Šamati 122: RAZUMIJEVANJE ONOGA ŠTO JE NAPISANO U ŠULHAN ARUH

Razumijevanje onoga što je napisano u Šulhan Aruh

Čuo sam na veče Šabata, tokom nedeljne porcije Nicavim, 22. Elul
4. septembar 1942. godina
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

Treba da razumijemo ono što je objašnjeno u Šulhan Aruh (Postavljen sto – zbirka jevrejskog zakona): pravilo je da čovjek uvjek treba iznova da se vraća na molitve Jamim Noraim (Strašni dani), da bi, kada dođe vrijeme molitvi, već bio iskusan i naviknut da koristi molitvu.

Važno je da molitva treba da bude u srcu, što je rad u srcu. To jeste, srce treba da se složi sa onim što čovjek govori ustima (u suprotnom, to se naziva obmana, to jeste usta i srce čovjeka nisu isto). Otuda,  u mjesecu Elul (Elul, septembar, Roš Hašana - vrijeme pokajanja) čovjek treba da navikne sebe na veliki rad. 

I ono što je najvažnije je to da čovjek može da moli Stvoritelja: „Upiši nas za Život” – i srce takođe treba da se saglasi sa tim, da to što kaže ne bi bilo licemjerno, već da njegovo srce i njegove riječi budu isto, jer „čovjek vidi ono što njegove oči vide, a Stvoritelj vidi ono što je u srcu”. 

U skladu sa tim, kada čovjek zavapi: „Upiši nas za Život”, ovdje „Život” znači Dvekut uz Život Živih, što je specifično kroz želju čovjeka da u potpunosti radi u formi davanja, i da sve njegove misli o sopstvenom užitku budu potpuno poništene. 

U to vrijeme, kada čovjek osjeća ono što govori, njegovo srce može da se uplaši da njegova molitva može da bude prihvaćena, što znači da on više neće imati nikakvih želja za sebe.

Šamati 121: ONA JE POPUT LAĐE TRGOVAČKE

 

Ona je poput lađe trgovačke

Čuo sam
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Rečeno je u stihu: „Ona je poput lađe trgovačke, ona svoj hleb donosi izdaleka”*. U vrijeme kada čovjek zahtijeva i insistira: „Sve je moje”, to jeste zahtijeva da sve njegove želje budu posvećene Stvoritelju, tada se Sitra Ahra budi i ustaje protiv njega i isto tako zahtijeva: „Sve je moje”.

*Solomonove priče 31:14
Ona je kao lađa trgovačka, iz daleka donosi hranu svoju.

I, oni počnu da trguju. A trgovina znači da kada neka osoba hoće nešto da kupi, ona se sa prodavcem raspravlja oko vrijednosti, to jeste svako od njih tvrdi da je u pravu. I ovdje, tijelo ispituje koga je vrijedno da sluša: onoga koji prima ili silu koja daje. Oba jasno tvrde: „Sve je moje”. Tu čovjek vidi svoju niskost, da i u njemu, takođe, postoje iskre koje ne pristaju da izvršavaju Toru i Micvot čak ni u najmanjoj mjeri, i da čitavo tijelo tvrdi: „Sve je moje”.

Tada „svoj hleb donosi izdaleka”. To znači da iz udaljenosti, „izdaleka”, kada vidi koliko je daleko od Stvoritelja, on žali i traži od Njega da ga On približi – „svoj hleb donosi”. Hleb označava vjeru. U tom stanju čovjek dobija trajnu vjeru, jer „Stvoritelj je to tako načinio da bismo imali strah Stvoritelja”. To znači da sva ta stanja u kojima on osjeća da je daleko od Stvoritelja njemu daje Sam Stvoritelj da bi on imao potrebu da preuzme na sebe strah nebesa. 

Ovo je značenje za rečeno: „Jer čovjek ne živi samo na hlebu već na svemu što izlazi iz usta Gospoda”*. To znači da Život od Keduša čovjeku ne dolazi specifično od približavanja, od ulaska, to jeste od ulaska u  Keduša, već i od izlaska, to jeste od udaljavanja. To je tako jer kada se Sitra Ahra odjene u tijelo čovjeka i uz opravdan argument tvrdi „Sve je moje”, čovjek nadilazeći ova stanja biva nagrađen trajnom vjerom.