Šamati 117: TRUDIO SAM SE I NISAM NAŠAO - NE VJERUJ

 

Trudio sam se i nisam našao - ne vjeruj

Čuo sam
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam) 

Naša obaveza je „neophodna mjera truda”. Stvoritelj čovjeku daje poklon i On hoće da čovjek osjeti dobrobit od poklona, u suprotnom je on poput budale o čemu su naši mudraci rekli: „Ko je budala? Onaj koji gubi ono što mu je dato”. I, budući da on ne cijeni poklon, on ga i ne čuva.

Postoji pravilo da čovjek ne osjeća važnost ni u čemu ukoliko on nema potrebu za tim. I u mjeri u kojoj čovjek osjeća nedostatak za nečim i pati što to ne postiže, u toj mjeri čovjek osjeća radost i zadovoljstvo iz ispunjenja tog nedostatka. To je slično tome kada se nekome daju razni ukusni napici, ali ako on nije žedan, on u njima neće osjetiti nikakav okus, kao što je napisano: „Kao hladna voda žednoj duši”. 

Otuda, kad pripremamo trpezu da se ljudima ugodi, postoji običaj: kad spremamo meso i ribu i drugu dobru hranu, vodimo računa da poslužimo nešto gorko i ljuto, kao što su senf, ljute paprike, a i nešto kiselo i slano. Sve ovo ima za cilj da se pobudi glad. Jer, kada srce osjeti ljut i gorak okus, to izaziva glad i nedostatak koje čovjek treba da zadovolji dobrom hranom. 

I, niko se ne pita: „Zašto mi je potrebno nešto što pobuđuje glad? Zar domaćin ne treba da priprema samo ono što zadovoljava potrebu, to jeste obrok, a ne da priprema i ono što izaziva potrebu za zadovoljenjem?” Odgovor je očigledan – domaćin želi da ljudi uživaju u obroku, i u mjeri u kojoj oni imaju potrebu za hranom, u toj istoj mjeri će uživati u obroku. Slijedi da ukoliko domaćin daje mnogo dobre hrane, to im ipak neće pomoći da u obroku uživaju iz prethodno navedenog razloga, jer nema ispunjenja bez nedostatka. 

Tako, da bi čovjek bio nagrađen Svjetlošću Stvoritelja mora da postoji i potreba. A potreba za tim je trud. U mjeri u kojoj čovjek, u vrijeme najveće skrivenosti, ulaže trud i zahtijeva od Stvoritelja, u toj mjeri on ima potrebu za Stvoriteljem, da mu Stvoritelj otvori oči da bi mogao da ide Njegovim putem. Tada, kada čovjek ima tu Kli (patnja zbog odsustva Stvoritelja), kada mu Stvoritelj dȃ neku pomoć od Gore, on će znati kako da sačuva ovaj poklon. Slijedi da se trud razmatra za Ahoraim. A kada primi Ahoraim, on ima mjesto gde će biti nagrađen sa Panim. 

Šamati 116: ONAJ KOJI KAŽE DA MICVOT NE ZAHTIJEVAJU NAMJERU

 

Onaj koji kaže da Micvot ne zahtijevaju namjeru

Čuo sam
Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

„Micvot (zapovjesti) ne zahtjevaju namjeru” i „Nagrada za Micva nije u ovom svijetu”. To znači da onaj ko kaže da za Micvot nije potrebna namjera vjeruje da nagrada za Micva nije u ovom svijetu. Namjera je razumjevanje i okus Micva. I, ovo je prava nagrada za Micva. Ukoliko čovjek osjeća okus Micva i razumije mudrost u njoj, onda nije potrebna veća nagrada od toga. Otuda, ukoliko Micvot ne zahtjevaju namjeru, nagrada za Micva svakako nije u ovom svijetu, budući da čovjek ne osjeća ni okus ni mudrost u Micva.

Slijedi da ukoliko je čovjek u stanju u kojem nema namjeru, onda je on u stanju u kojem  nagrada za Micva nije u ovom svijetu. Jer nagrada za Micva su okus i mudrost, i ukoliko čovjek to nema, on svakako nema nagradu za Micva u ovom svijetu.

Link - 116. He Who Said, “Mitzvot Do Not Require Intention”