Članak broj 32, Tav-Šin-Mem-Hey, 1984-85. godina
Baruh Šalom Ha-Levi Ašlag (Rabaš
Znano je da čovek ne može da radi bez nagrade. To znači da ukoliko čovek ne dobije nagradu, on neće načiniti ni najmanji pokret. Ovo dolazi iz korena stvaranja, koji je potpuno nepokretan, kao što je napisano (Učenje o deset Sefirot, deo 1, stav 19): “Mi volimo mirovanje i veoma mrzimo kretanje, do tačke da mi nećemo da napravimo nijedan pokret ukoliko to nije u svrhu da dođemo do mirovanja. To je zbog toga što je naš koren nepokretan i u potpunom mirovanju; u Njemu nema nikakvog pokreta. Iz tog razloga i kretanje je suprotno našoj prirodi i mi to mrzimo”.
U skladu sa tim, moramo da znamo šta je nagrada za koju je vredno da radimo. Da bismo ovo objasnili moramo da pogledamo u ono što znamo – da postoji svrha stvaranja i ispravka stvaranja.
Ta svrha stvaranja je iz perspektive Stvoritelja. To jeste, mi kažemo da je Stvoritelj stvorio stvorenje iz Njegove želje da čini dobro Njegovim stvorenjima. To nas dovodi do dobro znanog pitanja: „Zašto stvorenja ne primaju užitak i zadovoljstvo, jer ko može da ide protiv Njega i kaže da ne želi užitak i zadovoljstvo, kada je On u stvorenja utisnuo takvu prirodu da svako želi da prima?”
Učimo da se jedino želja za primanjem naziva „stvorenje“, a „stvorenje“ označava nešto novo, što se naziva „postojanje iz nepostojanja”. Otuda, On je u stvorenjima stvorio ovu prirodu da svako želi da prima, a On hoće da daje. I, ko to sprečava?
Odgovor na ovo je dat u rečima ARI-ja (na početku knjige Drvo Života): „Da bi objavio savršenstvo Svojih dela, On je ograničio Sebe”. I, tamo (deo „Unutrašnja Svetlost”) je objašnjeno da to znači da, budući da postoji razlika između davaoca i primaoca, to uzrokuje različitost forme, to jeste nelagodu za primaoca.