Razlika između
suštinskog, esencije i dodatnog obilja
Čuo
sam na četvrti dan poluprazničnih dana Sukot
(30.
septembar 1942. godine) u Jerusalimu
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)
Znano
je da odlazak Svjetlosti Mohin i
prestanak Zivug (uparivanje) nastaje
jedino kada se doda Svjetlost (Mohin),
a srž (Jakar) stepena ZON (Zeir Anpin i Nukva) su Vav
i Nekud (tačka). To znači da Malhut, po svojoj suštini, jeste samo
tačka, crna tačka koja unutar sebe nema nimalo bijelog.
I,
ukoliko čovjek tu tačku prihvati za srž a ne za nešto suvišno, čega želi da se
oslobodi, već naprotiv, ukoliko on to razmatra za ukras, tada se to naziva
„lijep dom u srcu čovjeka”. To je zbog toga što on ne osuđuje takvo služenje
već razmatra da je to esencijalno za njega. To se naziva „uzdizanje Šehina iz
prašine”. I, kada čovjek uspostavi ovu osnovu za esencijalnu, on nikada ne može
da padne sa svog stepena, budući da od esencije nema odvajanja.
I,
kada čovjek preuzme na sebe da radi kao crna tačka, čak i u najvećoj tami u
svijetu, Sveta Šehina kaže: „Ne
postoji mjesto gdje se mogu sakriti od tebe”. Otuda: „Za Njega sam vezan jednim
čvorom”, „i veza se nikada neće prekinuti”. Zbog toga čovjek nema prekid u
prianjanju (Dvekut).
I
ukoliko čovjeku dođe nešto iluminacije od Gore, što se naziva „dodatak”, on to
prima na način „neizbežno i bez namere” (nije moguće da se uzdrži od užitka, ali nije
ni imao namjeru da se osladi)
, jer to dolazi od Stvoritelja, bez ikakvog pobuđivanja sa strane čovjeka. I,
to je značenje za: „Ja sam crna ali lijepa …”*, jer ako možeš da prihvatiš tu
tamu, vidjećeš koliko sam lijepa.