zato, kada osoba ulaže napor i sudi prijatelja pohvalno, to je Segula (lek/snaga/vrlina), gde joj se kroz trud i rad koji izvršava i koji se naziva „buđenje od dole”, daje snaga od Gore da bi bila u mogućnosti da voli sve prijatelje, bez izuzetka.

Ovo se naziva „Kupi sebi prijatelja”, što je da pojedinac treba da ulaže napor da bi postigao to da voli druge. I, ovo se naziva „trud”, jer osoba mora da se napreže da radi iznad razuma. I kako je, sa stanovišta razuma, moguće to da čovek sudi drugog pohvalno kada mu njegov razum pokazuje pravo lice tog drugog, to da ga taj drugi mrzi? Šta on o tome može da kaže svom telu? Zašto on sebe treba da potčini pred svojim prijateljem?

Odgovor je  on želi da postigne Dvekut (prianjanje) uz Stvoritelja, što se naziva „jednakost forme”, što znači da ne misli na sopstvenu korist. Ali, zašto je tako teško potčiniti se? To je tako jer pojedinac mora da poništi sopstvenu vrednost i da čitav svoj život posveti promišljanju o tome kako da radi za dobrobit drugih počevši od ljubavi prema drugima, između čoveka i čoveka, sve dok ne postigne ljubav Stvoritelja.

Štaviše, ovde je mesto gde pojedinac može da kaže da je sve ono što on radi bez ikakvog ličnog interesa, jer, prema razumu, prijatelji su ti koji treba da vole njega, ali on nadilazi svoj razum, ide iznad razuma, i kaže: „Nije vredno da živim za sebe”. I, iako pojedinac nije uvek na stepenu na kojem je u stanju da tako kaže, to ipak jeste svrha rada. Tako, on već ima šta da odgovori telu. 

Zato sledi da svaki prijatelj, pre nego što dođe na skup prijateljā, mora da promišlja šta on može da dâ društvu da bi u društvu podigao duh života. U ovome nema razlike između onog sa velikim znanjem i onog neukog, jer misao koju svako treba da ima, iako možda i ne zna ništa, treba da bude o tome da mora da moli Stvoritelja za pomoć i da veruje da Stvoritelj čuje molitve.

Link - What to Look For in the Assembly of Friends


Priređeni sažatak iz teksta

·       Akcija davanja i angažovanje u ljubavi drugih, treba da bude sa radošću

·       Čovek mora uvek da bude u stanju radosti i da veruje, iznad razuma, da sve što Stvoritelj čini jeste dobronamerno.

·       Pojedinac treba za sebe  da oslika da je on već nagrađen potpunom verom u Stvoritelja.

·       Skup prijatelja mora kao rezultat da izrodi ljubav prijateljā, što je da svaki prijatelj bude pobuđen da voli drugog, što se naziva „ljubav bližnjih”.

·       Svako od prijatelja mora da pomaže drugom koliko god može.

·       Svako mora da promišlja o tome kako može da doprinese dobrom raspoloženju drugoga.

·       Svako mora da sudi prijatelje pohvalno.

·       Prijatelji treba da budu pažljivi i da izbegavaju raspravu o onome što  može da donese neraspoloženje društvu, jer time uzrokuju da se svi osećaju lose.

·       Svako treba da se trudi da u društvo unese duh života, i da u društvo uliva energiju i nadu. 

·       Tokom skupa zabranjeno je pobuđivati levu liniju.

·       Potrebno je da prijatelji zajedno govore o veličini Stvoritelja.

·       Svaki učenik mora da oseća da je najmanji među svim prijateljima.

·       Svaki učenik mora da veliča vrline svakog od prijatelja i da ga čuva kao da je najveći u generaciji.

·       Ja sam  taj koji mora da voli prijatelje

·       Svaki prijatelj, pre nego što dođe na skup prijateljā, mora da promišlja šta on može da dâ društvu da bi u društvu podigao duh života.

·       Svaki prijatelj mora da moli Stvoritelja za pomoć i da veruje da Stvoritelj čuje molitve.

 

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.